Velika kazaljka na zidnom satu već je prošla brojku 11, bio je to dovoljno pristojan trenutak za okrenuti broj kapetana Lukavca Marka Grdenića. Trebalo je pričekati barem do tad, jer ipak je večer ranije, možda i noć ranije, odrađena fešta povodom završetka jedne nogometne jeseni za pamćenje.

– Da, skupili smo se malo, proveselili se, iznajmili smo kuću u Buševcu i dobro proslavili kraj polusezone. Nisam ja predugo izdržao, jedva do iza ponoći, ali ovi mlađi su ostali i dalje, neki i do jutra. Znate kako to ide… – smije se Marko jutro poslije.

U subotu je Lukavec, u zadnjem kolu polusezone, gostovao na Vrapču. S druge strane bio je protivnik kojeg Lukavčani nisu uspjeli pobijediti u dosadašnja četiri pokušaja, ali ova lukavečka jesen mijenja i puno više od loših tradicija. Grozdek i Zenko u prvom, pa opet Grozdek u 73. minuti donijeli su vodstvo 3-0, koje je domaćin do kraja smanjio na konačnih 3-2.

Drugim riječima, Lukavec je uzeo nova tri boda, došao na ukupno 31, pet manje od vodeće Segeste, i okončao prvi dio prvenstva na diobi trećeg mjesta. U Vrapču se dogodila osma pobjeda ove sezone, a Lukavec ima i sedam remija, najviše u ligi, no još je i puno važnije da ima samo dva poraza, najmanje u ligi…

– Za seniore Lukavca igram od 16. godine, a ove jeseni navršio sam 35. Znači, tu sam zadnjih 19 godina, prošao sam cijeli put koji je klub u tom razdoblju prolazio i nemam nikakve dvojbe reći da je ovo što trenutačno imamo nogometno najbolje od svega što smo ikad imali! Ovo je ipak neka druga razina, dres Lukavca sad nose igrači koji su igrali i na najvišim razinama, a to se vidi i na rezultatima. Naravno da smo presretni i prezadovoljni, lijepo je stvarati povijesne trenutke za naš klub – govori Marko Grdenić, apsolutna legenda kluba s Lukavella.

Uz sve ostalo što donosi, ove jeseni donio je momčadi i jedan gol, i to vrijedan pobjede, tako da je izbor najljepšeg trenutka ove jeseni trajao jedva jednu sekundu.

– Apsolutno je taj trenutak onaj koji će se pamtiti. Igrali smo kod Ponikvi, baš mi je jako lijepo sjela, lijepo sam pogodio, a još je gol bio za pobjedu! Nisam se nauživao toga u karijeri, u ovih 19 godina u Lukavcu zabio sam možda desetak golova, tako da ću ovoga, prvog u trećoj ligi, svakako zapamtiti – kaže Marko.

Brat Marijan ponekad od starijeg Marka preuzme kapetansku traku

A pamti Marko i vrijeme kad je on kretao u seniorima Lukavca, sad već davne 2004. godine, ubrzo nakon selidbe sa starog igrališta na Lukavello. Od tih dana prošla su gotovo dva desetljeća, u klubu se promijenilo praktički sve. Odnosno, sve osim – zadnjeg veznog!

– Naravno da pamtim i te dane, zato i kažem da je ovo danas nešto posebno. Iako, jasno da se volim sjetiti i tog vremena, ere braće Borković, Mladena i Rajka, jer njihova generacija definitivno je obilježila jednu eru nogometa u Lukavcu. Međutim, bilo je to potpuno drugo vrijeme. I Lukavec je kao klub, svjestan sam i toga, tad imao potpuno drukčiji imidž, svi su Lukavčane smatrali nekakvim grubijanima, koji će te prvo istući a onda pobijediti, ali moramo biti svjesni da su i niže lige tad bile općenito puno “žešće” – priča Grdenić i nastavlja:

– U to doba bilo je i puno više domaćih igrača, na toj razini moglo je biti tako, a danas smo tu ja, moj brat Marijan, Hrvoje Humeljak i golman Nino Martin Luter. Ima, naravno, i dečki iz okolice, ima i onih koji su ovdje već toliko dugo da ih smatramo domaćima… Istina je da tu više možda nema toliko druženja, nije to baš kao nekad, ali to je i neizbježno, jer drukčija je i momčad. Tu je jako puno igrača koji su prošli ozbiljne klubove i visoke razine, pa su svojom kvalitetom nogometno podignuli klub na novu razinu. Adrian Zenko, recimo, iako ne samo on. Taj dečko doslovno drukčije udara loptu, doslovno vidiš da ne pripada ovdje, jer to je igrač koji je prošao i prvu ligu s Goricom, ali to što je on tu podiže i sve nas. Iskreno, kad vidiš koliko takav igrač daje na terenu, kako se ne štedi ni na trenutak, moraš i ti dati sve od sebe, ponekad i više nego što možeš.

Atmosfera u klubu i oko njega, vidi se to iz aviona, još je i na višoj razini od nogometa kojeg Lukavec igra. Vidi se to i po video sadržaju koji izlazi nakon svake pobjede. Pjesma “Kad dođem ja” od Vatrogasaca odavno je postala himna svlačionice, ali nikad se nije pjevala toliko intenzivno kao ove jeseni.

– U onim ranijim danima nakon pobjeda smo pjevali jednu tamburašku, tad nas je ipak bilo puno domaćih, a u jednom trenutku je Dario Janus, dečko koji je valjda 15 godina igrao za Lukavec, predložio da to malo moderniziramo. A budući da je on bio fan Vatrogasaca, modernizirao nas je s Vatrogascima, ha, ha… Čak je i malo forsirao u prvo vrijeme, ali na kraju se primilo i ostalo. Danas je cijela svlačionica oblijepljena papirima s isprintanim tekstom, a to su napravili novi igrači! Za one koji ne mogu zapamtiti tekst naš suigrač Mihovil Rašić je na poslu isprintao hrpu primjeraka i to donio na trening… Sad svi pjevaju – sa smiješkom priča Grdenić.

Vrijeme je sad za predah, i od nogometa i od Vatrogasaca, imat će kapetan Lukavca više vremena za suprugu i tromjesečnu kćerkicu, ali naravno da je pogled već usmjeren prema proljeću.

– Nekakav dogovor u klubu je da ćemo, ako to bude moguće, ići i na prvo mjesto. Nema imperativa, naravno, ali na nama je da napravimo sve da završimo prvi, pa nakon toga što bude. Osobno, mislim da je ova razina za Lukavec potpuno primjerena, da bi eventualni ulazak u viši rang bio prezahtjevan, da bi tražio puno promjena, ali zašto ne držati opcije otvorenima… Što se nas na terenu tiče, uživamo u situaciji u kojoj ulaziš u svaku utakmicu s mišlju da možeš i nadigrati i pobijediti protivnika. I u prvom redu želimo da tako bude i na proljeće, da zadržimo taj osjećaj – zaključio je nedjeljeni jutarnji razgovor Marko.

Ili, valjda će se i to primiti jednako kao pjesma Vatrogasaca, lukavečki Francesco Totti.

Ova objava Kapetan Marko: ‘Tu sam već gotovo 20 godina, ali ova jesen je nešto posebno…’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.