Kad smo se upoznali, moja Ivana nije imala pojma tko sam ja. U jednom trenutku pitala me: ‘A čime se ti baviš u životu?’ Kad sam joj rekao da sam sportaš, da se bavim veslanjem, pogledala me i opet pitala: ‘Dobro, sportaš, ali što radiš?’ I opet sam ponovio isto: ‘Pa veslam…’, kroz smijeh priča Damir Martin (30).

No brzo je Ivana, naša Velikogoričanka – bivša gimnazijalka, a danas profesorica tjelesnog u OŠ Nikole Hribara i OŠ Vukovina, a ujedno i trenerica u svom fitness klubu Fit u Velikoj Gorici – shvatila s kim ima posla. S čovjekom koji je sam vrh svjetskog veslanja, s osvajačem dvije olimpijske srebrne medalje, s vrhunskim sportašem, s frajerom kojeg su 2017. godine službeno proglasili najspremnijim sportašem na svijetu… I sa sudionikom one čuvene utrke s OI-ja u Riju, kad mu je u okršaju s velikanom tog sporta, Novozelanđaninom Maheom Drysdaleom, zlatna medalja izmaknula u nevjerojatnom raspletu, za samo pet tisućinki!

– Tek mjesec dana nakon što smo se upoznali sam konačno pogledala tu utrku. Mnogi mi ne vjeruju, ali stvarno nisam imala pojma tko je on kad smo se upoznali.Evo, za braću Sinković sam znala, ali sumnjam da bi i njih prepoznala da sam ih negdje srela. A kamoli njega… Znala sam da se bavi veslanjem, ali nisam znala koliko ozbiljno. Tek kad mi je kum pokazao tu utrku shvatil sam o čemu je tu riječ – objašnjava Ivana.

Njihova ljubavna priča rodila se u božićno vrijeme 2017., u romantičnom okruženju najljepšeg Adventa u Europi.

– Da, upoznali smo se na Adventu u Zagrebu. Baš sam bio operirao madež pa sam imao nešto više slobodnog vremena i odlučio sam izaći van s našim zajedničkim prijateljem Krešimirom Lušićem, koji mi je bio i kum na svadbi – započinje njihovu priču Martin, a ubacuje se odmah i njegova Ivana:

– Krešo je, inače, profesor tjelesnog u Zrakoplovnoj školi, on je bio poveznica jer smo radili zajedno, a ujedno je i jedan od prvih Damirovih trenera veslanja – priča Ivana dok sjedimo u jednom goričkom kafiću.

Gledaju se zaljubljeno, dovršavaju rečenice jedno drugome, očito uživaju u zajedničkom životu. A prvi dojam baš i nije bio osobito obećavajući.

– Sad mi govori da joj se nisam baš svidio, da sam joj bio totalno antipatičan – smješka se Damir, a više detalja donosi Ivana:

– Da, prvi dojam nije bio baš nešto… Bio je asocijalan, tipkao je po mobitelu, gledao u pod… Kasnije se malo opustio, a vrlo brzo se i javio s pitanjem ‘kad ćemo se naći na čaju?’ I tako, jedan čaj, drugi, treći…

Ljubav uz šalicu čaja? Tako je nekako to izgledalo…

– Imala je tih dana neku gadnu upalu pluća, što li već, kašljala je kao luda, tako da je i njoj dobro došlo malo čaja, ha, ha – prisjeća se Damir.

Malo po malo, došao je i trenutak da Ivana predstavi Damira roditeljima. Iako, za veliko predstavljanja nije bilo potrebe.

– Mama je odmah znala tko je on, a tata… On je znao visinu, težinu, opseg podlaktice, nadlaktice, ma sve! On i stric su sportski frikovi, napamet uče Sportske, sve živo znaju, a tad je baš bila aktualna i ta priča da je Damir najspremniji sportaš na svijetu. Ali svejedno je tata morao sve to vidjeti na svoje oči, od A do Ž – kroz smijeh priča Ivana i dodaje:

– Ma ljubav je odmah rođena, mama se isti čas oduševila, samo on je postao važan, ha, ha.

To upoznavanje dobro pamti i glavni lik događaja.

– Tata Mirko bio je malo mrk, nije mi bilo svejedno, ali nakon par šala i on se opustio, ha, ha. Ali sad mogu reći da smu mi punica i punac stvarno prva liga, doslovno su me prihvatili kao sina – kaže Damir danas.

Od upoznavanja do vjenčanja, na Staru godinu 2018., prošlo je tek nešto više od godinu dana. Prebrzo? Njima nije.

– Oboje imamo 30 godina, dosta toga smo prošli, znamo što želimo, a još više znamo što ne želimo. Jedno u drugome smo našli ono što smo tražili cijelo vrijeme, tako da se nije bilo teško odlučiti. To su stvari koje se odmah skuže. Iskreno, meni je već tih par čajeva bilo dovoljno da mi sve bude jasno, da osjetim tu kemiju – objašnjava Damir, a Ivana se opet nadovezuje:

– Kad je to to, onda je to to. Možeš hodati s nekim deset godina pa da to ne osjetiš…

Kad je “odrađen” taj prvi dio, kad su sve shvatili, preostalo je krenuti u akciju. I zaprositi…

– Joj, on je valjda mjesec dana bio u stresu, malo tužan, malo u nekom svom filmu… Već sam mislila da ćemo prekinuti, što li već, jer frajer je skroz čudan! Stalno na mobitelu, šalje poruke, gugla… A kad ga pitam što radi, samo kaže ‘ma ništa, ništa’. A on je stalno bio na liniji s curama iz Prahira, slao fotke prstena, kombinirao, još mu je bilo lakše jer tamo radi i Ana, moja prijateljica iz srednje škole. Određivali su veličinu, birali kamen… – kaže Ivana.

Dok se ona pitala što se događa, on je želio požuriti cijelu stvar. Valjda da ne pobjegne…

– Htio sam napraviti nešto posebno, ali ona ne voli bilo kakve javne prosidbe i to me malo ohladilo. Nisam znao što ću, kad su mi javili da je prsten gotov, taman sam bio na pripremama. Nisam mogao dočekati da dođem doma. Istu večer sam otišao po prsten i sakrio ga. Ej, tu noć nisam mogao spavati – govori Damir, koji je cijelo to vrijeme smišljao kako to izvesti.

– Imali smo običaj da, kad gledamo film, narežemo malo špeka i sira, da imamo lijepu proteinsku, sportsku večeru, sa špekom umjesto čipsa. I tako sam došao na ideju da izrežem špek u obliku prstena! Bila je to čista špek-prosidba, ha, ha.

– Znao je da neću odoljeti, ha, ha – priključila se priči Ivana.

– Tu večer smo gledali TV, a on se sav uzvrpoljio. Otišao je u sobu, vratio se i počeo govoriti da mu je nešto ispalo. Ja sam krenula gledati, saginjati se, a on je čučnuo i odjedanput mi u nos nabio prsten, ha, ha. Iskreno, uplašila sam se u tom trenutku, počela plakati, totalni stres… Sve dok me nije pitao ‘dobro, hoćeš nešto reći ili?’

Shvatili ste već, rekla je “da”.

– Vjenčali smo se na Staru godinu. Njemu izvan sezone, meni tijekom praznikaDobili smo bend koji smo htjeli, salu koju smo htjeli, a gostiju je bilo 320. Teško je moglo biti manje, jer on je Slavonac, i ja imam veliku obitelj… Šokiralo nas je kad smo vidjeli da je u crkvu došlo valjda 200 ljudi. Velečasni Kujavec mi je rekao: ‘Ivana, pa ja nikad nisam vidio ovoliko ljudi u crkvi’ – zadovoljno prepričava Ivana, a Damir nastavlja:.

– Na izlasku iz crkve su me dečki dočekali s veslima, to je običaj u našoj ekipi. Prošli smo kroz špalir od osam pari vesala, a onda je krenuo vatromet. Šogor je napravio pravi spektakl.

Spektakularno je izgledalo i kad su došli kod Muzeja…

– Gosti su otišli prema sali, a mi smo išli na fotkanje i kuhano vino na gorički Advent. Hodala sam u toj vjenčanici i usput čula klince kako viču roditeljima ‘mama, gle princeza je došla!’ – smije se Ivana, da bi se njezin suprug opet nadovezao:

– Da, i onda ta mama kaže ‘nije to princeza, to ti je profesorica iz tjelesnog’, ha, ha, ha.

Fešta je na svadbi bila, kažu, sjajna, plesalo se od prve do zadnje minute, a poseban dio bio je onaj s podvezicom.

– Nisam je bacao, nego sam dijelio bocu viskija s podvezicom. Ali nisam je dao džabe, morali su se dečki malo potruditi, pa su radili sklekove. Išla je pjesma ‘Sally Up’, u ritmu su se radili sklekovi, i na kraju dvojica izdrže do kraja! Moj prijatelj iz veslanja i njezin rođak, koji se bavio tajlandskim boksom. I gledam što ćemo sad… Za ‘pripetavanje’ su radili ‘marince’, no nitko nije želio odustati. Došli su do 42 kad je Ivanin rođak rekao da nema više smisla… Jedan je dobio bocu Jack Danielsa, a drugi ‘balić’ s podvezicom – priča Damir.

Kad je fešta prošla, krenuo je bračni život. Prvo na planini…

– Već dva dana poslije išao sam na pripreme. Svake godine idem na skijaško trčanje, to nam je zamjena za veslanje. Radi cijelo tijelo, a možeš ‘peglati’ po tri sata. Srce radi, rade i svi mišići u tijelu, dobro je i za koordinaciju, a aktiviraju se i neke skupine mišića koje nisu toliko u pogonu u veslanju. Za to vrijeme Ivana i kumovi su se skijali – objasnio je Damir, koji trenira sedam dana u tjednu, najčešće po šest sati na dan…

– Kako je živjeti sa sportašem? Odlično, samo pereš i peglaš, ha, ha. I kuhaš, naravno – kaže Ivana, koja je u početku bila šokirana koliko toga Damir može (i mora) pojesti..

– Veslanje je visoko energetski sport, u danu potrošim i do 6000 kalorija. Ali uopće nije problem to sve pojesti kad ona tako fino kuha… Fakat rastura žena! – kaže Damir, a malo više detalja donosi Ivana:

– Recimo, pojede cijelo pile za ručak! Meni batak, on riješi sve ostalo. Nekidan je za večeru pojeo kilu tortelina! Veliko pakiranje, za četvero ljudi, pa još jedno manje, uz kiselo vrhnje i dva parmezana. Taman za večeru… Pa skoro kilu lungića sredi, sa gljivama i njokima. Sve to i košta, čovjeka je lakše obući nego nahraniti. Napuniš frižider i za dva dana više nema ničega.

Dvostruki srebni olimpijac volio bi veslanju učiti velikogoričku djecu… Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Od toliko napora treba se i dobro odmoriti, naspavati.

– Po noći moram skupiti osam sati, plus još jedan, između dva treninga. I uvijek mogu zaspati. Da mi sad kažeš ‘imaš pet minuta da zaspeš’, ja ću zaspati za dvije. U Gorici mi je posebno lijepo spavati, neusporedivo ugodnije nego u Zagrebu – kaže Martin, koji na pitanje “što ti fali u Gorici” odgovara:

– Još 200 metara Čiča! Da to imam, mogao bih i ovdje trenirati. Nakon Igara u Tokiju malo više ću se angažirati oko toga, jer velika mi je želja pokrenuti školu veslanja na Čiču. Točnije, školu vodenih sportova s naglaskom na veslanje,. Bilo bi super kad bismo mogli napraviti klub za djecu, za to je Čiče idealno, budući da se zimi ni ne zaledi, za razliku od Jaruna, što znači da se može veslati tijekom cijele godine. I ja bih mogao tu odraditi trening… Sve je idealno osim što nemamo objekt za čamce, jedan manji hangar i jedan ‘pontonac’ – istaknuo je Damir, koji će barem još neko vrijeme kilometre na treninzima nizati negdje drugdje.

– O čemu razmišljam dok treniram? Samo o lijepom i ugodnom. Recimo, o druženju s mojoj ženicom – završio je Damir njihovu priču sa smiješkom.