SVJETSKI DAN UČITELJA Miroslav Grahovac: Na bolovanju nisam bio 30 godina!
Danas se obilježava Svjetski dan učitelja. Ako ćemo biti iskreni, mi koji smo završili školu, učitelji su nam bili drugi roditelji, s njima smo provodili puno vremena, s njima se smijali i plakali i stjecali ono najvažnije –znanje i radne navike. I bez znanja teško možemo napredovati u životu. A temelji se stječu od prvih osnovnoškolskih koraka, upravo s učiteljima razredne nastave.
Jedan od onih koji već trideset godina radi ovaj posao u Područnoj školi u Rakitovcu je učitelj Miroslav Grahovac koji je odmah na početku našeg razgovora istaknuo kako „učiteljski posao nije samo posao, nego i poziv,moraš imati ono nešto što te veže za djecu, da se možeš spustiti na njihovu razinu da si im i prijatelj i učitelj, da im nisi samo predavač koji samo odradi svoj posao kako bi zaradio svoju plaću.“
Prisjetio se svojih početaka, te rekao kako je te sada već davne 1986. godine bio mlad i nadobudan. Idealista. Držao se čvrsto plana i programa jer je mislio da mora raditi onako kako je država propisala. U školi u Rakitovcu kaže,oduvijek je vladala topla atmosfera, a jedne godine skoro je i zapalio školu. „Nisam znao procijeniti koliko drva treba staviti u peć, jednom zgodom sam stavio previše drva, peć se zacrvenila, a pod drveni, postojala je opasnost od požara, pa sam morao djecu odmaknuti da se ne zapale blizu peći.“ – sjeća se Grahovac.
„Ratna vremena su bila teška i stresna, djeca su dolazila s Banovine, iz Slavonije, Bosne, znalo nas je biti puno u razredu. Sjećam se, jednom kad smo se u susjedstvu sklonili za vrijeme uzbune, avioni su nadlijetali, jedna djevojčica se stisnula uz mene i tresla od straha, zamolila me da ju čuvam i pazim. Sve smo to preživjeli i tu smo gdje jesmo.“ – kaže Grahovac.
Pitamo ima razlike između generacija. Itekako, kaže učitelj,te dodaje kako informatika nije bila tako razvijena, i evo ponovno jedne zgode: „Jednom nam je mama htjela pokloniti dva računala iz svoje firme, a tada su oni bili veliki kao dva sudopera, nismo imali kamo s tim, pa smo morali odbiti.“ Grahovac kaže da su djeca sad obrazovanija i dođu pripremljenija u školu jer idu u vrtiće, male škole, informatički su pismenija, ali su puno opuštenija, pa je ponekad teško postići diciplinu.
Nekad se smjelo i malo podviknuti kad je bilo nepodopština, nekad su roditelji došli na razgovor učitelju kad je bilo problema, a danas odmah idu ravnatelju, do Ministarstva jer roditelji misle da učitelj ide protiv njihovog djeteta. Često se čuje „moje dijete sve zna, ne znam kako u školi ne zna.“ „Ima djece koja su kod kuće otvorenija, kako ih imam malo nastojim ih upoznati u dušu, postići da mi kaže što ga muči, a kad djeca vide da si im drugi roditelj, i doktor, i prijatelj onda to znaju cijeniti i vratiti.“ –kaže Grahovac.
Bilo je u proteklih trideset godina puno (ne)zgoda kod ovog učitelja,a jedna od njih možda kao priča ugleda i svjetlo dana. U pripremi su „ Ljubavni jadi mladog učitelja u Rakitovcu“. Zašto? „Jedna mama se zaljubila u mene, primjetio sam to nakon dva mjeseca,ali pokojna učiteljica Neda Bendelja rekla nam je „dečki biti će svakakvih situacija, ali nemojte nikada započinjati veze s roditeljima, bili sami ili ne uvijek vam se može obiti o glavu“. Držao sam se toga i s tom mamom sam sad u prijateljskim odnosima.“
Puno je tu sjećanja,ali ono koje učitelj rado ističe je njegova sedma generacija prije četiri godine,kad su mu učenice uz asistenciju jedne mame za pedeseti rođendan ispekle tortu. Kada se devedesete ženio cijeli njegov razred došao mu je u svatove. I dan danas se druži s bivšim učenicima i kaže: „To je draž tog posla, ostaviš nekakav trag, steknu se prijateljstva i to je neprocjenjivo.“
Nije mu žao što je u maloj sredini, djeca u velikim gradovima su drugačija. Ona u manjim sredinama su srdačnija,imaju bolje radne navike,znaju pomoći svojim ukućanima,a to se odmah vidi i u školi. Ako bude zdravlja tu će dočekati i mirovinu. A koliko voli svoj posao dokazuje da nikad u ovih trideset godina nije bio na bolovanju,u školu je dolazio čak i kad mu je noga bila u gipsu.
Svjetski je dan učitelja, da li je to samo mrtvo slovo na papiru? „Koliko pratim situaciju u EU i svijetu, tamo se više učiteljski posao cijeni, kod nas je problem 90% žena je u prosvjeti i one nikad neće izaći na ulicu i povesti nekakvu revoluciju, a nisam zadovoljan ni sindikatima. Veselim se danu učitelja, nekad je bivši ravnatelj znao poslati kolače, mi se znamo međusobno počastiti boljim gablecom. Nekad je to bio radni, ali nije bio nastavni dan, ali toga više nema. Roditelji se znaju sjetiti, pa pošalju nešto kao znak pažnje i to me jako razveseli.“ –kaže Grahovac.
148 učenika je ovaj učitelj imao i kaže da je od svake generacije učenika nešto naučio, jer od djece se može puno naučiti zato što su ona iskrena. I kaže,nema tog posla za koji bi svoj mijenjao.
![[]](/media/cache/43/2e/432e96737790f73a5e68bc4b99f82b3d.jpg)
![[]](/media/cache/91/b8/91b87d5f6695198e0c68afcddde1638a.png)
![[]](/media/cache/94/fd/94fd62c360d268d78c20ed59f54bf3df.jpg)
![[]](/media/cache/42/3d/423d1e19128f14d8ab5e462064051396.jpg)
![[]](/media/cache/85/db/85db9c42b01d5f1d5d2aa4dfa71cc2ba.jpg)
