Nakon toliko godina, nakon četiri i nešto sezone, vijest je na prvu zazvučala šokantno, gotovo nevjerojatno.

– Je, otišao je Sesar. Pozdravio se s igračima i to je to…

Tako je glasila rečenica koja je označila kraj jedne ere. Završilo je razdoblje u kojem smo košarkaše Gorice, s trenerom Josipom Sesarom na čelu, gledali kako ispisuju najljepše stranice velikogoričke košarkaške povijesti. Klub koji je u nekim prošlim vremenima najčešće bio u nižim ligama ili plesao između prvog i drugog ranga hrvatske košarke pod Sesarovim je vodstvom izrastao u ozbiljan faktor u okvirima domaćeg loptanja među obručima.

A sad je, eto, i tome došao kraj.

Zašto? Pravi, potpuni i detaljni razlozi razlaza vjerojatno će ostati tamo negdje, u četiri zida, kako i priliči ozbiljnim ljudima i ozbiljnim klubovima, ali jedna riječ nameće se kao headline ove priče. Ovdje je riječ o – zasićenosti. Puno je to godina, puno utakmica, puno borbi s vjetrenjačama, puno probijanja vlastitih limita. A sve to potroši čovjeka, umori trenera koji diktira ritam, a vjerojatno pomalo umori i okruženje koje prati sve ono što se događa na terenu.

Kad je prošle srijede Gorica otputovala u Slovačku, na utakmicu Alpe Adria Cupa, bez svog prvog trenera, što je objašnjeno “osobnim razlozima”, moglo se nazrijeti da se tu nešto kuha. Kad je uoči utakmice stigla vijest kako je Davor Konjević, jedan od iskusnijih igrača ove momčadi, nepovratno otpisan što se KK Gorice tiče, došao je i drugi argument tezi da se u raju događaju nekakve nevolje. Kad je ovog ponedjeljka, kišnog i tmurnog, zapravo kao stvorenog za rastanke, došla vijest kako Sesar više nije trener Gorice, slagalica se posložila.

Gorica ove sezone, to je nepobitna činjenica, nije na razini na kojoj je bilo prošle sezone. One u kojoj je ispisala povijest ulaskom u polufinale Prvenstva Hrvatske, u kojem je tek u majstorici pokleknula pred moćnim Zadrom. Josip Sesar je, to je također potpuno jasno svima koji su imalo unutra, trener koji uvijek želi više i bolje. S ovom momčadi, koju je sam birao, ali unutar strogo zadanih financijskih okvira, to očito nije mogao postići. I osjetio je, pretpostavit ćemo, da je vrijeme za odlazak. Za promjenu. Za šok.

Sesar je Goricu vodio u sezoni 2015./16., opet se vratio u ljeto 2017. i ostao do danas… Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Oprostio se, kao što je i red nakon svega što je napravio za ovaj klub, s pobjedom. Pao je Furnir u subotu, ali dalo se i tijekom te utakmice primijetiti da stvari nisu kao inače, da je Sesar nešto tiši na klupi, da puno više odmahuje glavom nego što pokušava promijeniti tijek utakmice u trenucima kad nije išlo po planu.  A to nije pravi Sesar. Pravi Sesar je vrhunski stručnjak, trener s blistavom budućnošću, ali i tip s ogromnom energijom i strasti. Kad toga nema, to nije to. Što je, očito, shvatio i sam Sesar.

Pamtit ćemo ovo vrijeme kao jednu posebnu eru velikogoričke košarke, kao “Sesarovo doba”, a osim tog polufinala prvenstva pamtit ćemo i međunarodne iskorake, ono polufinale Kupa, onu drugoligašku sezonu sa savršenih 22-0… I još puno toga. Bio je najbolji trener hrvatske lige, bio je trener godine u gradskom izboru, bio je čovjek koji je diktirao ritam i držao razinu visokom, najvišom mogućom. Bio je trener koji je pobjeđivao.

I kad god smo razmišljali o ovom trenutku, jer on je prije ili kasnije bio neizbježan, logično je bilo pomisliti da će se rastanak dogoditi zbog neke bolje, unosnije ponude većega kluba. Kakvih je i bilo svih ovih godina, ali Sesar ih je uporno odbijao. I ostajao u Gorici, u klubu u kojem se doslovno osjećao kao doma. Gradio je svake sezone praktički ispočetka, ostvarivao i prebacivao ciljeve, da bi se u jesen 2021., eto, umorio. I odlučio prerezati.

I što sad?

Ništa posebno. Klub ide dalje, svojim putem, s aktivnim i agilnim predsjednikom, s istim takvim sportskim direktorom, s igračkim kadrom koji je u stanju odraditi dobru i kvalitetnu sezonu. Ovo je momčad puna igrača s potencijalom, od kojih su neki bili i u krugu reprezentacije, i nema nikakvog razloga pomisliti da je s krajem Sesarove ere došao i kraj ozbiljnih ambicija u KK Gorici. U klubu koji ima plan i viziju, ali ima i okvire u kojima je prisiljen živjeti i funkcionirati. Hoće li to biti dovoljno za nova ispisivanja povijesti? Teško, ali ne i nemoguće…

Goricu je Sesar ostavio s omjerom 5-4 u domaćem prvenstvu i 2-1 u Alpe Adria Cupu… Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Pitanje novog trenera rješavat će se u danima pred nama i tu će u klubu morati biti vrlo oprezni. Rješenje koje odaberu trebalo bi biti dugoročno, a to znači da valja odabrati trenera koji će raditi, koji će znati graditi, koji će biti u stanju izvući iz ove momčadi možda i nešto više nego što ona objektivno može. Za početak je tu dosadašnji pomoćnik Bože Radoš, kao i iskusni Miki Starčević, koji je na čelu omladinske škole, a kao potencijalna rješenja nameću se i treneri koji su nedavno ostali bez posla u drugim sredinama – Vladimir Krstić, Zdravko Radulović, ali i Ivan Perinčić, donedavno trener Zadra, a prije povratka u rodni grad prvi Sesarov suradnik u Gorici.

Promjena je velika, na nju će se onaj uski krug goričkih zaljubljenika u košarku tek morati naviknuti, ali život ide dalje. Bez Sesara, ali s naslijeđem kojeg je “mostarski Jordan” ostavio iza sebe. I s letvicom koja je postavljena jako, jako visoko.

Josipe, hvala!