Na području 20 kilometara južno od Zagreba, između Turopolja i Pokuplja smjestile su se Vukomeričke gorice. Pružaju se u smjeru sjeverozapad–jugoistok, u duljini od 30-tak kilometara. Gorje je obraslo uglavnom bjelogoricom poput bukve, hrasta i graba, a od crnogoričnog drveća najčešća je jela. Pitoreskni brežuljkasti krajolik znatno je utjecao i na ljude koji žive na ovom području. U skladu s time je i naziv koji koriste za sebe, Brežani. Kroz šalu kažu, kako Brežan ne može biti svak’, potrebno je izvaditi Bregovnicu. No, tko je izdaje i pod kojim uvjetima nismo uspjeli doznati. Naši sugovornici te podatke čuvali su kao najstrožu tajnu. Riječ je o ljudima čvrstog karaktera i velikog srca, čije povjerenje nije lako zadobiti. Naše sugovornike zamolili smo na početku da nam ukratko objasne kakvi su ljudi Brežani.
– U načelu ljudi na Bregima, s ove naše strane, neću govoriti za onu drugu stranu, čak i ni za dalje do Kravarskog da ne bih nekoga uvrijedio, su dobri ljudi, ponekad tvrdoglavi pa rekao bih i ku…viti. Vole da je sve po njihovom – rekao nam je Zlatko Petrac.
Priču o Bregima nemoguće je ispričati bez spominjanja Malonogometne lige Vukomeričke gorice. Ona i definira prostor koji se smatra Bregima. Naime, ‘Liga’ je otvorena samo za Brežane, odnosno žitelje brežuljkastih krajeva, uz iznimku Male Bune.
LIGA ISCRTALA GRANICE BREGA
– Markuševec Turopoljski je prvo selo s one strane koje priznajemo pod Brege. Lukavec ne priznamo, on je baš u Turopolju. S naše strane je to Mala Buna. Jesu oni iz nizine, ali su dio nas. Po mentalitetu pripadaju nama, a ne Mraclinu i Buševcu. Oni su isto bili svojevremeno ‘kak mi siročija i bokčija’. Pod Brege spada i područje općina Kravarsko i Pokupsko. Mi smo te granice tako odredili. Ove godine primili smo i Lučelnicu. Iako spada pod Općinu Pisarovina, nalaze se na Vukomeričkim goricama – izjavio je prvi čovjek Breške lige.
Iako geografski spada pod Turopolje, Bregi su specifični kako geografski, tako i socijalno i povijesno. Upravo socijalni faktor značajno je utjecao na stvaranje breškog identiteta.
– Mi spadamo pod Turopolje, iako se pod pojmom Turopolja podrazumijeva ravnica. Oni su nizinski dio, a mi smo breški dio. Ovi u nizini su bili em plemenitaši, em bogati, mi gore tu na Bregima bili smo njihovi ‘kmeti’, ‘sirotinja i bokčija’. Naši stari su živjeli na temelju toga što su ljudima iz Mraclina, Buševca i Lomnice kopali i uređivali vinograde te kosili zemljišta – objasnio nam je Zlatko.
U zbližavanju mjesta i žitelja Vukomeričkih gorica kao vezivni materijal poslužila je upravo Breška liga. Riječ je o manifestaciji koja je približila ljude i stubokom promijenila društveni život u ovom dijelu Turopolja.
– Breška liga spojila je Brežane i Vrvce. Prije smo se rijetko sretali. Oni imaju svoj život, a mi svoj. Oni su tamo plemenitaši bili, mi smo ovdje uvijek bili ‘kmeti’. Sada se svaki vikend družimo i stvorili smo velika prijateljstva, ali uvijek ima mjesta za malo zafrkancije. Liga je zbližila ljude s jedne i druge strane Vukomeričkih gorica. Naime, uz cestu prema Pokupskom žive Brežani, a uz cestu prema Dubrancu Vrvci. Dok mi nismo imali Brešku ligu, jedina događanja na ovom prostoru bila su Petrovo u Šiljakovini i lovačka druženja na Ključić Brdu – istaknuo je Petrac.
NOGOMET JE SPOJIO LJUDE
‘Liga’ je ostavila dubok trag i na Žorža. Kako kaže, neki se još nisu niti rodili, kada je on prvi put zaigrao na turniru s 18 godina. Nekad je to bila stvar prestiža i dokazivanja, sada više druženja i zezancije.
– Pola nas nikad nije čulo za neka sela na Bregima, a kamoli da smo poznavali ljude od tamo. Nismo znali gdje je Gornji, a gdje donji Hruševec ili Opatija. Mi iz Velike Bune i okolnih naselja većinom smo gravitirali prema Velikoj Gorici. Sad se već svi znamo i liga nas je sve povezala. Stvorila se ekipa koja se druži iz kola u kolo i obilazi Brege – otkrio nam je Žorž.
Ovo natjecanje utjecalo je i na razvoj sportske infrastrukture. U Velikoj Buni izgrađeno je novo igralište, Kozjača je dobila novi sportski objekt, Novo Brdo napravilo je novo igralište na bivšoj šikari, u Strezojevu rade na tome i sljedeće bi godine trebali dobiti novo igralište. Gornja Opatija napravila je odličan objekt i igralište.
– Potaknuli smo ljude da se aktiviraju i nešto naprave, a nitko od njih nije htio biti gori od drugih. U konačnici to je dovelo do sve bolje sportske infrastrukture. Ljudi iz svakog sela su se organizirali, jedan je dovezao dva kamiona ‘šudra’, drugi je iskopao 20 metara zemlje, a treći pokosio 200 metra trave i na kraju dobili smo igrališta – kaže Zlatko.
Pričao o Breškoj ligi počela je prije 15 godina, a pokrenuli su je Franjo Kovačić Pevec i Ivan Matković Matra. Pevec je kontaktirao Petraca i projekt je krenuo. Cilj je bio uključiti što više naselja Vukomeričkih gorica i omogućiti da se tijekom ljeta u svakom od njih nešto događa.
– To smo osigurali tako što se svako kolo igra u drugom naselju. Željeli smo izbjeći stvaranje ‘dream timova’ pa smo odlučili da za sela mogu igrati samo dečki koji žive u njima. Iskreni rečeno, nisam mislio da ćemo izdržati tako dugo. Znate ono, lude breške glave, svaka na svoj način razmišlja. Dvije, tri godine budemo potrajali i nekom će puknuti film te će odustati, ali na sreću održali smo se. Svatko je malo popustio – dodao je Petrac.
NOĆNI TURNIRI NISU ZA SVAKOGA
Ono što Brešku ligu razlikuje od drugih takvih natjecanja, upravo su noćni turniri koji se održavaju nakon službenog djela. Neki od njih otišli su u legendu zahvaljujući komičnim situacijama kojima ovakvi susreti obiluju. Jedan takav dogodio se prije 13-tak godina upravo u Velikoj Buni.
– Te godine popili smo šleper piva i bili smo drugi. Prepustili smo pobjedu, jer više nismo mogli igrati – objasnio nam je Sina.
– Noćni turniri znaju ponekad biti opasni zbog prevelike koncentracije ‘vlage’. Teško je biti karakter i igrati do 5 – 6 ujutro i ne popiti 10, 15 piva. Nije istina da smo predali tekmu, samo smo je odigrali u revijalnom tonu. Već je svanulo kad smo igrali finale – dodao je Žorž.
Noćni turniri nisu za svakoga, treba moći izdržati sve izazove koje donosi natjecanje. Osim što ovakva vrsta natjecanja traži konstantu ‘okrjepu’ i nije za one slabog želuca, opasnosti vrebaju i na terenu. Dobrano treba pripaziti na namjere igrača protivničke ekipe, jer manje-više sve je dozvoljeno pa čak i klizeći startevi.
-Jedne godine, finale koje sam ja sudio igralo se u 4,30 sati ujutro. Ja samo cijeli prethodni dan od pola tri bio na terenu i morao sam suditi tu utakmicu. Nisam znao kako se zovem, a kamoli tko igra bijeli ili plavi, žuti ili crveni. Većina igrača bila je dobrano pod utjecajem alkoholnih para. Igralo se po znatno labavijim pravilima nego ‘Liga’. Mi kada sudimo te turnire puno toga ne vidimo ili nećemo vidjeti. Manje-više sve je dozvoljeno pa čak i klizeći startevi – ispričao nam je Petrac.
Doznali smo da ‘Liga’ obiluje lokalnim derbijima. Najjači rivaliteti vladaju između Kravarskog i Novog Brda, Dubranca i Cerovskog Vrha, Pokupskog i Opatije te Šiljakovine i Kozjače. Vlado iz Šiljakovine otkrio nam je srž rivalstva između Šiljakovine i Kozjače, koje se često prenosi i na nogometni teren.
– Najviše volimo piti s njima i od tuda rivalitet. Moram priznati da su nas prošišali. Mi volim stvarno jako piti, ali oni vole jako jako piti – bio je iskren Vlado.
BREŠKA LIGA POSTALA JE NAJVAŽNIJE DRUŠTVENO DOGAĐANJE NA VUKOMERIČKIM GORICAMA
Liga Vukomeričkih gorica odavno je prerasla sportski okvir i zauzela važno mjesto u kalendaru društvenih događanja na Bregima.
– Mi igramo nogomet, kako bi se nakon što završi natjecanje mogli družiti. U današnje vrijeme svi smo se začahurili u najuži krug obitelji i prijatelja, nemamo novaca i vremena za izlaske i druženja. Bit cijele priče i je druženje – rekao nam je prvi čovjek Breške lige.
S njim su se složili i Janko i Vlado.
– Meni uopće nije važno tko je prvi, a tko drugi. Niti tko za koga igra. Kad mi je usput uvijek rado svratim da se malo podružim – kaže Janko.
– Svake godine sam ovdje, a najluđe uvijek bude ovdje u Velikoj Buni. Živimo iz tjedna u tjedan, svako novo kolo Breške lige nova je priča – dodao je Vlado.