Zamislite situaciju… Dolazite na goričku Hitnu pomoć, s XY zdravstvenim problemom, a dočeka vas mišićavi ćelavi mladić s masnicom ispod oka! Na prvu zvuči pomalo zastrašujuće, ali to lako se može dogoditi. I nije uopće zastrašujuće.

– Da, od 1. srpnja radim u našoj Hitnoj, i znalo se događati da dođem na posao s masnicom. Kolege su se već naviknute na to, ali zato me pacijenti znaju čudno gledati, ha, ha – priča nam Dario Grgić, 19-godišnji Velikogoričanin, po zanimanju medicinski tehničar, koji je početkom listopada ušao u svijet MMA borbi.

Kombinacija je to kakva se ne viđa često, ali nećete često vidjeti ni dečka poput Darija. Iz njega pršti energija, i sam će reći da je “pomalo hiperaktivan”, a fanatizam kojim je posvećen sportu nemoguće je ne primijetiti već na prvu.

– Obožavam ovaj sport, obožavam energiju i atmosferu dvorane, treninga. Došao sam na prvi trening s 12 godina, kao mali debeljko, i odmah se zaljubio u sve ovo. Nikad ne propuštam trening, čak i kad sam imao slomljenu ruku, bio sam svaki dan u dvorani i gledao ostale kako treniraju – još se malo predstavlja mladi Dario.

Za njega se prvi put čulo 2019., nakon što je osvojio dvije medalje na Europskom jiu-jitsu prvenstvu. Od samih početaka bio je u hrvačkim sportovima, vrlo uspješan i u grapplingu, no početkom ove godine pala je definitivna odluka: vrijeme je za MMA!

– Od jiu-jitse i grapplinga, realno, ne može se živjeti, dok je u MMA-u to ipak kudikamo lakše. A ja to želim, u budućnosti se vidim kao profesionalni sportaš koji se bavi samo time, koji trenira dvaput dnevno i bori se na visokoj razini. Kad smo se vratili u dvorane nakon ovoga zadnje lockdowna potpuno sam se fokusirao na MMA. Trener Marko Bošnjak savjetovao mi je da odem trenirati u zagrebački American Top Team, a ja sam ga i poslušao. Znao sam da će turnir biti u rujnu ili listopadu i odmah sam se krenuo pripremati – govori Dario.

Zagrebački turnir organizacije Fight nation championship okupio je sve najbolje klubove iz regije, sve najbolje amaterske borce, a Grgić se smjestio u polutešku kategoriju (do 93 kg) kod mlađih seniora.

– Imao sam dvije borbe. U prvoj sam za svega 30-ak sekundi pobijedio Davida Trivunovića, a onda sam u finalu kroz sve tri runde u parteru dominirao protiv Noela Perkovića iz Pule, kojem je trener Zelg Galešić. Osjećaj je bio fenomelana, čestitke su stizale sa svih strana, a ja sam iznimno sretan, ali i zahvalan svom timu. U kutu su mi bili poznati hrvač Dominik Etlinger, koji mi je jako puno pomogao u pripremama, Djani Barbir bio je zadužen za ‘stojku’, a naš Goričanin Stipe Todorić za jiu-jistu. Uz njih, naravno, radio sam i sa svojim trenerom Bošnjakom – ističe Dario, čime će otvoriti jedan novi dio priče.

– Trener Marko Bošnjak mi je, bez imalo pretjerivanja, kao drugi otac. Uz mene je od prvog dana kad sam došao u dvoranu, sve smo prošli zajedno i ne mogu ni opisati koliko sam mu zahvalan na svemu. Cijelo ovo ljeto proveli smo u dvorani, odrekli smo se i mora, satima trenirali po onim strašnim vrućinama…

I sve to, podsjetimo, nakon što je odradio svoju smjenu na Hitnoj. Na proljeće je završio školu i odmah se zaposlio, pa mu dani ponekad izgledaju potpuno “ludo”.

– Radim smjenu od 7 do 19 sati, odradim svojih 12 sati, i tako tri ili četiri puta tjedno. Nakon posla odmah jurim na trening, koji kreće već nakon pola sata, ali nije mi to nikakav problema. Naviknut sam na takav ritam još iz srednje škole, kad su mi dani izgledali prilično slično… A one dane kad sam slobodan iskoristim da odradim dva treninga. I uživam u svemu.

Dario uživa, ali njegovi roditelji vjerojatno naš i ne. Nije im lako gledati borbe…

– Iskreno, ni mama ni tata nisu baš presretni što se bavim ovime, ali to je i normalno, pa koji bi roditelj želio gledati sina kako se tuče? Iako, ja to tako ne gledam… Unatoč tome, roditelji su mi velika podrška, daju mi slobodu da donosim svoje odluke i da imam svoj put. Uostalom, vidjeli su i oni da sve ovo donosi i puno benefita. Recimo, dok su moji vršnjaci izlazili, opijali se ili što već radili, ja sam cijelu srednju školu proveo u dvorani, na treninzima. Jednostavno volim ovaj sport, volim se natjecati, a kako sam antitalent za nogomet, košarku i takve sportove, ovo mi je zapravo i jedino preostalo – sa smiješkom priča Dario.

Imala je već Velika Gorica predstavnika u svijetu MMA-a, pamtimo Damira Mirenića i Ivana Smolčića, ali ovaj klinac djeluje kao netko tko bi mogao otići na još više razine. Iako, nema žurbe…

– Baš tako, ne želim žuriti. Možda izgledam veliko, ali moje tijelo i dalje ima samo 19 godina, još se razvija, a među profesionalce ne želim prije nego što za to budem potpuno spreman. Sad mi je plan raditi na sebi, u svakom segmentu napredovati iz treninga u trening, pa sljedeće godine, kad se ukaže prilika, ponovno ući u ring. Važno je imati što bolju amatersku karijeru, jer tako je puno lakše ući među profesionalce.

Ušao je u svijet borilačkog sporta s 12 godina, imao je samo 13 kad je osvojio broncu u grapplingu među 16-godišnjacima, sa 17 je uzimao europske medalje, a s 19 otvara novo poglavlje. I nije nemoguće da ovog dečka u budućnosti gledamo i na najvećim borilačkim pozornicama. Uz ovakvu strast, uz ovoliko rada, sve je moguće.

– Dok je bio lockdown, trenirao sam svaki dan. Ne u dvorani, ali sve se može kad ima volje. Trčao sam, radio vježbe snage, nešto sam složio i kod prijatelja u garaži… Poludio bih bez treninga – govori Dario, ćelavi i mišićavi tip s goričke Hitne.

– Uživam na Hitnoj, kolege su super, učim uz njih svaki dan, a oni za mene navijaju. Evo, kad sam se borio, cijela noćna smjena je gledala moje borbe, bodrila me…