Prijava

Vaša prijava

FRIK IZ KVARTA Razglednica s mora 2


Iako su nas dvije mlade konobarice primijetile čim smo ušli u njihov restorančić uz obalu, čekali smo desetak minuta da nas počaste pitanjem: „Dobro večer, izvolite“. Kapetana Pajića to je jako uzrujalo. „E halo, šta smo mi nevidljivi!?“, zajapureno je podviknuo konobarici koja je kraj nas par puta prošla ni ne pogledavši nas, hineći veliku žurbu. Bio se sav zrihtao za izlazak, lanene kaki hlače i zavodnička bijela dalmatino šuljica koja otkriva podšišani ljubavni perzijaner, pa je uživljen u lažnu ulogu bogatunčića naviknutog na vrhunski nivo usluge valjda mislio da mora glasno protestirati kako netko ne bi slučajno pomislio da on, jadničak, nije niti svjestan da bi usluga morala biti bolja.

„E Majs, jel mi moš pliz ponijeti torbu“, zamolio me, ljubaznim, ali naredničkim tonom, kad smo izlazili iz apartmana. U torbu je stavio tri litre bijelog vina kojeg si je kanio krišom točiti kad zasjednemo negdje poslije večere. On je čovjek od principa, neće se klošariti u restoranu, ali zato hoće u bilo kojoj birtiji. „Zašto, kaj te leđa bole?“, pitao sam ga, praveći se malo glup. „Ma ne, neg mi ne ide torba uz hlače“, rekao je kao da je to toliko samo po sebi razumljivo da nema smisla postavljati dodatna pitanja. Premda sam ga prvo pokušao ismijati pred Teom, na kraju sam, da bih izbjegao muku njegovih daljnjih modnih opravdavanja, kao poslušna kujica teglio torbu do restorančića u kojem nam je rezervirao mjesta još poslijepodne po povratku s kupanja. 

Nakon što smo konačno usluženi, ali ne od konobarice koja je zaprimila narudžbu već od njene kolegice, Pajić je ovoj dao do znanja da je to primijetio i priupitao ju: „E, ak tvoju kolegicu pozovem na kavu jel to znači da ćeš ti onda sa mnom izać?“ Čovjek je do te mjere bio uporan u bacanju udica (a što će drugo kad je već na moru) da će do kraja ljetovanja dobiti nadimak Jebanje. Miris friško pečene orade koja je stigla za susjedni stol podsjetio nas je da od jutra nismo ništa jeli. Morski zrak kao da ima neku hranjivu vrijednost zbog koje manje osjećaš glad. Dok se krv sutona razlijevala se nebom, crno vino punilo je naše čaše. Poput kakvog enologa Pajić je prvo njuškao pa otpio vino i zaključio da isto kurc. ne valja „Meni je baš dobro“, uzvratio sam mu, ne zato što mi je vino bilo bogznakako dobro, već da spriječim neugodu koja bi me snašla kad bi Pajić počeo detektivski istraživati porijeklo, sortu te bližu i dalju rodbinu grozdova iz kojih su iscijedili naše večernje piće. Tea se, na moj užas, pridružila Pajiću u gnušanju nad okusom vina. „Bogte, koji snobovi“, pomislio sam. Doduše, ja sam lik koji je odrastao na miješanju Ribara i Cole po parkićima, tako da moje nepce bilo što što nije Ribar doživljava za ogroman korak naprijed. Nakon što su uzastopce naglašavali svoje nezadovoljstvo vinom, opcija da se Pajić požali osoblju i iskamči novo piće počela mi se činiti manjim od dva zla.
S obzirom na Pajićevu odanost neobuzdanom upucavanju svemu što se kreće i provjereno je ženka, spontano smo zaigrali igru smišljanja novih imena jadranskih otoka koje posjećuje Pajić, pa smo dobili: otok Kres, Nacionalni park Pornati, otok Drk (kad nije raspoložen). U igri koja je izazivala salve smijeha, nismo više mogli normalno pričati, sve, baš sve što bi nam palo na pamet povezivali smo s Pajićevim nezasitnim testosteronima. „E Pajiću, da si ti kojim slučajem dekan filozofskog fakulteta, preimenovali bi te u zvekan filozofskog fakulteta. Morali bi, jer bi samo po sebi bilo jasno da si nakon par mjeseci mandata zveknuo sve studentice i kolegice“, urlao sam, ponosan na svoju dosjetku, smijući se i prije no što sam ju izgovorio. On se, naravno presretan što je u središtu pažnju smijao toliko glasno da su svi gosti gledali u nas kao da smo predstava. Nakon svakog duljeg smijanja Pajića bi ulovio jaki pušački kašalj. Kod jednog takvog Tea se okrenula prema konobarici i ozbiljno rekla: „Prvu pomoć molim“ Nakon toga Pajić je pao u toliki delirij da mu je lice bilo crvenije od okrugliih pomidorčića što su okružili odrezak  gofa koji nam je upravo bio poslužen. Hrana je bila uzrokom nekih pet minuta tišine za kojih su se mogli čuti samo naši nevješti pokušaji da prigušimo mljackanje. Nakon početne mrzovolje što se Pajić uvaljuje konobarici koja je i meni zapela za oko (a i neki drugi organ), crni su se oblačići povukli pred naletima vjetra mojih budalaština kojima su se Pajić i Tea toliko smijali da sam se pobojao da će im hrana zapeti u grlu. Ponosan i u onom modu kada sve što kažem nailazi na odobravanje publike, nastavio sam sipati i sipati sve moguće varijacije na temu Pajićevih ljubavnih avantura. Koliko god mi je na momente znao ići na živce, shvatio sam da zapravo obožavam tipove poput njega, živopisne, inspirirajuće i hiperaktivne do te mjere da s njima tulum nikad ne staje. Sve te ludosti i katastrofice koje se putem dogode pretvorit će se u materijal za doživotno prepričavanje. One kao da ne postoje samo zbog trenutka u kojem se događaju već i zbog brojnih budućih u kojima će biti prizvane, tako živo da će granica između onog prije i onog sad biti jako zamagljena.
„Zašto si ti posto tak pasivan?“, pitala me Tea, po povratku u apartman. Bilo je negdje oko pola 6 ujutro, Pajić je po plaži jurcao za nekih klinkicama iz Sarajeva, a mi smo, pijani od koktela na koje smo potrošili doslovce pola love koje smo ponijeli na svoje kratko ljetovanje, uzbrdo teturali uskim dalmatinskim uličicama presvučenim četvrtastim oblim kamenjem. Obuzela me čarolija trenutka pa sam počeo kenjati: „Ne znam, nešto je umrlo u meni, zakočen sam, ne mogu. Mislim da sam prihvatio svoju smrt kaj se tiče klinkica. Ne postojim više za njih, a ove starije, kaaznam, napetije su mi mlađe, ali sam za njih odjednom postao prestar. Ne znam kak’ se to dogodilo, gdje god dođem sam među najstarijima. Prije je bilo drukčije. Uglavnom, pomirio sam se sa svojom smrću, a i ne bi mogao podnijeti odbijanje“, mantrao sam. Tea mi je izgledala kao netko tko će skužiti dubine koje sam prosuo pred nju i popljuvati Pajića koji se ne miri sa svojom smrću. „Ma koji si ti papak! Pogle Pajića, trči bez kompleksa za onim klinkicama. Onu crnku će vjerojatno zbariti, a ti se u apartman vraćaš sa mnom, sretan jer prolaznicima izgledaš kao netko kome se posrećilo, a nesretan jer znaš da si opet ostao suh“. „Ali nisam ni pokušao ne biti suh!“, jalovo sam se branio. „Gle, let’s face it“, papak si, pokušavaš se tu opravdat nekim filozofijama, a i ti i ja znamo da si noćas slinio za bar dvadeset ženskica, a nijednoj nisi imao muda prići“, zaključila je Tea. Osim što sam znao da je u pravu, nisam se više imao snage opravdavati. Legao sam u nadi da će mi sunce sutra ispržiti kočnice. Da, da, sutra ću biti jak, sutra ću biti… Pajić.

Objava FRIK IZ KVARTA Razglednica s mora 2 pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.