Što grad čini dobrim i sretnim mjestom za život? Je li to kvalitetan prijevoz, obilje parkova, bogata kultura ili uzbudljiv noćni život? Možda njegova ljepota, osjećaj pripadnosti ili to koliko je otvoren i uključiv prema svima?

Fenomen »najsretnijih gradova«, poput Helsinkija i Kopenhagena, otvara pitanje možemo li njihova rješenja primijeniti u hrvatskom kontekstu. Visoka razina zadovoljstva u tim društvima nije isključivo nusprodukt ekonomskog standarda ili specifičnog mentaliteta, već rezultat konkretnih politika koje sustavno smanjuju svakodnevni stres. Sreća je, dakle, ishod pametnih odluka koje su primjenjive i kod nas.

U velikom istraživanju magazina Time Out, provedenom u 2025. godini među 18.500 ispitanika, stanovnici su ocjenjivali koliko ih okruženje u kojem žive ispunjava. Analizirajući tvrdnje o osobnom zadovoljstvu i općem optimizmu sugrađana, formirana je ljestvica najsretnijih gradova svijeta. U Europi se na prvome mjestu prošle godine našla Sevilla. Španjolski model uspjeha potvrđuju i Valencia, Bilbao te Madrid, koji su se također smjestili u sam vrh ljestvice.

Uz španjolske favorite, europskom kartom zadovoljstva dominiraju Ujedinjeno Kraljevstvo i Portugal. Britanci su, čini se, recept za sreću pronašli u spoju povijesti, kreativnosti i prepoznatljivog humora, što je gradove poput Brightona, Glasgowa, Londona i Edinburgha svrstalo među deset najboljih. S druge strane, Hrvatska se na svjetskim kartama često ističe kao jedna od najsigurnijih destinacija, no taj se osjećaj sigurnosti još uvijek ne prelijeva u potpunosti u osjećaj kolektivne sreće.

Nel Pavletic/PIXSELL

Pasivnost građana

Znanstvena savjetnica Instituta za društvena istraživanja Anđelina Svirčić Gotovac objašnjava da se temelj sretnog grada krije u ravnoteži četiriju ključnih funkcija: stanovanja, rada, prometa i rekreacije. Prema njezinom mišljenju, razina zadovoljstva građana izravno ovisi o tome koliko su im te funkcije dostupne i kvalitetno ispunjene.

Iako se pojam »sreća« često koristi kao sinonim za kvalitetu života, ona ističe da je taj osjećaj primarno subjektivan. Ipak, on uvijek počiva na objektivnim temeljima: stvarnim prednostima ili nedostacima pojedine gradske sredine. Uz lokalne uvjete, naglašava kako na naše blagostanje danas sve više utječu i globalni faktori, poput klimatskih i ekoloških promjena, koji izravno oblikuju suvremeni urbani život.

– Tada posebnu ulogu u tome imaju upravo gradovi i gradski način života koji se nastoje više ili manje uključiti u proces održivih rješenja i urban sustainability transformation kako bi se ublažili problemi preizgrađenosti, zagađenja, nedostatka zelenih i javnih prostora, klimatskih promjena, urbanog siromaštva, prometa, nesigurnosti i drugog, kaže.

Anđelina Svirčić Gotovac ističe da se suvremena kvaliteta života temelji na europskim principima održivosti, sigurnosti i inkluzivnosti, no upozorava da su u Hrvatskoj urbane politike na vrlo niskoj razini. Našim gradovima nedostaju jasna strategija i vizija, zbog čega tek pokušavaju uhvatiti korak s europskim standardima i rang-listama uspješnosti, poput onih za zelene prijestolnice.

Zapadni i skandinavski gradovi služe kao vodeći uzori jer su još sedamdesetih godina prošlog stoljeća započeli sustavnu transformaciju stavljajući čovjeka u središte urbanizma. Takav pristup izrodio je koncepte poput 15-minutnog grada i prava na grad, kojima se kroz dostupnost javnih usluga, pješačkih zona i zelenila prostor humanizira i prilagođava potrebama građana.

Nasuprot tome, hrvatski su gradovi pod pritiskom tržišne ekonomije i privatizacije doživjeli radikalnu i često destruktivnu transformaciju. Znanstvenica naglašava i paradoks u kojem nova stambena naselja, zbog nedostatka osnovne infrastrukture i sadržaja, zapravo parazitiraju na urbanistički planski građenim naseljima starim i više od pedeset godina. Dok razvijeni gradovi aktivno rade na povećanju otpornosti i kvalitete života, domaća novogradnja često ne nudi uvjete potrebne za istinski sretan i funkcionalan život u gradu.

– Privatizacija stanovanja i podređenost partikularnim interesima ekonomnskih i političkih aktera (investitora, gradonačelnika i dr.) dovela je do destrukcije javnih interesa, a time smanjene uloge građana. U tom je kontekstu onda smanjena i razina povjerenja u institucije bilo koje razine pa i one na razini susjedstva ili lokalne razine mjesnih odbora npr., a bez povjerenja nema niti zadovoljstva.

GRAĐANSKA UKLJUČENOST

Upozorava i na izrazito nisku razinu participacije hrvatskih građana, koja na lokalnoj razini iznosi manje od 10 posto. Takva pasivnost proizlazi iz visoko formaliziranog procesa urbanog planiranja koji građane ne uključuje na stvaran način, zbog čega oni gube nadu u mogućnost promjene. To rezultira takozvanim institucionalnim i birokratskim stresom, pri čemu pojedinac osjeća da je sav teret na njegovim leđima i da od institucija, u koje ima iznimno nisko povjerenje, ne može očekivati pomoć.

Na nacionalnoj razini svega 5 posto građana sudjeluje u inicijativama za poboljšanje vlastitog susjedstva, dok u gradovima poput Osijeka ili Splita taj postotak u pojedinim naseljima pada na nulu ili zanemarivih 2 posto. Čak i u Zagrebu i Rijeci, koji prednjače u aktivnosti, broj angažiranih stanovnika je ispod 10 posto. Hrvatska se tako, prema podacima Eurostata, svrstava među lošije članice Europske unije po pitanju povjerenja u institucije i građanske uključenosti, što je izravna prepreka stvaranju sretnijih i funkcionalnijih gradskih zajednica.

Upravo zbog takve nepovezanosti građana i institucija, izostaje napredak koji je drugdje standard. Nasuprot našoj stagnaciji stoji uspješan europski model koji već desetljećima počiva na integraciji urbanističkih i zelenih rješenja, što čini srž šireg koncepta zelene tranzicije i urbane održivosti. Ovi su pristupi izravno usklađeni s UN-ovim ciljevima održivog razvoja, točnije s jedanaestim ciljem koji se fokusira na stvaranje održivih gradova i zajednica. Njihova je primarna svrha unapređenje kvalitete života i zaštita javnog zdravlja, čime se osigurava da urbani prostori postanu zdravija i ugodnija mjesta za svakodnevni boravak građana, dodala je sociologinja Svirčić Gotovac.

– Poboljšanjem i povećanjem javnih i zelenih prostora u gradovima i naseljima poboljšava se i kvaliteta života te smanjuje opasnost za javno zdravlje kao što su primjerice toplotni otoci ili pojava različitih fizičkih i mentalnih oboljenja koji se povezuju s nedostatnim boravkom na otvorenim prostorima te zelenim i pješačkim zonama koje mogu utjecati na smanjenu mobilnost i kretanje (debljina, srčane i druge bolesti, zatim psihološki poremećaji kod djece i odraslih), navodi.

JAVNI PRIJEVOZ

Istraživanja iz 2025. i 2026. godine pružaju precizan uvid u to kako građani Hrvatske percipiraju kvalitetu života u svojim naseljima. Općenito zadovoljstvo javnim i zelenim prostorima na nacionalnoj se razini kreće u rasponu prosječnih ocjena između tri i četiri. Dok su zeleni prostori, čistoća i dječja igrališta ocijenjeni relativno solidno, javni prijevoz i biciklističke staze sustavno dobivaju najniže ocjene, često ispod trojke. Stanovnike velikih i srednjih gradova, s posebnim naglaskom na Zagreb i Split, najviše opterećuje automobilski promet i kronični nedostatak parkirališnih mjesta, što se u istraživanjima opetovano navodi kao faktor koji značajno narušava svakodnevnu rutinu.

Stanovnici rješenje svojih lokalnih problema putem EU projekata primarno vide u sanaciji klasične infrastrukture. Njihovi su prioriteti usmjereni na popravak oštećenih prometnica, obnovu javnih institucija te rješavanje problema zagušenog i nesigurnog prometa. Tek nakon tih gorućih pitanja na red dolaze održivija i zelenija rješenja, poput uređenja javnih površina za šetnju ili rekreaciju, koja bi izravno unaprijedila svakodnevni život. Stoga je uočljiva nedovoljna osviještenost stanovnika o održivim rješenjima jer ih ne poznaju dovoljno kao ni mogućnosti koje takva rješenja nude te ističu već postojeće i konkretne probleme kao one primarne, zaključila je znanstvena savjetnica Instituta za društvena istraživanja.

– Tu odgovornost leži u gradskim i nacionalnim politikama koje nedovoljno osnažuju održive urbane prakse, kaže sociologinja.

U velikim hrvatskim gradovima, a naročito u Zagrebu, sve je izraženiji problem intenzivne privatne stanogradnje vođene isključivo tržišnom logikom. Takav pristup rezultira preizgrađenošću i velikom gustoćom objekata, čime se sustavno reduciraju javni i zeleni prostori, što u konačnici izravno narušava kvalitetu života stanara. Sličan se scenarij odvija i na obali, u gradovima poput Pule i Splita, gdje turistička gradnja dodatno smanjuje zelene zone.

Zanimljivo je da su manji i srednji gradovi, poput Varaždina, Velike Gorice, Bjelovara ili Šibenika često produktivniji i uspješniji u provedbi zelenih projekata te lakše implementiraju pozitivne europske prakse. Međutim, na razini cijele države i dalje dominira problematičan model financiranja putem EU fondova. Takav pristup najčešće rezultira tek povremenim i izoliranim projektima koji, nakon što završe, ne dovode do željenih sustavnih i dugoročnih promjena.

PO MJERI ČOVJEKA

Generalno, na kraju manji i srednji gradovi u Hrvatskoj su sretniji i više ‘po mjeri čovjeka’ te bolje mogu ponuditi navedena rješenja ili koheziju i mir koje navodite na razini svakodnevne kvalitete života, rekla nam je Anđelina Svirčić Gotovac. S druge strane, veliki gradovi ne moraju nužno biti zakinuti za kvalitetu života, no da bi se pozitivne promjene osjetile, potrebno je prvo sustavno riješiti nagomilane nedostatke. Primjerice, visoke cijene stanova u Zagrebu prisilile su mnoge građane na potragu za pristupačnijim rješenjima u satelitskim gradovima poput Samobora ili Velike Gorice. Međutim, desetljeće intenzivnog doseljavanja i stambene izgradnje u tim sredinama dovelo je do zagušenja i narušavanja nekadašnjih uvjeta života, stvarajući nove prometne probleme uz istovremeni manjak javnih i zelenih površina.

Dakle, sretan grad može biti bilo koje veličine, ali mora biti okrenut svojim građanima i njihovim potrebama.

– Svaki grad koji što bolje može odgovoriti na urbane funkcije i potrebe građana jest sretan grad, a ako to može samo za manji dio, onda su i građani manje sretni ili zadovoljni, ističe Svirčić Gotovac.

Iako pojedini manji hrvatski gradovi već koračaju prema skandinavskim standardima, za pravi iskorak često im nedostaje jača financijska moć. Ipak, naši gradovi imaju važan adut: visoku razinu sigurnosti i onaj poseban, autentični »kod za sreću« koji ih i dalje čini ugodnima za život.

Da bi ta ugodnost postala standard, hrvatska urbana politika mora postati ambicioznija. Tek uz sustavno planiranje i stvarna zelena rješenja moći ćemo s punim pravom tvrditi da su naši gradovi doista održivi i krojeni po mjeri svakog pojedinca.

Objava Je li Rijeka dobar i sretan grad za život? pojavila se prvi puta na Novi list.