Nova sezona SuperSport Hrvatske nogometne lige počela je krajem srpnja, a već smo u uvodnih nekoliko kola vidjeli mnoge zanimljive oglede.

Onaj koji nam sa sigurnošću satima može pričati o nogometnim aktualnostima zasigurno je Andrija Cmrečnjak. Komentator i sportski novinar MaxSport televizije niz godina prati domaću ligu, stoga je došlo vrijeme da ga napokon ugostimo u televizijskom prilogu Petkom.

Andrija je znano lice gledateljima sportskih kanala ili onih koji ga gledaju na podcastu Tribina.hr. O domaćoj ligi i aktualnostima sa stadiona, o Pletikosi i Računici razgovarali smo s Andrijom Cmrečnjakom.

Nova sezona HNL-a već je donijela nova uzbuđenja. Što se vama svidjelo u prvim kolima sezone?

– Sjajna stvar cijelog SuperSport HNL-a jest da se kvaliteta lige podigla. Barem u ovim uvodnim kolima, svi su pokazali da žele igrati nogomet. Gaji se napadački nogomet i nitko ne igra bunker. Nitko se ne želi zatvoriti pa igrati na »što bude – bude«. Malo je koja utakmica bila dosadna. Malo je koja utakmica bila bez golova, prilika ili udaraca na gol.

Foto: MARKO GRACIN

Nikad zanimljivije

Kako gledate na rad klubova iz »velike četvorke« i što očekujete od sezone?

– Dinamo je kao branitelj naslova krenuo jako u drugom pretkolu Lige prvaka, osvojio je superkup, no u ligi je upisao poraz od Hajduka pa uvjerljivu pobjedu protiv Istre i kiks protiv Gorice, što je vrlo atipično za Dinamo. S druge strane, dobra stvar da je Hajduk u prvenstvo ušao snažno.

To bi moglo značiti da ćemo imati prvenstvo koje će do samoga kraja biti vrlo neizvjesno. Osijek i Rijeku cijelo vrijeme gledam kao nekakve tempirane bombe koje bi vrlo lako mogle svima pomrsiti račune. Rijeka je, prema mom mišljenju, odradila fenomenalan prijelazni rok, možda čak i najbolji u cijelom HNL-u. Imaju odlične igrače u napadačkoj i u defenzivnoj liniji, no malo je škakljivo u veznome redu.

Slično je i kod Osijeka. Puno novih igrača, puno novih pojačanja. Osijek, pak, muči defenzivni dio gdje imaju problema s ozljedama i s uigravanjem igrača. Mislim da bi ova sezona mogla biti slična kao ona pretprošla, kada su četiri kluba do 30. kola bile vrlo izjednačene po bodovima.

Rijeka se tada pozdravila od naslova nakon onog poraza od Dragovoljca, Osijek je još par kola bio »živ«, a Dinamo i Hajduk igrali su do pred kraj, točnije sve dok Dinamo u predzadnjem kolu protiv Šibenika nije potvrdio naslov. Mislim da bi ova sezona mogla biti slična i jednako napeta, no još je rani početak pa je teško uopće išta predviđati. No, da je krenulo jako i možda nikad zanimljivije – definitivno je.

Moram na ovom mjestu pohvaliti i europske angažmane naših klubova u drugom pretkolu. Dinamo, Osijek i Rijeka prohujali su kroz to drugo pretkolo sa šest pobjeda. Hrvatska je tada imala europski skor od 6-0-0, a nitko u Europi nije tada to imao.

Puno se govori o infrastrukturi. Travnjak Rujevice mnogo godina slovi za vodeći u ligi, Osijek je izgradio stadion koji je čudo za naše pojmove, a sve je više govora o Maksimiru, Poljudu i Kranjčevićevoj… Kakvi su stadioni u HNL-u, a prošli ste ih sve, i je li vrijeme da se moderniziraju?

– Najveći problem infrastrukture je krov. Gledali smo utakmicu Dinamo – Gorica koju je došlo gledati svega tri tisuće gledatelja. Realno gledajući, ljudi nisu htjeli ići na utakmicu zato jer stadion nema krov, a uslijed nedavnih nevremena ljudi su u nekom strahu čim vide oblake. I još je k tome stadion oštećen u potresu.

Travnjaci su dobri. Rijeka, Osijek, Dinamo… Rijeka ima fenomenalan travnjak i stvarno idu pohvale ljudima koji se bave uređivanjem travnjaka na Rujevici.

Nadam se da će osječka Opus Arena prodrmati sve ostale klubove da se povedu primjerom Osijeka. Mislim da je vrijeme da svi klubovi dobiju jedan takav stadion. Rujevica je prekrasna, ali istočna tribina nema krov. Poljud je formalno natkriven, ali on prokišnjava, dok neki dijelovi nisu natkriveni. Mogli bismo svaki stadion u ligi secirati na taj način.

Govoreći o tome, radili ste utakmicu drugog pretkola KL-a između Osijeka i ZTE-a. Ta utakmica nije bila spektakularna. Nismo puno toga vidjeli izuzev tog gola koji je pao na samom kraju utakmice i okrunio igru domaćina. Pa ipak, možemo li reći da je, zbog toga što je bila igrana na modernom stadionu, utakmica bila gledljiva? Bi li se taj dojam dobio da se igralo, primjerice, u Kranjčevićevoj?

– To je definitivno. Taj stadion je za hrvatske standarde fenomenalan. Stvarno je prekrasan i bilo mi je čudno doći na takav stadion znajući da je on u Hrvatskoj. Međutim, taj stadion nije onaj sa 30.000 mjesta, ali nama niti ne trebaju takvi stadioni. Za Osijek je kapacitet od 13.000 ljudi taman koliki treba biti.

Isto tako je kapacitet Rujevice optimalan. Za domaće je standarde Opus Arenu teško opisati. Za domaće standarde, napominjem! Znamo da su vani takve stvari normalne; jedino mi dođemo na takav stadion pa smo u šoku, koliko je u Hrvatskoj čudno biti na takvom stadionu. Budući da sam početkom ove sezone bio na Opus Areni, mogu reći da sam doista prošao svaki stadion domaće lige (smijeh).

Foto: MARKO GRACIN

Anegdote s travnjaka

Imate li vi neku anegdotu s naših stadiona? Prokišnjava krov, blato do koljena?

– Nastavno baš na travnjake o kojima smo govorili, prije dvije godine, još dok je Goran Tomić bio trener Rijeke, došli smo na Rujevicu napraviti snimanje. Pri boravku ovdje, zakoračio sam na travnjak, a glasnogovornik Rijeke Marko Babić upozorio me i zamolio da se maknem s travnjaka, a ako želim biti na njemu da će mi on dati navlake za tenisice. Ja sam ga, pomalo zbunjen, pitao razlog.

On mi je na to rekao da ljudi koji se bave travnjakom paze na takve detalje da ih je strah da se na travnjak ne unese neka bakterija koja bi ga potencijalno mogla uništiti. Bilo mi je lijepo vidjeti kako se odnose prema travnjaku.

Odakle strast prema komentiranju i TV novinarstvu? Kako ste se i kada našli u tom poslu?

– Oduvijek sam se bavio sportom. Cijeli život sam u sportu. Od malih nogu. Moj je brat igrao nogomet pa sam ga uvijek pratio na treninzima i utakmicama. Želja i cilj uvijek su bili bavljenje sportom. Kao što znamo, u nogometu uspiju samo oni ustrajni i sve je stvar treninga, rada i htijenja.

Ja taj dio nisam imao, no ostala je želja za ostankom u sportu. Znao sam da ću jednog dana biti unutar sporta, no nisam znao što. Onda se prije pet godina otvorila prilika za komentiranje na ArenaSport televiziji. Probe su odrađene i malo-pomalo krenuo je moj put. To je proizašlo iz moje ljubavi i strasti prema sportu i to dan-danas traje.

Što vam je najljepše, a što najteže u poslu kojim se bavite?

– Najljepši je osjećaj doći na stadion i raditi utakmicu. Pri tome biti okružen ljudima te osjetiti emociju i energiju. Vidjeti ljude koji plaču, koji se smiju, koji se grle i ljube, koji psuju, koji su ljuti i osjetiti svaku emociju koju pojedinac ima u sebi zbog jedne nogometne utakmice.

To je nešto što se ne može opisati riječima, a ne može se ni platiti. Ne postoji novac koji kupuje takvo što. A najteže? Najteže je održati radnu temperaturu kad je ta utakmica dosadna, vani je hladno ili nema golova.

Budući da je nama sjedište u Zagrebu, onda kada, primjerice, odeš u Pulu, Split ili Osijek, a vani je temperatura -10, ništa se ne događa na utakmici i ti znaš da te čeka još dug put kući, imaš osjećaj kao da ti treba antidepresiv. Međutim, hvala Bogu, takvih je zadnjih sezona vrlo malo u HNL-u.

Nastavno na to, je li u zemlji s “četiri milijuna nogometnih izbornika” nogomet najteži sport za komentirati?

– To je nekako najposebnije u ovom poslu u našoj zemlji. Mala smo država; Hrvatska je kao neko veliko selo. Svi znaju nekoga od nekoga preko nekoga i imaš osjećaj da svi najbolje znaju o nogometu te da su svi najbolji taktičari i ostalo. Zahtjevno je, ali ne na negativan način.

Cilj ti je zadovoljiti većinu, ali znaš da je to nemoguće, pogotovo jer smo mala država. Od Zagreba do Splita ima tri i pol sata vožnje, tako da smo svi nekako povezani i to daje dodatnu čar. To je ta energija koja se nekima čina negativnom, no ako je znaš pretvoriti u pozitivnu, onda je to najljepši osjećaj na svijetu.

Foto: MARKO GRACIN

Podcast Tribina.hr

Možete li izdvojiti najdraži prijenos na kojemu ste radili?

– Mogu! Donedavno nisam mogao, ali baš sam ovog ljeta razmišljao o tome. Teško je reći da je to jedini broj jedan, ali definitivno, ne biste mi vjerovali, to je utakmica Futsal Dinamo – Olmissum u sklopu završnice domaćeg prvenstva u Futsalu. Puna dvorana Dražena Petrovića.

Grafičar i ja sjedimo točno ispred BBB-a; prolili su nas pivom da smo smrdjeli kao da smo se tuširali njome. U dvorani nije bilo klime, magla je bila u dvorani koliko se vlage nakupilo. I uslijed tih apokaliptičnih prizora, taj adrenalin i takvu energiju nisam nikada prije osjetio. Ne znam kada će mi se takvo što ponoviti jer baš je fora bila u tome što se to igralo u dvorani.

Što se nogometa tiče, izdvojio bih utakmicu Svjetskog prvenstva Portugal – Južna Koreja, koju sam imao prilike komentirati, zatim utakmice Gorica – Rijeka, koja je završila rezultatom 3:4, Lokomotiva – Gorica, na kraju koje je na semaforu stajalo 2:2, te finale kupa Hajduk – Šibenik. To su bile posebne utakmice.

Aktivni ste i na podcastu Tribina.hr. Kako pristupate toj ulozi u kojoj na puno opušteniji način nego na TV-u govorite o mnogo više tema nego na TV-u?

– Zanimljiva je to forma jer možeš biti puno opušteniji nego na televiziji i baviti se nekim temama koje nisu prikladne za televizijski sportski prijenos. Mi znamo razgovarati o filmovima, glazbi, nečemu sasvim trećem… Zanimljivo je uvijek kada možeš razgovarati o nogometu, međutim shvatio sam da posljednjih nekoliko godina najviše pričam o nogometu da me počela živcirati tolika priča o nogometu (smijeh). To je na kraju neizbježno i volim to, ali često mi dođe da skrenem na neku drugu temu.

Igram nogomet i padel

Tko su vam omiljeni sportaši i zašto?

– Košarkaši Michael Jordan, Carmelo Anthony, Allen Iverson, od nogometaša Messi… Volim, k tome, i ove prgave sa sredine terena. Volim kada je netko bezobrazan, bahat, kada ide sto posto u utakmicu i stalno je prisutan na terenu, iako možda nije najbolji tehničar, ne zabija puno golova i ne asistira. Oni koji imaju srca, koji će poginuti na terenu ako treba, potući se, dobiti crveni karton. Tipovi kao Gattuso, Edgar Davids i slični buldozi.

Onda vam pašu Južnoamerikanci.

– Radio sam ih na ArenaSportu jako puno! Argentinci, Brazilci, Copa Libertadores, Copa Sudamericana, Copa America… Imam toga koliko hoćeš.
Ako se odmaknemo od komentiranja sportskih ogleda, što u slobodno vrijeme radite s velikim entuzijazmom?

– Igram nogomet i padel.

Znači, opet sport.

– Da, kao što sam rekao, cijeloga života sam na neki način u sportu. Najgori period mi je bila korona i oni lockdowni kada su svi tereni bili zatvoreni i kada se nisam mogao kretati. Kad sam slobodan, volim se baviti sportom ili otići u kino. U zadnjih deset godina pogledao sam preko 400 filmova u kinu. Ne putujem previše izvan Hrvatske, ali Hrvatsku sam prošao uzduž i poprijeko. Prisutne su i ove kafanske zanimacije – pub kvizovi i birtijsko praćenje i komentiranje nogometa.

I za kraj, tko su vama omiljena TV lica? Koje je TV lice djelovalo na vas, bilo to mentorski ili možda kao vaš uzor?

– Lica s HRT-a koja su radila čuvenu Peticu. Vela, Blažičko, Balog, Sušec, Ćosić, Cvitković i slični. Oni su uvijek bili prisutni. Što se tiče ostalih serija i emisija… Bitorajac, recimo (smijeh).

Objava Andrija Cmrečnjak: ‘Najljepši je osjećaj doći na stadion i raditi utakmicu’ pojavila se prvi puta na Novi list.