Kad protivnički treneri uđu u svlačionicu prije utakmice protiv Gorice, prvo upozorenje je: “Čuvajte se broja 9 i broja 27!” A iza tih šifri kriju se naši dečki, domaći, odrasli u ovom gradu, dvojica najboljih igrača goričkog drugoligaša – broj 9 je 25-godišnji Matija Dvorneković, a broj 27 nosi 27-godišnji Nikola Rak. Igrači s inozemnim i prvoligaških iskustvom, ali i veliki prijatelji. Znaju se u dušu, kako na terenu, tako i izvan njega. Evo, Matija upravo ima longetu na ruci, igra unatoč tome, a kopačke mu veže – Nikola. Uvijek tu, bez obzira treba li dodati za gol ili sjesti na kavu.

– Prijatelji smo već deset godina, od kad sam ja kao ulazni kadet došao igrati u seniore. Rak je već dvije godine bio u prvoj momčadi i sjećam se da sam kao 14-godišnji klinac gledao njega, Komšića, Menjaka i još neke dečke kako tako mladi igraju za prvu momčad Radnika i mislio: ‘Wow, svaka čast…’. Ubrzo se i meni dogodilo isto. Imao sam 16 kad sam došao u seniore i jako brzo sam se sprijateljio s Nikolom. Prijateljstvo, evo, traje do danas – kaže Dvorneković, a prijatelj i suigrač Rak nastavlja: – Pričalo se o tom malom Dvornekoviću kad sam postao senior, govorili su da je dobar, pa sam ga otišao pogledati kako za mlađe pionire igra protiv Dinama. Naravno, zabio je gol. Odmah mi je bilo jasno da će ga brzo priključiti prvoj momčadi. Čim je došao, odmah smo ‘kliknuli’. Nije dugo ostao, ali nastavili smo se družiti. Manje na terenu, više u diskotekama, ha, ha.

Prvi seniorski dani i inozemna karijera

Sijeku im se karijere, iako dugo odvojene, u nekoliko točaka. Igrali su mali nogomet zajedno, obojica su igrali prvoligaški nogomet, obojica su bili u Slaven Belupu, nosili su i iste brojeve na dresu, a prvi seniorski trener i jednom i drugom bio je Beli Domitrović.

– Bio sam u školi, oko dva popodne, kad mi je usred sata zazvonio mobitel. Vidio sam da me zove trener Domitrović i slagao sam profesoru da moram na WC kako bih se mogao javiti. Rekao mi je: ‘Čuj, imamo trening u pola pet, dođi.’ I čim je završio sat, odjurio sam do profesorice i rekao: ‘Ja imam trening, moram ići’. Ništa me nije moglo zaustaviti – sjeća se Matija Dvorneković, inače bivši učenik velikogoričke gimnazije.

Nikola Rak bio je kat niže, u ekonomskoj školi, kad je ušao u prvi sastav.

– Kako je bilo? Znate kako je, kao klinac dođeš u svlačionicu, sjedneš u kut i slušaš. Tad su igrali Bibić, Keko Marušić i ta ekipa, naravno da imaš respekt prema starijim igračima. Drugi je to svijet kad dođeš u seniore, čak i drugačija zafrkancija… Treba ti neko vrijeme da se prilagodiš – kaže Rak.

Prvi je tadašnji Radnik napustio Dvorneković. Odigrao je pola sezone, spakirao kofere i otišao u Slaven Belupo. – Tri i pol godine proveo sam u Koprivnici. U početku sam igrao za juniore, bio sam i na posudbi u NK Koprivnici, a seniorskoj momčadi prvi me priključio Kruno Jurčić. Inače, jako dobar trener. Bio sam i kod Mile Petkovića na pripremama, ali Radnik je tražio odštetu od nekih 15.000 eura, ovi to iz nekog razloga nisu htjeli platiti i dugo nisam igrao. Još mi je i puknuo mišić, ubrzo je za trenera došao Zlatko Dalić, s njim se nisam našao i odlučio sam otići – priča Dvorenković.

Trenirao je s Mumlekom, Zahorom, Vručinom i ostalima, ali želio je i igrati. Pa se vratio kući.

– U siječnju 2010. vratio sam se u Goricu kod Damira Petravića. Pola godine smo igrali u trećoj ligi, ušli u drugu, na jesen završili kao prvi na tablici i u siječnju 2011. otišao sam u Rusiju – otvara Matija novu epizodu:

– Otišao sam u Antalyu na probu u ruskog drugoligaša Nižnji Novgorod i ostao dva, tri dana. Došao sam tamo s ozljedom gležnja, ali impresionirao sam ih i potpisao ugovor na godinu i pol dana.

Prvi ruski dani nisu bili nimalo laki.

– Dođem tamo, a u momčadi ja i 23 Rusa. I nitko ne zna ni beknuti engleski. Bio je tamo jedan Litavac koji je nešto znao, on mi je pomogao, ali bila je to komunikacija i rukama i nogama. Što da vam kažem, Pale sam u Rusiji – smije se Dvorneković i dodaje:

– Naučio sam ruski već nakon tri mjeseca, zapravo znao sam ga ‘nabadati’, a nakon pola godine sam ga već govorio za pravo. Sad ga pričam možda i bolje nego hrvatski, ha, ha.

Nakon početne prilagodbe počeo je igrati, zabijati golove, pa je nakon godinu i pol stigao je poziv iz prve lige. Grad je ostao isti, ali klub je ovoga puta Volga.

– Nisam previše očekivao u početku, ali brzo sam shvatio da mogu tamo igrati. I trener je to uskoro shvatio, igrao sam u prva tri kola protiv Dinama iz Moskve, Spartaka i Rubina, a onda odjedanput nestao. Prebacili su me u B momčad, dugo sam čekao svoju šansu, na kraju je i dočekao, počeo dobro igrati, pa su mi ponudili novi ugovor – vrti film Dvorneković.

Nije sreća predugo trajala, opet je završio na klupi, pa otišao je u Torpedo na posudbu. No brzo se razočarao i odlučio napustiti Rusiju.

– ‘Izvrtjeli’ su me na sve moguće načine u te četiri godine…

Na ruskim terenima sudarao se s Hulkom, Witselom i brojnim drugim velikim imenima, ali najviše ga je impresionirao…

– Portugalac Danny iz Zenita! Kad smo igrali protiv njih zabio nam je u pet minuta dva takva gola da se smrzneš. Odličan, odličan igrač – pamti igrača od 30 milijuna eura Matija, koji je svo to vrijeme bio je u kontaktu s prijateljem Rakom.

A Nikola je svoju nogometnu sreću tražio na domaćim prvoligaškim travnjacima.

– Otišao sam kad je Radnik bio u trećoj ligi, stanje u klubu tad je bilo katastrofalno. Mi domaći smo igrali za tisuću kuna, a ovi sa strane su uzimali pare. Puknuo mi je film i otišao sam u Lučko – počeo je Rak pa nastavio:

– Bio sam u tamo četiri godine, iz treće lige smo ušli u drugu, igrali je dvije godine, pa ušli u prvu. I bilo je lijepo. Zabio sam povijesni prvi gol za Lučko u prvoj ligi, protiv Zadra, dobili smo i Hajduk na Poljudu… No ispali smo iz lige te sezone, već sam se i zasitio i tad su me pozvali iz Slaven Belupa.

U Koprivnicu je došao dvije godine nakon što je Dvorneković otišao, naravno da su se čuli, dao je Matija i poneki savjet, a imali su i puno istih suigrača.

– Bio sam cimer s Bojanom Vručinom, a pamtim i velikog Davora Vugrineca. On je čudo. Takva lakoća zabijanja, takvo kretanje… Možeš samo gledati i učiti. A vrhunski je i kao čovjek. Respektiraju ga i suigrači, i protivnici, i navijači. Jednostavno, Vuga je Vuga! – kaže Nikola, koji je s tom sjajnom momčadi doživio i neke od najljepših trenutaka u karijeri:

– U klubu je tad bilo love, igrali smo Europu. Zabio sam tri gola irskom Portadownu, prošli smo i izvukli Athletic Bilbao. Uh, to je bio šok, mislili smo da ćemo dobiti deset komada. Međutim, otišli smo tamo i izgubili 3-1. To je bio doživljaj. Na stadionu 40.000 ljudi, ne čuješ suigrača pokraj sebe, atmosfera čudesna… Tko to ne doživi, može samo maštati. Osjećaš se kao igrač! I onda shvatiš da je njima takva svaka utakmica. U uzvratu smo ih dobili 2-1, odigrali smo strašnu utakmicu, malo je falilo da prođemo, ali pamtit ćemo da smo dobili finalista Europske lige iz sezone ranije – sjeća se Rak.

Uživao je u Koprivnici sve dok nije stigla neugodna ozljeda pubične kosti.

– Nisam igrao četiri mjeseca, teško sam to podnosio. Hodaš, sve OK, čim potrčiš, boli. Kad sam se vratio rezultati su bili lošiji, jedva smo ostali u ligi, a u te dvije godine sam promijenio četiri trenera. Htjeli su da produžim ugovor, ali nisam želio. Loše sam se osjećao, jedva sam čekao da sve to završi i da odem – otvoreno kaže Nikola.

 I priče se tu opet spajaju. Rakova i Dvornekovićeva. Pili su kave na goričkim terasama prošlog ljeta, obojica bez kluba, razmišljali što će i gdje će. Već je počeo srpanj kad je telefon zazvonio jednom pa drugom. Nenad Črnko, predsjednik Gorice, pozvao ih je da se vrate u svoj klub.

– Dogovorili smo se za otprilike pola minute – kaže Rak, a Dvorneković nastavlja priču:

– Stvarno nas nije trebalo dugo nagovarati. Črnko nas je pozvao na trening u Buševcu, prije toga smo sjeli za stol, dogovorili uvjete i pružili si ruke. I pokazalo se da sam dobro odlučio. Trebalo mi je da malo odmorim glavu od svega što se događalo tih zadnjih nekoliko godina u inozemstvu.

Oporavljao se dobrim igrama, jesen je bila odlična i po njih dvojicu i po klub. Gorica prva, oni zabijaju, asistiraju… Zajedno su zabili 16 golova ove sezone, Matija deset, Nikola šest. Izuzme li se Tomislav Kiš, ostatak momčadi zabio je 13 komada.

– Je, jesen je bila odlična, završili smo je kao prvi, sve je bilo vrhunski. I sad je sve OK, iako ne briljiramo… Ušli smo u neku krizu, ali i dalje vjerujem da ćemo biti prvi. To zaslužujemo i mi, i navijači, i ovaj grad – odlučan je Rak, kojem odlični strijelac Kiš i dalje nedostaje.

– S njim smo nas trojica bili ‘bermudski trokut’. Šteta što je otišao, sad Matija igra malo izvan svoje pozicije – rezonira Rak.

No Kiša nema i bez njega se mora, svjesni su toga i junaci naše priče. A ta kriza o kojoj je riječ, tvrde, i nije baš tolika…

– Realno, situacija uopće nije toliko alarmantna koliko se prikazuje sa strane. Mi igrači to najbolje znamo, jer među nama je atmosfera vrhunska. Dobro kaže naš kapetan Jančetić, ispada da je sad kad se borimo za vrh sve puno lošije nego one sezone kad se Gorica borila za ostanak. A to je smiješno – kaže Dvorneković, uvjeren u “happy end”, ali i ljutit zbog povika s tribina, jer optužbe da puštaju utakmice posebno bole igrače.

– Svatko ima pravo na mišljenje, ali ja te priče o namještanju slušam od prvoga kola. Kad god kiksamo, govore da smo prodali. To su zločesti ljudi, ali mi smo tu da to istrpimo, znamo da smo uvijek prvi na udaru i moramo se znati s tim nositi. I nosimo se, u preostalih pet kola ćemo pokazati da smo jaki u glavi. Izvući ćemo se iz ove situacije i 30. svibnja slaviti prvo mjesto – kaže Dvorneković, a nadovezuje se Rak:

– Žalosno je to doživjeti na tribinama svog stadiona, od svojih navijača. Bez obzira na jednu, dvije ili tri loše utakmice. To je dno dna. Ovaj zadnji poraz od Lučkog bio je loš dan u najgorem trenutku i ništa drugo.

U tom porazu Nikola Rak nije sudjelovao, a kad je tako, Gorica često ima problema.

– Svi znamo koliko nam Nikola znači, to se najbolje vidi kad ga nema. Bez njega nema ni tog završnog pasa – svjestan je Dvorneković, koji će na pitanje o vrlinama i manama svoga prijatelja govoriti isključivo o ovom prvom.

– Ima brzinu, tehniku, dribling… Mane? Ma ovo uopće nije njegov rang, on nije igrač za drugu ligu, ako se gleda po ovim mjerilima, onda ima sve. Kad na ljeto dođemo u prvu ligu, možda ću mu i pronaći neku manu. Recimo, da je premali – šali se Matija Dvorenković.

Odlično se slažu na terenu, često Nikola svojim loptama traži baš Matiju.

– Da, baš se kužimo, lijepo je igrati s njim. Vidi se da je prošao jaku rusku ligu, zna se kretati, zna proći… – hvalio je suigrača Rak, pa ga i “citirao”:

– Druga liga nije njegov nivo.

Kao iskusniji kolega može Rak i pomoći malom Matiji…

– Može on napredovati, još je mlad, tek mu je 25. Ja sam ipak u ozbiljnim godinama, sad ću 28, ja sam već gotov pa ću probati njega nešto naučiti – uz smijeh kaže Nikola Rak.

Odradili su i manekenski dio intervjua, malo pozirali pa krenuli s glavnog terena gradskog stadiona. Vjerojatno na kavu. I u svakom razgovoru provlači se samo jedna želja:

– Ma samo da u prvenstvu sve završi kako treba, da na kraju budemo prvi…

S njima dvojicom u pravom izdanju, ta će im se želja puno lakše ostvariti.

Tetovaža kao uspomena na neprežaljenog brata

Dali smo dečkima zadatak: postaviti pitanje jedan drugome. Mislili su, mislili, pa smislili…

– Htio bih pitati Nikolu kad će se oženiti – na “sklizak” teren krenuo je Dvorneković.

– Vrlo škakljivo pitanje, ubit će me moja Iva što god da kažem, ha, ha. Već tri godine smo u sretnoj vezi, nadam se da bi kroz sljedeće tri moglo doći to “Da”. Ali mlad sam ja još – odgovorio je Rak.

Matiju za ženidbu nije morao pitati, on je već oženjen, stigao je i mali Noah, ali pitanje je također osobno: Što ti znači tetovaža na desnoj ruci?

– To je posveta mome tri godine mlađem bratu, koji je umro sa 19 godina. Napisao sam “So close, no matter how far” (Tako blizu, nije važno koliko daleko). To me uvijek podsjeti na njega, daje mi neku dodatnu snagu, pogotovo u teškim trenucima. Ljudi se to često boje pitati, ali ne bih je ni stavljao da mi je problem objašnjavati – kazao je Matija.

Messi ili Ronaldo, pitanje je sad… Ako želiš svađu

Idol? Samo Zinedine Zidane! On mi je oduvijek pojam. Pelea i Maradonu nisam ni gledao osim na YouTubeu, pa mi je Zizou bio omiljen. Naravno, i pravi Ronaldo, Ronaldinho…, nabrajao je Brazilce Nikola Rak, a s Brazilcem je počeo Matija Dvorneković:

– Kao klincu idol mi je bio Kaka. Bio sam jako mali kad sam dobio prvi njegov dres, uvijek mi je bio drag, a i sviđa mi se njegov stil igre.

Obojica su navijači Real Madrida, ali dolazi do sitnih “trzavica” kad se spomene pitanje najboljeg igrača današnjice.

– Da, za Real sam, ali mislim da je Messi broj jedan – kaže Rak, na što Dvorneković samo odmahne rukom.

– I ja sam realovac, ali on mi je s tim Messijem počeo vući na Barcinu stranu, to mi se baš ne sviđa, ha, ha… Meni je sad broj jedan Cristiano Ronaldo – kontrira Matija.

Zajednički broj i nagovaranje devetke na desetku

Ne igraju brojevi, igraju igrači, kaže Nikola Rak kad krene priča o brojevima na dresu. A opet vuče taj njegov broj, nema baš puno glavnih igrača koji izaberu broj 27.

– Kad smo došli, tražio sam dres veličine M, ali nije ga bilo. Ostao je taj broj 27, a meni je omiljeni broj sedam. Pa sam izveo kombinaciju, jer sam u Belupu nosio 21 – objasnio je Rak, a ubacio se Dvorneković:

– To je od mene pokupio, 21 je bio moj prvi broj u Rusiji.

Matija nosi devetku, nagovarao je Raka da uzme desetku kad je Kiš otišao, ali ideja nije prošla.

– Dugo sam mislio da mi je sretan broj 17, ali u Rusiji sam ga nosio tri godine pa sam shvatio da mi baš i nije toliko sretan – smije se Dvorneković.