Koji put sve ide samo od sebe, jednostavno skroz. Kćer susjedova trenirala je plivanje, bazen je bio posve blizu podstanarskog stana i mati nije imala dileme, tim više što joj sin nije imao ništa protiv da s Marijom pođe do bazena pa tamo zapliva kako bog zapovijeda. Nekad je, međutim, znalo to biti i drastičnije, da te jednostavno bace s mula u more pa se ti bori za zrak, za život dok ne proplivaš. Bilo nježno i mudro ili ekstremno skroz, cilj je uvijek isti, naučiti plivati, jer sramota je ne znati. No, čini se da više nije tako, da je došlo vrijeme kad je ne plivati legitimno skroz. Možda je i zato naš bivši proslavljeni plivač Gordan Kožulj odlučio napisati slikovnicu »Zaplivajmo zajedno«, a naklada Ljevak odlučila s njom ići u knjižare. Samo, razgovor o plivanju ipak se morao početi s bicikliranjem.

– Evo ste došli na biciklu i to ovom gradskom, zagrebačkom Bajsu. Ja vas očekivao u nekom automobilu, a opet i logično je da onaj koji piše knjigu o plivanju na svaki način promovira zdrav život i zdrave navike – velimo Kožulju.

– Volim se voziti biciklom i danas je drugi dan da se koristim Bajsom, a sve zato što sa sinovima borim tko će koristiti bicikl. Imamo dva bicikla, a nas je troje muških – smije se na ovo Kožulj.

IZREZANI IZ KURIKULUMA

Kaže, radije bicikl nego automobil kad god je lijepo vrijeme, pa i sitna kiša. Ugodnije je, skoro pa i brže s obzirom na sve radove u metropoli. A i ta vještina vožnje biciklom ima itekako sličnosti s vještinom plivanja, velimo.

– Zanimljivo da ste to spomenuli. Naime, tamo 2010. godine bila je financijska kriza, rezali su se troškovi i prvo što je izrezano iz pedagoškog kurikuluma je obaveza učenja plivanja i vožnje biciklom u školama – podsjeća Kožulj na podatak kojeg je lako bilo zaboraviti.

Dogodilo se premda su i plivanje i vožnja biciklom lijepe vještine, ali nisu samo to.

– Možda će biti malo subjektivno, ali plivanje uz to ima i tu važnu dimenziju da može spasiti život. Tako da bih rekao da je to jedna vještina koja je možda malo iznad drugih – iskreno će Kožulj.

Da je tom uistinu tako ove dana se potvrđuje po cijeloj Europi koju je zahvatio veliki val nesnosne vrućine.

– U Francuskoj se više desetaka ljudi utopilo. Otišli su se ohladiti u neko vodeno okruženje, bez priprema i bez razumijevanja o okolnostima okruženja. I to pokazuje da je plivanje izuzetno važna vještina ne samo u kontekstu rekreacije, nego zato što može spasiti život – ističe Kožulj.

Ideja za slikovnicu ipak se rodila posve spontano, kaže Kožulj. Ona cilja na roditelje djece koja su predškolske dobi, a koji bi možda ovo ljeto naučili djecu plivati.

– Slikovnica je blaga tranzicija, blaga priprema na prvi susret s dubokom vodom. Zato smo je i lansirali u svibnju da ih do tradicionalnih godišnjih odmora pripreme čitajući im predvečer o plivanju, vodenim okruženjima i njihovim ljepotama, ali i o opasnostima koje vrebaju – objašnjava Kožulj.

No, istina je i da je u nekoj mjeri slikovnica proizašla i iz spoznaje da je drugi najčešći razlog smrti kod djece u Hrvatskoj, od nenasilnih događaja, baš utapanje. Pa ako se još zna da imamo visoki postotak djece neplivača, eto dobrih razloga za pisanje.

– Je li se mi to bojim vode, i stari i djeca, onako generalno – pitamo.

– Zapravo se ta odgovornost da djecu naučimo plivati nekako disperzirala. Nekada je to bilo obavezno kroz škole, pa je ukinuto u jednom trenutku, pa opet pokrenuto na jedan drugi način. Naravno, primarna odgovornost je uvijek na roditeljima, ali nemaju svi roditelji ni ambicije, ni sposobnosti, a ni uvjeta da djecu nauče plivati. Uglavnom, disperzirao se fokus o tome tko bi trebao osigurati da djeca nauče plivati – kazuje Kožulj.

SUSRET S VODOM

U slikovnici dječaka Tomu otac vodi na bazen, ali uz njih je i trener. Mudro je to i tako je nekada u pravilu i bilo.

– Mene je moj otac upravo tu u Daničićevoj kraj Doma sportova odveo na plivanje. On je iz sela kraj Mostara i skoro se utopio u Neretvi. Neretva je poznata kao brza, hirovita i hladna rijeke, a oni su znali otići na Neretvu se okupati i zapravo ga je rođak spasio. I kad je dobio nas, mene i sestru, rekao je da će nas prrvo naučiti plivati baš zbog sigurnosti. On nas je u Daničićevoj naučio plivati, ali svakako je dobro da postoji i trener, netko tko je stručan – ističe Kožulj.

Roditelj inicira susret s vodenom površinom, a onda su u stručne osobe da preuzmu poduku na sebe. Tako savjetuje i slikovnica.

– Kako ste vi svoje momke naučili plivati – zanima nas.

– Isto tako. Zapravo, prve zaveslaje su napravili uz suprugu. U ovim lijepim periodima ja sam dosta izbivao iz kuće, jer tada se događaju europska i svjetska prvenstva, Olimpijske igre. Relativno kasno bih dolazio na more, ili doma, već krajem ljeta tako da ih je moja supruga naučila malo plivati – iskreno će Kožulj.

E da, velika natjecanja i Kožulj koji brže od svih pliva leđno.

– Kako ste izdržali u slikovnici ne napisati da je leđni stil onaj najbolji – šalimo se.

– To ćemo možda u nekoj drugoj fazi – prihvaća Kožulj šalu.

Ipak je, veli, slikovnica pisana za predškolski uzrast, za djecu koja još te razlike ne znaju i ne trebaju znati. Bitno je bilo ohrabriti ih i upoznati s vodenim okruženjima. U slikovnici tako i bazen, i jezero, i more, rijeka, svaka vodena sredina opisana jednostavnim jezikom da se vidi i što je tu lijepo i čege se treba paziti.

– Bazen je najpitomije mjesto za naučiti plivati i tamo naći za to stručnu osobu. Druga okruženja su možda bajkovitija u smislu prirode, podmorja i nadmorja, ali vrebaju mnoge opasnosti. Zna biti tricky učiti plivati na jezerima i morima. Ljepša su to okruženja, ali manje sigurna i treba paziti – mudro će Kožulj.

DOBRE ILUSTRACIJE

Nije lako pisati slikovnicu, velimo, pogotovo kad se u isti mah obraća ona i roditeljima i djeci. Kožulj međutim kaže kako je teži posao u izradi slikovnica imati dobre ilustracije. Za to se pobrinula Riječnka Maja Biondić.

– Generalno je bila ideja napisati nekoliko ključnih poruka, napisati ih na način koji će djeci biti atraktivan, a onda sve to lijepo ilustrirati, zapakirati da je i vizualno atraktivno. To je projekt koji se radio vikendima tako da nije bilo prenaporno. Uzeo je više vremena nego je možda trebao jer je valjalo čekirati odgovara li to djeci, s obzirom na to da nikada prije to nisam radio – priča Kožulj.

Tko je čekirao!? Glavna urednica izdavačke kuće Ljevak, veli Kožulj.

– A sin Toma, po kojem se zove glavni lik u slikovnici – pitamo.

– Imam dva sina, Luku i Tomu, pa sam ih zamolio da pročitaju, ali nisu našli da im je dovoljno zanimljivo da to pogledaju – smije se Kožulj.

I logično je to kad je jednom 20 godina, a drugom 22.

– Kad sam im rekao da ću raditi slikovnicu, tome su se razveselili, ali imaju oni svojih prioriteta – smješka se Kožulj.

Zato je Toma među koricama, i Glorija koja je i u stvarnom životu Tomina kolegica, prijateljica. No, nije to autobiografsko djelo, premda se ilustratorica, čini se, potrudila da trener iz slikovnice mrvu liči na pisca. Slikovnica je ovo koja se komotno može koristiti poput kakvog priručnika, priznajemo. I to je, kaže Kožulj, bila ideja.

– Jedno od »dječjih« pitanja je bilo i to: »Kako to da moj pas zna plivati otkad se rodio, a ja ne znam!?« Pa smo i to pokušali malo približiti – veli Kožulj.

Lijepo je vidjeti čovjeka kad lijepo pliva, kad izbrusi tehniku, velimo Kožulju. I slaže se on. No tu, za usavršiti stil, treba stručna obuka.

– U zadnjih desetak godina se, hvala Bogu, stvarno izgradilo 15-ak plivališta diljem Hrvatske i uz to otvoren niz novih klubova. Samo je Zagreb dobio tri i sad će četvrti bazen. Gorica je dobila bazen, ima ga Osijek, Slavonski Brod, Orahovica… Istra, jedna od naših najrazvijenih regija, dugo nije imala javno plivalište već su klubovi funkcionirali u hotelskim bazenima i evo su prije četiri godine dobili lijepi gradski bazen. Split, Rijeka, Makarska, Dubrovnik… Otvorili su se lijepi bazeni i uz njih mnogi klubovi koji omogućuju da djeca, nakon što su naučila osnovne plivačke pokrete, mogu naučiti i lijepo plivati – optimističan je Kožulj.

NACIONALNI NABOJ

Gordan Kožulj napisao je slikovnicu i kani pisati još. Ideja je bila uhvatiti se povijesti hrvatskog sporta, pisati knjigu radnog naslova »Od Franje Josipa do Franje Tuđmana«. No, priznat će Kožulj, kako se pokazalo da je plan bio mrvicu preambiciozan, taj da se se obuhvati razvoj baš svih sportova u spomenutom periodu. Za sada je sve stavljeno na čekanje, ali nije nemoguće da se ipak dogodi, jer arhive što čeka obradu itekako ima. Spomen rada na novoj knjizi, spomen nastupa hrvatskih sportaša i nacionalnih vrsta kroz povijest doveli su nas i do konstatacije kako su ti nastupi uvijek imali i političku dimenziju.

– Jeste li vi te dimenzije bili svjesni kad ste obarali svjetske rekorde – pitamo Kožulja.

– Bili smo svjesni. Kada sam počeo nastupati za hrvatsku reprezentaciju, a to je bilo 90-ih, uvijek su nastupi imali jedan nacionalni naboj. Sjećamo se i prvih Olimpijskih igara na kojima je Hrvatska nastupila, godine 1992. u Barceloni, kada se dosta pisalo o tome hoće li Miloš Milošević nastupiti za hrvatsku reprezentaciju. Miloš Milošević nije tada nastupio, a bio je naš najbolji plivač. Politički kontekst ili ne, ali se nije moglo to odvojiti jedno od drugog – kazuje Kožulj.

– Drugo što se u nas događa je činjenica da mi navijači svaku medalju prisvajamo kao da smo je mi osvojili, a ne oni koji plivaju, trče, ganjaju loptu. Rado bih da shvatimo da je vaš uspjeh samo vaš, ne nas svih – velimo.

Slaže se Kožulj s tim, ali i opet ističe da uspjeh ne treba gledati izvan konteksta pogotovo u timskim sportovima.

– Ispada da je sport ostao jedino mjesto gdje 50.000 ljudi redovito pjeva nacionalnu himnu. Gdje još vidite državna obilježja na razini opće populacije osim na nastupima hrvatskih reprezentacija!? Mislim da to nije loše jer postoji taj zajednički identitet. Sport je ostao zadnje mjesto u kojem su ostale te osnovne karakteristike državnosti. Izgubili smo suverenitet u kontekstu monetarne valute, ulazeći u EU izgubili smo suverenitet u nekim regulatornim i zakonodavnim pitanjima i taj identitet je usko vezan uz kockice, himnu zastave – objašnjava Kožulj.

Vratimo se mi ipak plivanju, činjenici da je neplivača puno. Valja nam zaplivati zajedno. I čitati slikovnicu da bi zaplivali lakše

– Ako neko dijete navečer zaspe dok mu roditelj čita ovu slikovnicu, mene to veseli – skromno će Kožulj.

UVIJEK SAM BIO SVJESTAN DA
OD PLIVANJA NEĆU MOĆI ŽIVJETI

Uspješnu sportsku karijeru Kožulj je zamijenio uspješnom poslovnom karijerom. Direktor je poslovnog savjetovanja u Deloitte Hrvatska.

– Što bi ste recimo savjetovali Luki Modriću pred kojim je skoro nogometno umirovljenje? – pitamo.

– Sigurno da je promjena profesije velika životna prekretnica, da ne kažem stres. Sport je s druge strane krasna profesija koja ima svojih zakonitosti, a to je ta da se mora rano početi da bi bili uspješni i ta da se isto tako mora s karijerom rano završiti. Toga čovjek mora biti svjestan. Sreća u nesreći što se plivanja tiče je ta da sam uvijek bio svjestan toga da od plivanja neću moći živjeti. Uvijek mi je bilo u podsvijesti da moram imati rezervni plan, a taj se naslanjao na obrazovanje, akademsku karijeru. I kada sam završio s karijerom, u roku tjedan dan sam počeo raditi, jer sam se za to pripremao. Vjerujem da i Luka razmišlja u tim kategorijama. Ja sam završio karijeru s 32 godine, on će s 40 plus i vjerujem da ima zrelosti o tome razmišljati. Veći je tu uvijek problem onaj psihološki, taj završetak krasne i bogate karijere koja krene još u vrtićkoj dobi i postane tvoj identitet. Neki sportaši se od tog primarnog identiteta sportaša nikad ne iščupaju, pa se nakon sportske karijere često zapitaš: »Ako nisam sportaš, što sam ja!?« Tu treba shvatiti da smo mi puno više od toga, makar je život bez sporta meni nezamisliv – kaže Kožulj.

IMENA KAO UDICE

Jedino što mene u ovoj slikovnici smeta je činjenica da ste me suočili s mojim godinama. Pa kad nabrajate sportaše koji su perjanice pojedinih vodenih sportova meni fali, uz Dinu Levačić, Veljko Rogošić maratonac, baš kao i Arno Longin tamo gdje su skokovi u vodu. Fale junaci moga vremena – iskreno ćemo.

Smješka se Kožulj, nije, kaže, ništa tu zbog zle namjere.

– Pokušali smo dati neka aktualna imena, pa da se možda djeca susretnu s tim istim imenima i u javnosti, za njih čuju u nekim vijestima nakon što su im roditelji o njima čitali. Želio sam imati tu jednu udicu, pa kad čuju da je Dina Levačić oborila neki novi rekord možda se i sami odveže trenirati – objašnjava Kožulj.

Objava Gordan Kožulj napisao slikovnicu »Zaplivajmo zajedno«: “To je vještina koja može spasiti život” pojavila se prvi puta na Novi list.