Prijava

Vaša prijava

  • Rubrika
  • Povijest

Što su "gradokmeti" radili u Peršin-gradu?

Što su "gradokmeti" radili u Peršin-gradu?

Ivan Rožić se u 9. broju Luči osvrće na neke tekstove iz Turopoljskog leksikona. Zasmetalo mu je korištenje izraza "gradokmeti" u Turopoljskom leksikonu, ali i u nekim drugim tekstovima suvremenih hrvatskih povjesničara. Prije nego krenete s čitanjem ovog članka trebali bi pročitati članak Ivana Rožića koji je dostupan u digitalnom izdanju na web stranicama Matice hrvatske Ogranak Velika Gorica.

Izgleda da je Ivanu Rožiću promaknulo tko je pravi autor tog izraza. Izraz je prvi put spomenuo Vladimir Mažuranić u svojem djelu "Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik" (izlazio u nekoliko svezaka 1908.-1922.), te ga koristi ga nekoliko puta u svojem djelu, a napisao je i posebnu natuknicu koju prenosim u cijelosti.

gradokmet*, gradukmet, m. (možda doista dvije rieči: gradu kmet), bez sumnje znači: jobbagio (izvodi se iz magj. jobbag == meliores) castri, slobodni posjednici zemljišta (zovu ih i prediales et nobiles jobagiones castri), n. pr. Rojištane iliti Rovištane, 1279. K. jur. I. 89.), dužni da vojuju za kralja, naročito da brane grad kraljev, pod kojim stoje. U nas ciela neka plemena, bratstva ili župe, jamačno od starine posve slobodne, dolaze pod zaštitu kraljevih pojedinih gradova, ter gube donekle samosvojnost, nekim pak kraljevi podaju sva prava pravih plemića. Izp. o tom primjerice iz obilja djela i izvora Timon 144. 155. i dr., Czir I. 141. Laszowski Rad 138., Sm. cod. IV. 612. (v. grad, cit. 1.), zatim v. bratstvo, naročito cit. 12. 22. (gdje se spominju gradu kmetje Hlivanjski) i 29. dar, cit. 16. i dr. Kako su i Turopoljci bili neko vrieme baš u takvoj svezi prema kraljevu gradcu Zagrebu, jamačno zvali bi ih gradukmeti, gradokmeti. V. bradokmet (pisac pamfleta u Zagrebu veli posprdno: nobilis bradukmet).

Ivan Rožić u svojem djelu pretpostavlja da se taj izraz izvodi samo iz "iobagiones" međutim očito je da se "gradokmet" koristi kao prijevod izraza "iabagiones castri" pa se ne može njegovo značenje izvoditi samo iz jedne riječi.

U natuknici Rožić spominje i Enciklopediju leksikografskog zavoda, (svezak 3., Zagreb 1967., str. 292) gdje piše da je pojam "jobagioni" "riječ nejasnog, vjerojatno tursko-tatarskog podrijetla;". Šteta što Rožić nije pogledao u recentnu Enciklopediju u kojoj je pojam detaljnije objašnjen.

jobagioni (madž. jobbágyok, srednjovj. lat. iobagiones), naziv koji je označavao pripadnike različitih skupina stanovništva u sr. vijeku. U XII. i prvoj polovici XIII. st. pojam je označavao plemiće koji su obnašali najviše državne položaje. Poslije su se pripadnici te skupine nazivali barunima kraljevstva (lat. barones regni). Iobagiones castri (nobiles iobagiones castrenses – grašćani, gradokmetovi) bili su slobodni ljudi, oslobođeni plaćanja poreza, koji su u zamjenu za vojnu službu u kraljevskim utvrđenim gradovima dobivali povlastice i zemlju. Jedna su od skupina iz kojih se razvilo niže plemstvo u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. U historiografiji najpoznatiju skupinu gradokmetova u hrvatskim zemljama čine pripadnici plemenite općine turopoljske. Pojam jobagioni rabio se i za kmetove.

Iz te natuknice vidimo da su povjesničari došli do podrijetla riječi jobagioni, a izraz gradokmetovi se koristi kao prijevod za izraz "iobagioes castri". 

Mađarska riječ jobbágyok je u početku označavala plemiće koji služe kralju, a kasnije je baš označavala kmeta koji je mogao biti ovisan o više osoba. Kako je riječ jobagioni nastala iz nje jasno otkud je došao kmet u pojmu "gradokmet". Nema smisla tražiti latinski korijen jer je to "latinizirana" mađarska riječ.

U Arhivskom vjesnik, Vol. 1 No. 1, 1958. Mirko Androić se malo osvrće i na korištenje pojma "gradokmet" od strane hrvatskih povjesničara do tog doba. "Jobagiones castri" prevodi kao "gračani" i kaže da su "po svoj prilici posadnici župskoga grada". Nada Klaić to tog vremena je upotrebljavala samo izraz "iobagiones castri". Marko Kostrenčić (Historija naroda Jugoslavije I, 1953) upotrebljava za "iobagiones castri" termin "tvrđavni službenici" , ali i "iobagiones castri" , dok u istom djelu Jaroslav Šidak koristi za njih termin "službenici kraljeva grada". Androić zaključuje ne želi ulaziti u raspravu o svim tim terminima i odlučuje koristiti izraz "jobagiones kastri" jer čuva izvorno značenje koje će teže nadomjestiti bilo koji drugi opisni izraz.

Peršin-grad

Ivanu Rožiću je sporna pozicija Peršin grada na kartama u Turopoljskom leksikonu i misli da bi se po kartama trebao nalaziti u Mraclinskoj Dubravi, negdje iza Okuja. Karte u leksikonu nisu baš precizno nacrtane, ali kako Buna izvire u Kozjači, a potok iznad nacrtanog Peršin grada bi mogao biti Pješčenjak, čini se da su autori karte ipak gađali danas poznatu lokaciju Peršin grada, kod Peršinovca, pa nema govora da je nacrtan u Mraclinskoj Dubravi.

Rožić navodi da utvrda takvog imena nije spomenuta u turopoljskim ispravama, no moramo biti svjesni jedne činjenice - Laszowski je napisao "Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane", a dokumente je skupio u knjizi koja je nazvana "Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć »Zagrebačko polje« zvane, (I-IV)". Laszowskog isključivo zanima povijest plemenitaških sela, a ne i cjelokupna povijest Turopolja, Posavine, Pokuplja ili Vukomeričkih gorica. U mjestopisnim i povjesnim crticama nema Vukovine, Čiča,  Bune, a pojedina sela ga zanimaju samo kad su bila dio Plemenite općine. Tako da je lako moguće da je izostavio neke dokumente ako ga nisu zanimali (npr. za Šiljakovinu piše "Od tada je ostao grad Zagreb gospodarom toga sela, s toga nas dalje ne zanima prošlost njegova.")

Krešimir Regan je prošle godine objavio rad "Turopoljske utvrde" (Studia lexicographica : časopis za leksikografiju i enciklopedistiku, Vol. 15 No. 29, 2021.) i on se pita kako to da se utvrda pod današnjih imenom ne spominje u povijesnim izvorima i zaključuje da se vrlo vjerojatno spominje pod nekim drugim imenom. Iz postojećih isprava je vidljivo da se prva utvrda Lukavec nalazila na nekom drugom mjestu te da su zahvalni turopoljski plemići darovali Mateju Slatinskom ruševine starije utvrde. Moguće da je ta starija utvrda bila na lokaciji koju danas zovemo Peršin-gradom. U "Povijesti plem. općine Turopolja" Laszowski piše "Kada su Turopoljski god. 1553. dobili natrag Lukavec, doskora je taj grad sasvim napušten, pače je darovan porodici Slatinskih. Turopoljci si sagradiše na drugom mjestu novi grad istoga imena."

Katastarska čestica na kojoj se danas nalazi Peršin-grad je u katastarskoj općini Dubranec, ali graniči s bivšom katastarskom općinom Lukavec gornji tako da je vrlo moguće da je to bio nekada lukavečki posjed. Nakon što su ti posjedi darovani Slatinskom moguće da nikada više nisu došli u posjed Plemenite općine. Gašpar Hada, nasljednik Slatinskog, tražio je da novi Lukavec pripadne njemu, ali Turopoljci priznaju da su njegovi preci dobili pravo na porušeni grad i zemljište, ali da je tlo starog grada Lukavca ostalo pusto i prazno, a da je tlo novog grada općinska svojina. 

U dokumentima koje je prikupio Laszowski toponimi Peršinov vrh i Peršinovec spominju se tijekom 15. i 16. stoljeća, ali nakon toga nema im pomena. Vjerojatno je to bila zemlja Slatinskog i njegovih nasljednika pa ga nakon toga više ne zanima. Tako da Peršin-grad moramo potražiti u nekim drugim dokumentima. Rožić pronalazi samo jedno spominjanje Peršinova Vrha 1459. ali u Povjesnim spomenicima ono se spominje više nego jednom.

Izgleda da Laszowskom nije zapelo za oko je toponim Mozočan (potok Mozočanje, Mozočanski vrh, selo Mozechana) jer ga samo usput spominje u  "Povijesti plem. općine Turopolja". Taj toponim se spominje još u 13. stoljeću, a zanimljiv nam je jer se u jednom dokumentu spominje "Mozochanye alio nomine Persynowcz" (Mozočanje drugim imenom Peršinovec). Iako se u nekim dokumentima spominju istovremeno kao različita sela očito bili su vrlo blizu pa ih neki izvori navode kao jedno selo. 

Pitanje Peršin-grada treba istražiti i pronaći, ali ako se on ne spominje u Povjesnim spomenicima Laszowskog to ne znači da dokumenti o njemu ne postoje. Možda se spominje u dokumentima od 17. stoljeća i novijim, a ako je i pronašao dokument o njemu možda on Laszowskom jednostavno nije bio zanimljiv da ga uvrsti u svoju zbirku.

Turopoljska povijest

Rožić na kraju članka zaključuje da "Turopoljci zaslužuju istinitu povijest svojeg zavičaja", ja bi dodao da Turopolje zaslužuje kompletnu povijest svojeg zavičaja, jer koliko god je povijest Plemenite općine značajna i bogata ona ipak pokriva samo jedan dio povijesti ovog kraja. Čak je i sama povijest Plemenite općine nekompletna ako joj nedostaje kontekst i kompletni povijesni okvir.

Ovdje spominjem Turopolje u širem smislu, onako kako ga obrađuje Turopoljski leksikon - Turopolje, Pokuplje, Posavina, Vukomeričke gorice.


Četiri lake teme nakon Gradskog vijeća