U Novom Čiču nikad nije dosadno. Prije nekoliko dana u dvorani lokalnog DVD-a organizirana je velika fešta. Mato Grgar iz Novog Čiča slavio je 90. rođendan. U sali za stolovima, uz tamburaše KUD-a Novo Čiče, okupilo se oko 120 uzvanika, rodbine i bližih prijatelja, a na meniju su, uz ostale delicije, bile i četiri pečenice s ražnja, prasad barem duplo veća od odojka.

– Nije samo rođendan, slavila se i 72. obljetnica braka s mojom Baricom. Organizatori su bili članovi moje uže obitelji -uvodno nas je dopunio vitalni Mato i nastavio:

– Rođen sam 2. travnja 1929. u susjednoj Ribnici, na broju 4. Svoju Baricu zaprosio sam 1947., kada sam imao samo 18 godina, i priženio se kod njezinih Stepančića. Podigli smo kćerku Baricu i sina Stjepana dok su unuci Dubravko (ranije prvoligaški nogometaš Hrkovac), Diana i Margareta. Praunuci su Fabrizio, Franciska i Ivan – nabrojio je svoje najbliže 90-godišnji Mato, nevjerojatno jasne i bogate memorije, koji još naveliko vozi automobil pa i traktor.

Mato Grgar je član Udruge umirovljenika i DVD-a Novo Čiče i živa je, a vrlo zanimljiva enciklopedija svojeg kraja.

– Živio sam u četiri države: Kraljevini Jugoslavije, NDH, Jugoslaviji i danas Hrvatskoj. Najteže se živjelo prije 2. svjetskog rata i za vrijeme tih tragičnih događaja. Dobro se sjećam, u Ribnici u jednoj kući, ili bolje kazati velikoj sobi, živjelo je nas dvadeset i dvoje!!! Otac Imbro imao je braću Josipa, Matu i Đuru te sestre Maru i Ljubu. Moja braća bila su pak Stjepan, Franjo i Slavko, a sestre Agata, Ruža i Barica. Živjeli smo vrlo teško od poljoprivrede i motike (teško je bilo doći i do kruha) na onda dobro znan starinski, a mukotrpan način, dok se oralo konjima gotovo još drvenim plugom, a već kao dijete morao sam čuvati guske, pure, svinje, krave i konje. Dobro pamtim kada mi je jedan Rom nomad dojurio na konju i iz jata od 40 gusaka ukrao jednu. Plačući sam odjurio doma, a majka mi je kazala da je sve u redu, važno da nije ukrao i mene – pričao je uvijek dobro raspoložen slavljenik Mato.

Na slavlju je gostovao i poznati zabavljač TV-a Z1 Drago Rubala, a prisutan je bio i lokalni župnik Marijan Prepeljanić.

– U crkvu sam morao već sa šest godina i također dobro pamtim sve župnike jer u Novom Čiču je tada bio dekanat. Prvi, koji je i najduže služio, je dekan Andrija Busija. Zatim negdje od 1960. Stjepan Domitrović iz Kravarskog, pa Ljubo Vlašić iz Krašića, Franjo Horvat iz Čakovca, Ivan Zlodi iz Šiljakovine, Siniša Hegedušić i sada Marijan Prepeljanić. Usjekla mi se u sjećanje polnoćka 1944. godine, jer je odmah kad je krenula misa planula Busijina staja. Ljudi i vatrogasci krenuli su gasiti, ali velečasni nije prekinuo polnoćku, već je odradio do kraja. I danas redovito idem u crkvu i gotovo na svaki sprovod.

Mato Grgar je završio četiri razreda osnovne škole i prisjeća se tih dana.

– Tada nije bilo moguće, ili vrlo teško, ozbiljnije se školovati, jer se moralo raditi na zemlji. Četiri razreda završio sam u školi u Novom Čiču, danas uređenoj zgradi nedaleko crkve o kojoj se brine KUD Novo Čiče. Svaka čast članovima KUD-a jer zgrada dans izgleda kao 1936., dok je bila nova. Pamtim da je u školu dolazio i Vladimir Bakarić jer mu je tu kao učiteljica radila teta. Bila je jednom velike frke jer su lokalni fakini malog Vladimira zatvorili u podrum.

Sjećanja su navirala, priče slijedile jedna drugu.

– Iz mladih dana pamtim i tramvaj koji je tada imao trasu iz Čiča do željezničkog kolodvora u Velikoj Gorici, a vagon je vukao konj. U Čiču su tada bile tvornice u kojima se proizvodio špirit, metle i kefe, bila je tu i farma s mljekarom, pa mlin, čiji je vlasnik bio Nijemac… Novo Čiče je nadaleko bilo poznato i po proštenju Svetog Ivana Krstitelja. Dolazili su tada vjernici iz čitave Posavine i mjesta sve do Siska. U Čiču se tada i noćilo – otkrio je vremešni Grgar.

Vrlo zanimljiva je Matina priča o vožnji mlijeka u Zagreb.

– Početkom 1941. braća su mi morala u rat, a ja sam dobio zadatak biciklom voziti mlijeko u Zagreb. Natovarili bi mi između 55 i 120 litara i put pod noge, oko tri sata poslije ponoći. Trasa je išla danas starom velikogoričkom cestom na Remetinec pa onda razvažanje mušterijama Savskom, Selskom, Horvaćanskom, Končarevom, po Trnju i Trešnjevci. Povratak kući bio je negdje oko 11 sati – pričao je Mato pa nastavio:

– Bilo je i šverca. Vladala je nestašica i velika potražnja za mesom. Doma smo zaklali tele i onda sam u Zagreb vozio meso u kantama za mlijeko. Bilo je u to vrijeme i stravičnih događanja, a nastojim zaboraviti 44 obješena tamo negdje oko Odre i Remetinca. Bili su to ratni dani, jednom sam zamalo i sam zaglavio – s boli u očima prekinuo je Mato priču iz tog vremena i prisjetio se poratnih dana.

– U Novo Čiče iz Ribnice sam doselio 29. ožujka 1952. godine, na grunt Stepančićevih. Prestao sam voziti mlijeko u Zagreb, a negdje 60-ih godina prošlog stoljeća zaposlio sam se u Geofizici i život je tada postao lakši – kaže Grgar, s kojim smo razgovarali u ugostiteljskom lokalu u Novom Čiču “Kavalir”, u vlasništvu unuka mu Dubravka Hrkovca, ranije profesionalnog nogometaša.

– Ovaj lokal mogao bi ispričati bogatu, a za mnoge i nevjerojatnu povijest Čiča i njegovih stanovnika, pa i šire. Zgradu je 1915. godine izgradio član obitelji Čačić, koji je bio u Americi. Lokal je mijenjao ime i vlasnike, ali svi ga najbolje znaju pod imenom Vaga. Ranije, dok je vladao drugačiji, za mene bolji stil života, ispred lokala je bila ugrađena velika vaga na kojoj se vagala stoka kao konji, krave, telad, svinje te najupečatljivije sijeno, koje su Posavci vozili na sajam u Veliku Goricu. Tu se ponekad dogovarala i sam trgovina, a i proslavila trampa – ispričao nam je 90-godišnji Mato Grgar.

Kažu da je na svojoj fešti plesao, pa i drmeš, do jutarnjih sati. Već se raspituje kada je i gdje slijedeća ruta umirovljenika koji si priušte putovanja i fešte po čitavoj Lijepoj našoj. Samo naprijed, ima još Mato Grgar mnogo toga obaviti, barem do stotke. Živjeli!!!