Evo danas bi mi bio tek sedmi radni dan da nisam otišao u mirovinu, tako da mi još ne stigne biti čudno, ali vjerujem da će s vremenom biti. Iako, lijep je osjećaj buditi se ujutro bez onih misli da moraš ovo, moraš ono…, počinje svoju priču Zvonko Kunić, dok sjedimo kod prijatelja i kolege Rojca, koji se “odjavio” taman prije nego što je diktafon uključen.

Bilo je jasno da će ovo biti političko-društvena priča s gomilom sočnih detalja, jer s druge strane stola, nasmiješen i pun neke pozitivne energije, sjedio je čovjek kojeg su još davno prozvali “vječni pročelnik”. Za neupućene, pročelnik je u gradskoj upravi isto što i ministar u Vladi, a Zvonko Kunić je pročelnik za društvene djelaznosti bio 24 od svojih 26 godina u gradskoj upravi. Dvaput je imao pauzu, ispričat će nam i zašto i kako, ali uvijek se vraćao, da bi bio…

– Pročelnik, naravno! – sa širokim osmijehom nadovezuje se gospon Zvonko, dijete Velike Mlake, u kojoj je i danas, svoj na svome.

Jedna vrsta fenomena je taj Kunićev slučaj, jer pročelničko mjesto je u najvećoj mjeri politička funkcija, a junak naše priče ostajao je tu, na istoj funkciji, kod devet od ukupno deset velikogoričkih gradonačelnika. I to unatoč tome što je u međuvremenu bio član tri stranke! Posebna je to vrsta političke snalažljivosti, prilagodljivosti, spremnosti na kompromise… Svega onoga u čemu je Zvonko Kunić očito bio jako dobar.

– Naravno da je moja radna karijera usko vezana uz politiku. Crpio sam određenu snagu iz politike, jer naravno da baš i ne bih mogao ostati pročelnik 25 godina bez asistencije politike – svjestan je Kunić.

Od pripravnika do šefa prodaje u Goričanki

Posljednjeg dana 2021. i ta je priča, eto, došla svome kraju. Zvonko je otišao u mirovinu, “vječni pročelnik” više nije pročelnik, svima nama koji smo u gradskom điru bit će neobično imati nekog drugog na mjestu pročelnika za društvene djelatnosti, ostavio je gospon Kunić dubok trag u gradskom društvenom životu, ali sad će barem imati više vremena za obrađivanje okućnice, za vrt uz koji je odrastao…

– Rođen sam u Gorici, odrastao u Velikoj Mlaki, gdje i danas živim, praktički u istoj kući. Prvih desetak mojih godina živjeli smo u jednoj staroj kući iz 1912. godine, a onda preselili u kuću u kojoj sad živimo. Na istoj sam adresi, 50 metara od ulaza u Crkvu Svete Barbare – počinje svoju životno-radno-političku priču svježi penzić Zvonko.

Kunići nisu plemenitaši, ali to je velikomlačko prezime, ovdje su živjeli i djedovi Zvonkovih pradjedova, mama je iz Hrašća, što će reći da je Turopolje u krvi. I Velika Mlaka pogotovo.

– Odrastao sam u Velikoj Mlaki, koja je bila pravo selo, s crkvicom i školom. U to je vrijeme nismo imali asfalt. Sjećam se i prve akcije postavljanja javne rasvjete. Imali su dobrovoljne, ali i nedobrovoljne akcije skupljanja novca za prvo asfaltiranje, pa uvođenje kanalizacije i vodovoda… Ukratko, svjedočio sam rastu Velike Mlake iz pravog sela u jedno naselje kakvo je danas, sa svim gradskim sadržajima. Imamo dječji vrtić s oko 200 djece, imamo novu školu, ambulatnu i ljekarnu… Imamo sve što jedno naselje takvog tipa mora imati. A sredinom 50-ih, kad sam se ja rodio, bili smo seoce sa 600, 700 stanovnika.

Bio je učenik prve generacije Eksperimentalne škole 10. lipanj, završio 13. gimnaziju, u kojoj je bilo jako puno Goričana, pa upisao Fakultet za vanjsku trgovinu. Kad je odradio i vojsku, mladi ekonomist Kunić dobio je posao pripravnika u Modnoj konfekciji Goričanka.

– Od te 1983. do 1990. godine prošao sam sve stepenice, od pripravnika do šefa prodaje. Bilo je to jedno dobro, propulzivno, izvozno orijentirano poduzeće, u kojem se radilo po zapadnim kriterijima. Nažalost, to je branša u kojoj su plaće bile nešto slabije, iako smo jako puno izvozili. Njemačke firme su nam dostavljale kompletan materijal, a mi smo prodavali samo uslugu, što nije bilo posebno unosno, ali firma je dobro funkcionirala, pokojni direktor Pavao Hanzir vodio je to manirom iskusnog stručnjaka. U privatizaciji je 1990. firmu kupio Josip Gucić – pamti Kunić.

I sve je, sjećamo se, brzo otišlo kvragu. Tvornica koja je imala oko 400 zaposlenih, pretežito žena, 80 posto izvoza, zatvorena je kao i mnoge slične po cijeloj Hrvatskoj.

– Realno gledajući, takva sudbina Goričanke bila je i logična. U to je vrijeme svaki manji grad imao tekstilnu industriji, od Krapine, Varaždina, Gline, Petrinje, Siska… Za zaposliti krojača nemaš veliko ulaganje, zato se to i forsiralo, kako bi se podignula zaposlenost, ali kad je došla konkurencija, kad se tržište otvorilo, nije bilo moguće opstati.

I tu počinje novo poglavlje u karijeri Zvonka Kunića. U tom trenutku, 1990. godina je u pitanju, imao je 34 godine, a u Europi su se krenule događati velike promjene.

– Do tad nisam imao nikakvog doticaja s politikom, osim što sam 1978. osuđen na 20 dana zatvora zato što sam bio u društvu u kojem su se pjevale “krive” pjesme. Sjećam se da mi je sudac Fadil Delalić odrezao tu kaznu, ali nikad nisam otišao u zatvor, platili smo kaznu… Tu me politika malo ‘ošinula’, ali nisam se zbog toga početkom 1990. aktivirao. Bili smo u najboljim godinama, nismo mogli ostati neutralni. Događaju se velike promjene u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, i nisam želio sjediti skrštenih ruku – prisjeća se prvih političkih dana Zvonko Kunić.

Kako je Velika Gorica postala grad…

Tad je gradom upravljalo Vijeće udruženog rada, u kojem su poduzeća davala svoje odbornike, a u Goričanki je odrabran Kunić. Krajem 1990. Velika Gorica ulazi pod Grad Zagreb i zapravo postaje zagrebačka ispostava, sa svojim voditeljem, koji nije imao nikakve važne ovlasti.

– Izabran sam za predsjednika Komiteta za društvene djelatnosti, kako se to tad zvalo, i krenuli smo raditi. Trebalo nam je vremena da se snađemo, bili smo praktički balavci, jer ja sam imao 34 godine, a kolega je bio još i mlađi, ali lovili smo stvari u hodu i borili se s problemima. Sjećam se da je prvi sastanak te gradske uprave bio s ljutitim roditeljima, jer nije bilo mjesta za svu djecu u vrtićima… Ovlasti su nam tad bile puno manje, drukčije je to bilo vrijeme, ali problema je uvijek bilo.

A lakše bi ih bilo rješavati, bili su uvjereni iz svih goričkih političkih opcija iz ranih devedesetih, da Velika Gorica dobije status grada.

– Da, sve opcije bile su za to, postojao je i Odbor za povratak lokalne samouprave, razne inicijative, ali to smo na kraju realizirali mi, odnosno HDZ, koji je bio na vlasti. Osobno sam se bavio obilaskom terena, razgovarao s ljudima, nakon čega smo ovo područje podijelili na grad Veliku Goricu i tri općine, Pokupsko, Kravarsko i Orle. Postojala je opcija da svoju općinu dobije i Dubranec, ali na kraju smo od toga odustali – pamti sve detalje Kunić.

Bio je prisutan, naravno, i na prvoj, konstituirajućoj sjednici prvog velikogoričkog Gradskog vijeća.

– Kolegica Ksenija Keleminčić bila je tajnica Gradske uprave, ja sam joj bio pomoćnik, a kad je ona 1993. otišla, i tajnik. I odmah smo počeli pripremati povratak lokalne samouprave. Još 1992. iz Zagreba se izdvojio Samobor, a 1995. su to učinili Zaprešić sa svojih sedam i Velika Gorica sa svoje tri općine. Ta odluka donesena je u travnju, u listopadu su bili provedeni izbori, da bi 29. studenog 1995. bilo konstituirano prvo Gradsko vijeće Grada Velike Gorice. Izabran je prvi gradonačelnik Josip Bobesić, a ja sam bio potpredsjednik Vijeća. I paralelno sam radio u Gradskoj upravi – vrti film svoje karijere i funkcija “vječni pročelnik” u nastajanju.

Prvi gradonačelnik Bobesić bio je iz HSS-a, nakon godinu i pol dana mandata naslijedio ga je Stjepan Pišl iz HSLS-a, a HDZ je bio u oporbi, sa šest vjećnika.

– Ivan Šuker, Milan Krilić, Ljiljana Granić, Zvonko Pušić, Ivan Jurkin i ja, nas šestero smo bili baš aktivna oporba – smješka se Kunić.

No ta je situacija donosila i probleme s funkcijama u Gradu, pa je Kunić neko vrijeme bio neraspoređen, prije nego što je u lipnju 1996. otišao u Ured za gospodarstvo Grada Zagreba.

– Bile su to stvari izvan političke logike, nisam se mogao dogovoriti s tim temperamentima, no vratio sam se iz Zagreba već u lipnju 1997. Na redovnim izborima HDZ je imao relativnu većinu, a uz pomoć tri HSS-ova disidenta, Buševčane Bobesića, Kosa i Katulića gradonačelnik je postao Milan Krilić, a zamjenici Branko Jelekovac i ja. On za komunalni dio, ja za društveni.

Međutim, nije to bila je i jedina njegova funkcija, jer bio je i…

– Pročelnik, naravno! – opet će istaknuti sa širokim smiješkom, pa nastaviti priču:

– Zašto trošiti novac na dva čovjeka?! Mene su vam, zbog tih mojih sklonosti štednji, u Mlaki zvali Židov. Kao, taj špara na svemu… Tu svoju ćud sam pokazao i na ovom primjeru, no treba reći i da je tad gradska uprava imala puno manje ovlasti. Sve do 2002. na nama nije bilo ni osnovnoškolstvo ni vatrogastvo, samo dva vrtića, Pučko otvoreno učilište i Muzej Turopolja. I da, pročelnik sam od tad, od svibnja 1997. pa sve do kraja prošle godine, ali imao sam još jednu pauzu…

I ova je stigla vrlo brzo, i ova je stigla, naravno, iz političkih razloga.

– Nakon izbora 2000. godine gradonačelnik je postao Zvonimir Šimičić iz SDP-a, a za mene je to značilo frku! Razriješili su me i poslali na burzu, od studenog 2000. do početka 2002. bio sam nezaposlen i vodio sudski proces s Gradom, u kojem smo dokazali smo da smo nezakonito dobili otkaze. A onda su opet došli novi izbori…

A na njima je Kunić bio na pobjedničkoj strani, iako više ne kao član HDZ-a.

– U HDZ-u sam bio od prvih dana, ali razočarao sam se nakon što je stranka okrenula leđa Mati Graniću kao svom predsjedničkom kandidatu, a HDZ-om počeo drmati Ivić Pašalić. Prikonio sam se onoj drugoj opciji i osnovali smo Demokratski centar, s Vesnom Škare Ožbolt na čelu, s Miljenkom Rojcom kao predsjednikom u Velikoj Gorici.

Kako je Vesna Škare Ožbolt došla u VG politiku…

Kao član DC-a ponovno je zasjeo u fotelju pročelnika za društvene djelatnosti, u timu gradonačelnika Ivana Šukera, zatim i njegova nasljednika Franje Severa, a pročelnička serija nastavljena je i nakon što je dotadašnji partner HDZ izgubio izbore.

– Uoči izbora 2005. godine Šuker nije želio koaliciju s nama, HDZ je na izbore izašao sam, i na kraju mu je falio jedan vijećnik. A mi smo ostali na četiri posto. Vrlo netaktično. Nije želio podržati slabijeg partnera i mi smo mu odlučili pokazati kako se to radi. Uvozimo igrača koji ima popularnost, dobivamo tri vijećnika i rješavamo stvar kako je jedino bilo moguće. Niste nas trebali, ne trebamo ni mi vas. I izaberemo Piculu. A ja sam, normalno, bio pročelnik – najavio je Kunić dio priče o potezu koji je možda i obilježio njegovu političku karijeru.

– Dolazak Vesne Škare Ožbolt u velikogoričku politiku nije bila njezina ideja, nego moja!

– Godinu prije dobili smo četiri posto sa mnom kao nositeljem liste, a tu pričamo o trenutku u kojem su nositelji lista HDZ-a i SDP-a tad aktualni ministar financija i bivši ministar vanjskih poslova! Kako da im se suprostavi jedan Zvonko Kunić? I tu ja procjenjujem da ne možemo proći. Nema šanse. Bili smo u Bonusu, razgovarali, i ja velim: “E, kad bi htjela Vesna Škare Ožbolt…” Jedan kolega je odmah nazove i kaže: “Pristala je!” Odmah se preselila u Veliku Goricu, promijenila prebivalište, što je zakon omogućavao, mi izađemo na izbore i dobijemo 14 posto! I radimo tri godine jedan normalan posao u Gradu. Korektan i pošten, a koliko uspješan, o tome se može razgovarati – govori Kunić.

Izbori 2009. godine donijeli su prve neposredne izbore za gradonačelnika i političku borbu Dražena Barišića i Tonina Picule, kojem je kandidat za zamjenika bio – Zvonko Kunić! Pobjedu je odnio Barišić, a kandidat za zamjenika njegova protukandidata ostao mu je pročelnik. I mit o “vječnom pročelniku” je rođen.

– Barišić je bio bistar, lukav gradonačelnik, koji si nije stvarao protivnike. Nije ih stvarao ni u nama, iako smo u tom trenutku bili u oporbi. Sjećam se i razgovora, kojem je kumovao Šuker, na kojem smo dogovorili suradnju HDZ-a i DC-a te podržali vlast na čelu s gradonačelnikom Barišićem. I bio je vrlo operativan gradonačelnik. Imao sam osjećaj da uvijek zna što misliš, a s njim nikad nisi znao na čemu si. Kopčao je jako brzo, bio je efikasan, a budući da je imao duži mandat, puno se toga i napravilo – započeo je Kunić analizu “svojih” gradonačelnika.

– Svi su naši gradonačelnici bili OK ljudi, s dobrim i lošim stranama, naravno, ali sa svakim od njih trebalo je samo pronaći prostor za suradnju. Krilić je iz Mlake, s njim sam se baš dobro razumio, Šuker je također bio vrlo operativan, on je bio ‘živi vrag’ po tom pitanju, čvrst, jak, koji put i težak, šef koji puno daje, ali puno i traži… Kod Picule mi je bilo nekako najmirnije. Imao je jedan kulturan nastup, odnos, dijalog, uvažavao je partnera i bio je čovjek od riječi. Njemu je riječ zakon. Bio je pravi diplomat u komunikaciji… Sve u svemu, imao sam sreću što se s tim ljudima dalo komunicirati. Doduše, uz nešto snage u Gradskom vijeću, pa su neki i morali biti pristojni, htjeli-ne htjeli… Uvijek smo imali dva-tri vijećnika koja je trebalo respektirati, a u zadnjem mandatu i četiri.

Prošao je Kunić tako devet od deset gradonačelnika, od prvog Bobesića do posljednjeg Ačkara, cijeli niz različitih ljudi, karaktera, opcija…

– Nema u politici velikog prijateljstva, ne mogu reći da sam s bilo kojim prijatelj, ali sa svima sam ostao u dobrim odnosima i to mi je posebno drago. Ne čujem se jedino s Piculom, iz više razloga, a s Ivanom Šukerom sam se čuo prošli tjedan, s Milanom Krilićem nekidan, popio sam kavu s Draženom Barišićem prije Božića…

Foto: Davor Višnjić/PIXSELL

U ovoj posljednjoj fazi, u posljednjih nepunih šest godina, Zvonko Kunić bio je pročelnik i suradnik naših gradonačelnika kao član svoje treće stranke u političkoj karijeri.

– Vesna Škare Ožbolt je 2015. postupila flagrantno i na svoju ruku spojila DC s HDZ-om. Nisam ni znao da se to sprema, pročitao sam u novinama naslov “DC prelazi u HDZ!” A ne možeš to napraviti. Ona je zapravo preko noći ugasila stranku. I sazvali smo sjednicu, okupili članove DC-a i postavili si pitanje: “Ljudi, što ćemo?” Imali smo u to vrijeme Tajanu Amšel Zeleniku i gospodin Tominčić u Gradskom vijeću, Zlatu Filipović i mene u županijskoj skupštini, ukupno četiri vijećnika. Bila nas je 30-ak, ljudi su razmišljali hoćemo li biti nezavisni, jer stranke više nema… I tad smo se dogovorili da ne idemo u nezavisnu priču, jer to znači da nemaš program, cilj ni ideju, i ljudi su odlučili da se priklonimo novoj, tek osnovanoj stranci Milana Bandića!

I tako je Zvonko Kunić, s onim “BM365” u zagradi uz svoje ime, djelovao u Vijeću, izlazio na izbore… I surađivao s Bandićem, čovjekom o kojem će svatko imati svoje mišljenje. Ima ga, naravno, i Kunić, prvi i zasad jedini predsjednik velikogoričke podružnice ove stranke.

– U trenutku kad smo se odlučili pridružiti njegovoj stranci, Bandića sam poznavao 22 godine. Upoznali smo se još 1994., kad je on kao tajnik zagrebačkog SDP-a došao na primopredaju prostorija goričkog SDP-a u Cvjetnom naselju. Potpisali smo zapisnik, popili po dva viskija i nakon toga me jako dobro zapamtio. Kad god bi me vidio, bilo bi: ‘Gdje si, Zvonac!’ – kaže Kunić i nastavlja:

– Sretali smo se godinama, pri suradnjama Zagreba i Gorice… I te 2015., kad je ugašen DC, okrenuli smo se Bandiću jer je kod nas uvijek izazivao simpatiju. Zbog tog neposrednog komuniciranja, jednostavnosti, ali i uspješnosti u realizaciji projekata. Iako, to mu je bila i greška i prednost! Nije on imao živaca čekati da se riješe birokratske začkoljice, on je preskakao prepreke, a to mu je često bio gaf. Ne možeš preskakati procedure, jer tako dolaziš na rub pravila, a lako je i prijeći taj rub. To je rizik, ali želio je tako raditi, nije želio voditi grad iz ureda, puštati da prilike prolaze.

Foto: Davor Višnjić/PIXSELL

I nije tu gospon Zvonko stao s pričom o liku i djelu Milana Bandića, jer njegov je pogled kudikamo drukčiji od onog koji prevladava u javnosti.

– Jedno je priča o Milanu Bandiću, ona koju pričaju novinari i ljudi koji misle da znaju. To je, rekao bih, voda duboka. Sva moja iskustva s Bandićem su jako pozitivna, vrlo korektna. Naravno da mi je smetalo sve što se vezalo uz njega, ali ne znate što je tu istina. I što je koji kontekst. Pripisivali su mu sve i svašta, govorili da je zapošljavao i konduktere i direktore bolnica… Ma nemoj! Baš se imao vremena sa svim tim baviti. Nemoguće je što se sve pričalo, ali vaši kolege novinari ne mogu servirati nešto mlako, traži se žestoko. A Milan Bandić nije ni blizu bio ono što se priča. Što se događalo “ispod žita”, teško mi je reći, ne mogu znati s kim je popio piće, gdje je što radio, jer nisam bio s njim svaki dan, no politička suradnja je funkcionirala. Dao mi je odrješene ruke i u vodstvu županijske i gradske organizacije, a mi smo svjesni da smo na izborima u županiji dobili 14%, a u Gorici 16% prije svega na račun njegova imena. Je, imao je tisuću repova iza sebe, ali u toliko godina moraš ih imati, da si najispravniji na svijetu – uvjeren je Kunić.

Cijeli kvintal knjiga je na čekanju…

Sad, kad je u mirovini, imat će više vremena za političko djelovanje, bavit će se organizacijom ogranaka po cijeloj županiji, ali bit će vremena i za sve ostale, klasične penzionerske stvari.

– Nemam nekih posebnih strasti, hobija kojima ću se sad posvetiti, ali dobra je okolnost što živim u kući, i to u svojoj Velikoj Mlaki. Imaš svoje dvorište, svoj vrt, svoju ulicu… Uvijek se ima što za raditi. Evo, trenutačno se bavim sušenjem mesa! Vrtom se volim baviti, pogotovo travnatim površinama. Održavamo i javni dio prostora izvan naših dvorišta, a to je zdrava fizička aktivnost koja meni baš godi. Uostalom, ima i sigurno kvintal knjiga koje čekaju da budu pročitane. Skupilo se toga kroz godine, puno je toga na čekanju…

27.6.2018.-Izborna Skupština ŽO Bandić Milan 365 – Stranke rada i solidarnosti. Foto: Miljenko Milanović/Cityportal.hr

Pogled na karijeru, kaže, danas će ga učiniti ispunjenim čovjekom, ponosan je na vrtiće koji su izgrađeni u posljednja dva i pol desetljeća, na bazen o kojem se toliko pričalo, a veseli ga i jedan projekt koji je u realizaciji. Riječ je o Prezentacijskom centru Muzeja Turopolje iza nekadašnjeg rodilišta, u kojem je na svijet došao i junak naše priče. No najvažnije je da će umirovljeničke dane provesti u gradu koji ima sve veću kvalitetu života.

– Gorica je dostigla razinu kvalitete življenja o kojoj smo mogli samo sanjati prije deset ili 15 godina. To je činjenica. Koristimo prednosti blizine velikoga grada, a život u Gorici nešto je jeftiniji, s dovoljno sadržaja. Naravno, javljaju se problemi, postoji opasnost da se ovaj visoki standard života ne poremeti, i zato u prvom redu u kontekstu prometa, javnog prijevoza, školstva i predškolskog odgoja treba održavati ovu razinu. A onda i, jasno, gledati kako biti još bolji – zaključio je Kunić.

I moglo bi ovo trajati još tko zna koliko, jer i sam će za sebe reći da voli pričati, doista i je jedan od onih kojima ne treba postavljati previše pitanja, ali za ovu priliku ćemo završiti našu priču o Zvonku Kuniću, ujedno i priču o posljednja tri desetljeća društvenog i političkog života Velike Gorice. I priču o vječnom pročelniku, o čovjeku s tri stranke, o “nervčiku” iz Velike Mlake…