„Ima jedan grad oduvijek mi drag,

ima jedan hrast slavonski,

ima jedan grad svakom srcu drag,

ima jedan div hrvatski…“

I danas, nakon 29 godina, slušamo te riječi pjesme Najboljih hrvatskih tamburaša, pjesme s istoka Slavonije što nas navodi na misli o svim strahotama koje su proživljavale i žive i mrtve žrtve Domovinskog rata, o suzama najmlađih, suzama koje su se urezale u njihov život. Premda nismo djeca toga doba, znamo kada treba stati pred svima i hrabro reći „Vukovar je Hrvatska“. Upravo to smo osjećali u utorak, 17.11. tijekom glazbene priredbe date u čast svima koji su svoje živote položili na oltar domovine, svim žrtvama Vukovara '91. Zvucima tamburaša i zbora, prigodnim stihovima te paljenjem lampiona ostavili smo svoje suosjećanje s njima, ponos što živimo u slobodnoj domovini Hrvatskoj i zahvalnost na tolikim žrtvama hrabrih ljudi. Da je Vukovar živio, da živi i da će živjeti vječno slobodno, potvrdili smo mi, učenici i djelatnici naše škole te ostali učenici osnovnih škola RH koje su se uključile i ove godine u, 11. sat povijesti sjećanja na Vukovar „Mirno nebo iznad Hrvatske“. Nebo je mirno, a možda je upravo ova epidemiološka situacija s maskama na licima, podsjetila kad je nebo bilo nemirno, kad su ginuli nevini ljudi, kad se prolijevala krv hrabrih hrvatskih branitelja i civila. Upravo taj dan 18.11.1991., ispod mirnog neba, ostat će trajno urezan u hrabru hrvatsku povijest i u našim srcima da se nikada ne ponovi i da se nikada ne zaboravi.