Trinaest godina trajala je borba majke (podaci poznati redakciji) za prava njenog djeteta na alimentaciju. Pravosuđe ne da je sporo, nego je još sporije od toga. I bez odvjetničkih usluga – ništa. Priča je krenula još 2008. godine kad je dijete rođeno, prva tužba riješena je relativno brzo, ali tu kreću komplikacije.

Prema prvoj pravomoćnoj i ovršnoj presudi otac je za maloljetnog sina bio dužan plaćati uzdržavanje od 1500,00 kuna  i dobio je obvezu viđanja djeteta. Pogađate, niti novca, niti je ijednom došao vidjeti dijete. Nakon nekog vremena, majka podnosi zahtjev za ovrhu, a otac koji je do tada bio direktor obiteljske tvrtke, odjednom jedini u istoj dobiva otkaz. Sljedeći potez bio je podnošenje kaznene prijave Općinskom državnom odvjetništvu, nakon čega slijede saslušanja u policiji, pa na sudu. Otac uplaćuje neku mizernu svotu u nadi da će sudac pasti na to i umanjiti kaznu, na sreću nije mu prošlo. Osudio je oca na dvije godine uvjetno i obvezu plaćanja duga, ako to ne učini, ide u zatvor. Zvuči jednostavno, zar ne? Ali nije baš tako, nakon što isteknu te dvije godine, ne ide on automatizmom u zatvor, nego majka mora podnijeti zahtjev za opoziv uvjetne osude, i onda kreće natezanje. Pojavljuju se oboje na svim ročištima, a na svakom otac ima neki dobar način da plati, sad se zaposlio, pa će dići kredit, pa će prodati uloge u investicijskim fondovima i tako unedogled, a sudske savjetnice tvrde kako mu moraju dati priliku. I prođe šest mjeseci, i evo opoziva. Ovih šest mjeseci ključno je za one koji će se naći u istoj poziciji.

Naime, kad je stigla presuda da je opozvana uvjetna osuda i da otac mora u zatvor, isti se na to žalio, te je, pogađate uspio u svojoj namjeri da ostane na slobodi. U čemu je stvar, pitate se. U tome što je opoziv trebao biti donesen u roku šest mjeseci od majčina prijedloga za opoziv, ali na sudu to nisu odradili na vrijeme. Naravno, ostaje pitanje ima li otac vezu na tom sudu, pa su mu pomogli na taj način ili je bilo slučajno.

Majka diže novu kaznenu prijavu, i opet sve ispočetka, ali od podnošenja prijave Općinskom državnom odvjetništvu do prvog ročišta prošlo je dvije godine, još toliko je trajao sud, dvije godine se čekalo za novi zahtjev za opozivom kada je otac odjednom htio biti otac, igrao je na emociju majke i pokušavao je sve ne bi li ona odustala od progona. U međuvremenu je postao otac još dvije djevojčice, ali sve to nije djelovalo na njega da reagira kao otac prema svome sinu. Sve u svemu, majka je ovaj put bila pripremljena i opoziv je prošao. Prošle su i godine, otac je otišao u Njemačku, u nadi da će se izvući. No, nije bio te sreće. Na povratku u domovinu za blagdane, obzirom da je za njim bila izdana tjeralica završio je u zatvoru.

No, prije svega toga majka je podnijela i tužbu, kojom od bake svoga sina traži da ga uzdržava, obzirom da to Obiteljski zakon omogućava. Prava pozadina te tužbe nije bila da baka plaća, nego da utječe na svog sina da ima obvezu uzdržavanja djeteta. I baka je pokušala emocijama destabilizirati majku, plačući što svog unuka nikad nije vidjela, i kako bi ona njemu sve omogućila, samo ako tužba bude povučena. To se nije dogodilo, i baka je pravomoćnom i ovršnom presudom dužna plaćati iznos od 800,00 kuna, što je par mjeseci činila, a onda je prestala. I to iz revolta jer je njen sin, prema njenim riječima, nečijim hirom završio u zatvoru.

Srećom, postoje načini, da se sredstva ipak povuku, a to je putem zloglasne FINE. Majka je povukla i taj potez i sve riješila u roku nekoliko dana. Žalosno je da cijeli taj proces traje toliko godina, i što ova majka nije usamljeni primjer, jer ovakvih slučajeva gdje očevi, ali i majke ne plaćaju za svoju djecu je sve više, a država ne čini ništa po tom pitanju, nego borbu prepušta pojedincima, mnogi iscrpljeni putem i odustanu, a mnogi iako ustrajni do cilja nikada ni ne dođu.