Vrijeme je u kojem je potpuno normalno postalo opraštati se od prijatelja ili članova obitelji koji odlaze u Irsku ili Njemačku, s kartom u jednom smjeru u džepu. Vrijeme je, također, i u kojem jedna obična šetnja našim gradom nedvosmisleno govori da Velika Gorica udara snažnu kontru takvim trendovima na nacionalnoj razini i raste, buja, širi se. A vrijeme je, zanimljiv je trenutak za to, i za popis stanovništva!

Koji će, kao i uvijek, ponuditi odgovore na cijeli niz zanimljivih društvenih, socioloških pitanja. Koliko nas ima, smanjuje li se ili raste broj stanovnika u našoj državi, odnosno gradu, koliko se promijenio sastav stanovništva, jesmo li ostarjeli kao nacija, kakva nam je budućnost… Sve će to biti kudikamo jasnije nakon što se jednog dana dovrši projekt koji je započeo 13. rujna, i to na način na koji dosad nismo navikli, u tehnološki nikad naprednijem izdanju.

Čuveno samopopisivanje, koje je privuklo puno pozornosti, izazivalo je svih ovih dana podijeljene komentare, što i nije posebno čudno za naciju koja se voli i hoće dijeliti kad god se ukaže i najmanja prilika. Ta su dva tjedna samopopisivanja, iskoristimo li terminologiju aktualnog trenutka, bila ključna za jedan veliki iskorak društva u cjelini, jer ovdje je riječ o nečemu nama sasvim novome, ali u mnogim državama odavno prihvaćenome.

Tek će tjedni pred nama pokazati koliko je ta priča uspješno završila, na konačne rezultate morat ćemo pričekati još neko vrijeme, pa je možda najpametnije sjesti na kavu s čovjekom koji zna o čemu priča kad je ova tema u pitanju. I slušati…

Ako imamo tehnologiju, čemu provjera “pješke”?!

Renato Matić je 58-godišnji rođenjem Vinkovčanin koji već 27 godina ima velikogoričku adresu, a u radnoj knjižici stoji mu – doktor sociologije. Nije se tijekom znanstvene karijere uže bavio demografijom, u fokusu su mu bile neke druge teme, no naravno da osmatra svijet oko sebe, da promišlja, da pri tome koristi nagomilano znanje.

Renato Matić predavač je na više fakulteta Zagrebačkog sveučilišta… Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

I nekako je logično u cijelu tu priču krenuti upravo sa samopopisivanjem.

– Kao prvo, to je sjajna ideja, nešto što je u uređenim demokracijama, koje paze na svoje resurse i gledaju prema budućnosti, itekako dobro prihvaćeno. I sjajno funkcionira u državama kao što je, recimo, Švicarska. Dobro, sad će netko reći ‘gdje smo mi od Švicarske’, ali ovo je nešto što možemo i mi. E sad, koliko je to dobro iskomunicirano, koliko je sve to skupa ljudima jasno… Loše je ako se događalo da netko ima dobru volju, krene u proces, a onda nešto zastane, zakomplicira se… Po meni, to je trebalo biti vrlo jednostavno, nimalo komplicirano, što općenito vrijedi i za sustav e-Građani. Umjesto da ljude uključuje i osvaja, zato što je to dobro, moderno, potrebno, zato što ubrzava stvari, opet imate osjećaj da time upravlja nekakva birokratska struktura. Ili barem birokratska logika, po kojoj nije bitno ništa osim da se ispoštuje protokol. Hoće li taj protokol donijeti dobro, hoće li rezultirati time da ćemo se bez ikakvih problema ulogirati i sve na brzinu ispuniti, to nema veze. I to je jedan od naših ključnih problema kao društva. Iskreno, očekujem da će nakon svega ovoga ostati dosta upitnika – već na samom startu kreće u analizu stanja hrvatskog društva sociolog Matić.

I stalno se upravo to provlačilo kroz razgovor, koliko god sami popis stanovništva bio centralna tema, oko koje se ovih dana puno toga vrti. Pa se tako raspravlja i čemu dolazak popisivača koji će provjeravati one koji su se samopopisali?!

– To je samo po sebi, oprostite na izrazu, bezveze. Ako se uredno prijaviš, sa svojim podacima, valjda se negdje vidi da je to negdje ‘sjelo’. Ako se od nas očekuje da se priključimo digitalizaciji, a onda nas se ide provjeravati ‘pješice’, na najprimitivniji način, tu nešto ne štima. To je signal da nemamo puno razloga za optimizam što se tiče popisa – tvrdi Matić.

Popisivanje na “starinski”, klasični način provodit će se dva tjedna nakon završetka samopopisivanja, zakonski je moguće taj rok produžiti za još 12 dana, a to će se po svoj prilici i dogoditi. I na kraju ćemo dobiti popis stanovništva koji će nam otkriti, primjerice, ima li Hrvatska i dalje više od četiri milijuna stanovnika.

– Teško je nagađati koja bi to mogla biti brojka, pogotovo jer tu je riječ o onima koji su ovdje prijavljeni s prebivalištem. Taj sustav trebao bi pronaći način da dobijemo što bolju sliku, umjesto da se bavimo sa situacijama u kojima političkom voljom netko negdje ne živi, ali se prijavi i popisuje… To definitivno nije put prema spoznaji jasnog činjeničnog stanja, što bi trebao biti prvi cilj popisa građana. Tko od ‘friziranja’ činjeničnog stanja ima koristi, možemo samo nagađati – kreće opet Renato Matić u neke druge vode, pa nastavlja:

– Kad se pitamo zašto se stvari događaju, odgovor je ‘zato, što nekome odgovaraju’. Kome? Onome tko u rukama ima moć da promjeni ono što nije dobro. A kod nas je politika i dalje ključni mehanizam, putem kojeg se stvari itekako mogu popraviti, samo da postoji vizija i dobra volja, no to izgleda često izostaje.’

Koliko stanovnika danas ima Velika Gorica?

I zato su se ljudi velikim dijelom iseljavali, zato se danas pitamo koliko će nas biti deset godina nakon što nas je bilo 4,3 milijuna.

– Iskreno, očekujem da će biti nešto iznad četiri milijuna, ali što sad i da bude ispod te brojke? Svijet se mijenja, vrlo je česta pojava da jedna grupa ljudi u svom izvornom, tradicionalnom smislu, ne ostaje točno onakva kakva je nekad bila. Prema podacima koje sam čuo od stručnjaka za to područje, za demografsku održivost trebalo bi imati nešto iznad dvoje djece po obitelji u prosjeku. Naša je slika trenutačno takva da je taj prosjek ispod dva, a tu se radi o čistoj matematici. Nastavi li se s takvim trendom, logično je da će nas za 20, 30 ili 40 godina biti puno manje. Ako su perspektive zaista takve, aktualna demografska politika treba znatne promjene. Ako se ne čini ništa specifično u tom smislu, dugoročno i održivo, neće biti ni pomaka – ističe Renato Matić.

Prema očekivanja, Velika Gorica trebala bi imati nešto više stanovnika nego 2011. godine… Foto: David Jolić/cityportal.hr

I dok na nacionalnoj razini brinemo brigu oko negativnih demografskih trendova, sa zanimanjem ćemo iščekivati i podatke vezane za Veliku Goricu. Na popisu iz 2011. godine bilo nas je 63.517 na cijelom gradskom području, a 31.533 u samome gradu. Sudeći po elementarnoj logici, koja kaže da se u ovome gradu u posljednjih deset godina izgradilo na desetke zgrada, da se grad raširio i popunio u svim smjerovima, ta bi brojka morala biti veća, barem kad je u pitanju grad.

– Velika Gorica je jedno od mjesta u koje puno ljudi dolazi, puno ljudi gravitira, puno je prostora, puno se gradi… U svakoj generaciji još netko dođe, sigurno je došao i sad, ali bilo bi čaranje da sad idemo pogađati hoće li i koliko će narasti. Tih 63.517 je sasvim OK brojka, no zapravo nije bitno koliko se stanovništvo povećalo u kvantitativnom smislu. Svakako je bitnija kvaliteta življenja, a za kvalitativan pomak još se uvijek ključne odluke nalaze u rukama političkih aktera – priča Matić i pojašnjava:

– Zašto stalno spominjem političko vodstvo? Zato što kod nas još uvijek politika ima glavne poluge moći. Ništa se ne događa bez politike. Sve dok se stvari u tom smislu ne relaksiraju, dok ne dođe do raspodjele društvene moći, odgovor na svako pitanje ‘zašto’ bit će ‘pitaj onoga tko može mijenjati stvari, a ne želi ili ne zna’…

Dobri smo, ali možemo i moramo još bolje

I tu se zaustavio, ali samo na trenutak, jer kad priča ode na lokalnu tematiku, u prvi plan dolaze i lokalni političari.

– Jako lijepo mi je živjeti u Velikoj Gorici, i ne bih se nikad mijenjao. Međutim, duboko vjerujem jer je itekako vidljivo da u smislu razvoja našeg grada postoje izvanredni a još netaknuti potencijali. Evo, jedan možda i banalan primjer… Mi smo kao studenti još osamdesetih prošlog stoljeća, predlagali da se, istina prvo za grad Zagreb a potom i za šire područje izgradi mreža biciklističkih staza, jer tad je Europa to sve više prihvaćala, no mi ni danas tome nismo ni blizu. Velika Gorica bi, konkretno, baš po tom pitanju relativno brzo, bila u stanju učiniti veliki korak u budućnost. Primijenimo samo nizozemsko iskustvo, zaokružene mreže, sa posebnom signalizacijom, opremeljnim stajalištima, i uz visoki stupanj sigurnosti za sve korisnike… Toliko je prostora, toliko mogućnosti, deseci pa i stotine iskoristivih kilometara za ne samo vožnju biciklom, nego i za šetnice, te uopće za sigurno rekreativno, edukativno sportsko ili turističko kretanje po prirodi … Za sada recimo postoje biciklističke staze kojih je istina više nego prije, ali nigdje konkretno ne vode, bez signalizacije, s upitnom sigurnošću, a nažalost i sa najgorim ishodima. A to je samo jedan primjer – govori Matić i dodaje:

– Imamo recimo jednu izvrsnu stvar, da je Velika Gorica, realno gledajući, sigurno u vrhu po mogućnosti cestovne povezanosti sa širim hrvatskim ali i europskim prostorom. Ti ovdje možeš u pet minuta, gdje god stanuješ, doći do neke obilaznice i za trenutak si a nekoj autocesti. Šteta što se još nije realiziralo ono obećanje o jednoj pravoj šetnici u centru grada. Ovako se zatvori jedan trak i umjesto šetnice dobiješ gužvu. Pa recimo, zamislimo što sve možemo imati pametnim i održivom pristupom jezeru Čiče … Naprosto ne mogu shvatiti ljude koji ne vide taj potencijal, a koji još uvijek iz ovih ili onih razloga dopuštaju to bjesomučno iscrpljivanje. Čiče može biti goričko more, sa sadržajima i ponudom, a pitanje je hoćemo li doživjeti da se to i dogodi.

Renato Matić tijekom znanstvene karijere bavio se najviše problem korupcije… Foto: Žarko Bašić/PIXSELL

Ima ugledni sociolog i neku vrstu formule procjene uspješnosti gradova.

– Ako se pitamo kako ocijeniti razvoj nekoga grada, odgovor je vrlo jednostavan; treba vidjeti kakve su u tom gradu mogućnosti za one koji su zaslužni za sve to što imamo, odnosno za naše starije, umirovljenike, te kakve su mogućnosti za one koji još ne mogu mijenjati stvari ali im pripada budućnost, a to su djeca. Ukratko, grad u kojem djedovi i bake sa svojim unucima mogu šetati slobodno, bez straha od prometa, u kojemu se građani mogu osjećati opušteno, znajući da mogu birati sadržaje, to je humani grad, grad po mjeri čovjeka. Nasuprot tome, u gradu gdje se sve prilagođava automobilima, pronalazimo odgovor na pitanje ‘što je to dehumanizacija?’ Zaključno, Velika Gorica je u nekim izdvojenim dijelovima dobro uređena u tom smislu, ali može i treba biti još puno više – vjeruje Renato Matić.

Društva organske i mehaničke odgovornosti

I tako se razgovor opet vratio na demografiju. I na specifičnost našega grada, kojeg će mnogi, gledajući sastav stanovništva, opisati kao “Hrvatsku u malom”. Kad znamo da je Velika Gorica 1971. godine imala nešto više od 28.000 stanovnika, a pet desetljeća poslije imat će ih gotovo 40.000 više, jasno je kako se grad “punio” doseljenicima. Turopoljci će sve takve nazvati dotepencima, ali nepobitna je činjenica da bi bez dotepenaca slika ovoga grada bila miljama daleko od ove aktualne, na kojoj je Velika Gorica šesti grad u Hrvatskoj.

– Iskustvo uči da je uvijek je dobro kad nema prijetnje ustajalosti. Protok građana je prisutan, a tu vrijedi ono što vrijedi i u ekonomiji: kapital mora biti aktivan i pokretljiv. Tu naravno govorimo o ljudima, o ,humanom kapitalu’, a on je nenadomjestiv. Nema tog zlata, tog bogatstva koje može zamijeniti humani kapital. Svijest o tome da je svaka osoba vrijednost, bez obzira na obrazovanje i sve druge okolnosti, ako se nađe na mjestu na kojem može dati najbolje od sebe, vrijednija je od bilo čega. Znati i usmjeriti razvoj koristeći humani kapital, to je uvijek igrač više na terenu, i to onaj izvanserijski, koji bez problema preokreće rezultat i rješava utakmice. Pitanje je u kolikoj ćemo mi mjeri uskočiti u taj vlak što se tiče budućnosti, jer glupo je, krajnje je glupo gledati odakle tko dolazi, i na toj osnovi donositi sudove o tome koliko može ponuditi, i što se od te osobe može očekivati. A kod nas to i dalje prevladava, ta tradicionalna svijest u negativnom smislu – objašnjava doktor Matić, pa zaključuje, uz još malo znanosti:

– Francuski sociolog Emile Durkheim govori o društvima mehaničke i organske solidarnosti. Tamo gdje je prisutna mehanička solidarnost, vlada plemenski mentalitet, nije bitno zna li netko nešto, nego se pita tko je, čiji je i odakle je. Ako je naš, sve mu je oprošteno! Nasuprot tome, svi koji nisu poznati izazivaju sumnju. U nekakvoj zajedničkoj svijesti ljudskog roda, ono nepoznato u prirodi, sumnjivo je i potencijalno opasno. Za lovca prije deset tisuća godina sumnjati u sve što ne poznaje bilo je životno važno, no u društvu organske solidarnosti, u modernom društvu, to ne može funkcionirati. Sumnjati u nekoga zbog podrijetla dovodi do strašno nefunkcionalnog društva, koje se ne zna i ne može razvijati. A kod nas je to u velikoj mjeri i dalje prisutno, koliko u etničkom, ali još i više svjetonazorskom smislu. I mnogi kao da ne žele to prevladati. Evo, našu tradicionalnu ideološku podjelu, koja je pitanje pretprošlosti i tamo bi trebala ostati, sad je sasvim slučajno zamijenio ovaj virus i podjele oko cjepiva. I ponovno slične emocije, nabrijane, s puno ljutnje. A to bi trebalo izgledati drukčije. Znate ono, idemo sjesti, razgovarati, i pronaći najbolje rješenje…

I tako je, riječ po riječ, došao kraj i ovom razgovoru. A iščekivanje rezultata popisa stanovništva postalo je još za nijansu zanimljivije. Iako, složit ćemo se s profesorom, kvaliteta je uvijek važnija od kvantitete. U životu, ali i na popisu stanovništva.