Tekst i foto: Jasna Čunović

Vani je bila mrkla noć.To jutro ustali smo ranije nego inače, išli smo v trsje brati grozdje. Pripreme su trajale više dana: trebalo je počistiti podrum, oprati lajte, pripremiti brente, greštvalke, servisirati zaprežna kola i bolje uhraniti konje. Sivka i Riđa imale su poseban režim prehrane. Brašno – kak se govorilo za jelo – stavilo se u veliku košaru. Tu je bila pečena guska, makovnjača, suhi sir, šunka, crna salama (tirolska), domaći kruh, obavezno šljivovica i lanjsko vino. Svega ko na Božić! 

Jutra su bila hladna i maglovita, trebalo se toplo obući. Vožnja zaprežnim kolima trajala je oko dva sata, a ponekad je magla bila tako gusta da je vidljivost bila vrlo slaba – čuo se samo topot konja i zvonjava zvonaca koji su bili konjima oko vrata. Prolazila je zaprega za zapregom, puna veselih berača iz cijele naše okolice. Kad smo stigli do Male Bune svatko je krenuo prema svom odredištu. Mi smo išli prema Šiljakovini.

Kad smo stigli na odredište pred početak berbe popilo se rakije za bolje raspoloženje i veći radni elan. Tuduma je bilo u enormnim količinama, berbi nikad kraja, ali ni veselju, pogotovo kad su maligani počeli djelovati. Tad je krenula i pjesma “Kopa cura vinograd”. Orilo se po svim bregima. Oko podneva je bio objed. Nismo jeli u kleti već vani na travi. Mama je prostrla stolnjake i izvadila sadržaj iz košare.To jelo imalo je poseban okus i miris. Nakon objeda i malog predaha nastavilo se s berbom.

Kući je trebalo krenuti prije mraka i spustiti se niz šiljakovečki brijeg s dvije bačve pune grožđa. Tim više što glave nisu bile trijezne. Sjećam se da su kola “zavirali” (kočili) i tako, mic po mic, dok se nisu spustila u podnožje brijega. Svi su tad odahnuli, jer je sve prošlo bez posljedica. Do kuće se pjevalo jer je berba bila dobra, a vinčeka za okrepu uvijek je bilo, dok ne dočekamo novo.

Fotografije uz tekst su iz davne 1966. godine.