Dvorneković, Krizmanić, Šroler, Špičić, Muhar… Velikogoričana u svijetu prvoligaškog nogometa i nema previše, barem zasad, nije ih ni u prošlosti baš ni “na izvoz”, i zato pomalo čudi što je nekako ispod radara u široj sportskoj javnosti prošla činjenica da je Goričanin i Dario Špikić (20), godinama veliki talent Dinama, a zatim i klinac koji je uzburkao duhove prelaskom u Hajduk. I, znate to već, novi igrač HNK Gorice.

– Da, ovo je naš grad, tu živimo još od 1989. godine – sa smiješkom kaže zadovoljni tata Božo.

Sretan je Dario što je došao u Goricu, što se vratio u svoj grad igrati prvoligaški nogomet, ali tata je posebno sretan.

– Jako puno nam ovo znači. Počeo je karijeru u Udarniku, zatim je prešao u Radnik, ali već nakon nekoliko mjeseci završio je u Dinamu. Cijelo vrijeme je tako bio doma i mogu vam reći da mu je teško palo kad je prije godinu i pol morao otići od kuće, kad se preselio u Split. Ipak je bio jako mlad, odvojen od obitelji… Kad se pojavila opcija s Goricom, svi smo bili sretni i zadovoljni, i Dario i cijela obitelj. Sad je opet doma, svi smo opet zajedno – priča Božo Špikić, koji je u HNK Gorici zatekao i jedno odavno poznato lice.

– Predsjednik Črnko i ja skupa smo išli u školu, znamo se već više od 40 godina – otkrio je Božo, pa krenuo u priču o nogometnom odrastanju svog sina.

Nogomet je počeo ozbiljno igrati sa sedam godina, priključio se vršnjacima u Udarniku, u svom Kurilovcu, no već nakon dva mjeseca bilo je jasno da mora ići dalje. Otišao je u Radnik, ali i tu je priča bila slična. Mjesec ili dva i slijedio je novi korak, odlazak u Dinamo. Išlo je sve to jako brzo…

– Za to je najzaslužniji on, odnosno njegova kvaliteta. Prepoznali su ga vrlo rano, Cico Grlić vidio ga je u Udarniku i odmah doveo u Radnik. Ubrzo je nastupio na jednom turniru na Maksimiru, Mirko Jozić bio je tad šef omladinske škole u Dinamu, i čim je turnir završio, zvali su me na razgovor. Poveli su ga odmah na turnir u Medulinu, zadovoljio je i tamo, nakon čega je ostao u Dinamu. Imao je tad osam godina, a sljedećih 11 proveo je u Maksimiru – priča nam tata.

Praktički cijelu osnovnu i srednju školu prošao je kao igrač Dinama, s nogometom u venama, napredovao je sjajno, bio i reprezentativac u svim uzrastima, no u jednom trenutku je zapelo.

– U Dinamu je Dario imao profesionalni ugovor, potpisao ga je 2016. godine. Međutim, u jednom trenutku nismo bili zadovoljni tretmanom koji je imao, gledajući njegov talent i igrački razvoj, i tad se pojavila opcija s Hajdukom. Krešimir Gojun, njegov bivši trener iz Dinama, pozvao nas je da dođemo u Split, uspio nas je nagovoriti… Na kraju je ispalo da je to jedna loša epizoda, na koju se više ne želimo ni vraćati. Neka to sve ostane iza nas, sad je vrijeme da se bavimo boljim i ljepšim stvarima. Evo, opet smo doma i to je najvažnije – optimističan je Špikić senior.

Vrlo brzo roditelji su shvatili da bi njihovo najmlađe dijete, živahni Dario, mogao postati nogometaš.

– Kad je bio dijete, sve igračke bile su mu nogometne lopte. Imam i dvoje starije djece, oni su imali svoje igračke, ali njega nije zanimalo ništa osim lopte. Od najranijih njegovih dana nogometne lopte su bile po cijeloj kući. Znate kako djeca znaju kasniti kući kad odu van, zaigraju se, normalno je to, ali ja sam barem znao gdje ću ga pronaći. Uvijek je bio na igralištu. Gdje se igra nogomet, on je tu. Doslovno je od najranijih dana pokazivao tu nevjerojatnu ljubav prema lopti, prema nogometu – sjeća se Božo.

Odigrali su u svemu tome ulogu i nogometni geni, koje je očito nosio.

– Da, igrao sam i ja nogomet. Nisam igrao profesionalno, ali bio sam u Lukavcu, u Poletu iz Buševca, kasnije i u veteranima Radnika… Valjda zato sve što se njemu događa u nogometu ne doživljavam toliko stresno, a njemu ne namećem apsolutno ništa. Ja sam isključivo roditelj, tu sam da mu budem podrška na svakom njegovom koraku. I ništa drugo – kaže tata pa predstavlja i drugog sina i jedinu kćer:

– Dario ima brata i sestru, blizance starije godinu i pol od njega, Anamarija studira upravno pravo, a Josip informatiku. Dario je završio osnovnu školu Nikole Hribara, a zatim je upisao Prometnu školu. Kako zbog nogometa, tako i zbog škole, uvijek je nekako više bio vezan uz Zagreb nego uz Veliku Goricu.

E, sad će biti vezan za Goricu. Životno, nogometno, u svakom smislu. A tati se neće previše toga promijeniti u sadržaju njegovih vikenda, i dosad je često bio na tribinama Gradskog stadiona.

– Dolazio sam često na utakmice, itekako pratim Goricu, čak i izvana se vidi da ovdje vlada zaista dobra atmosfera. To je i prevagnulo u našoj odluci, činjenica da je ovo zdrav klub na zdravim temeljima – rekao je Božo Špikić.

Očekivanja su velika, optimizam raste, ali tata ni u jednom trenutku neće poletjeti. Prioriteti su jasni.

– Vjerujem da će se kroz Goricu Dario uspjeti podići kao igrač, jer ipak je dosad igrao drugu ligu. Njegov talent nije upitan, no o tome više mogu govoriti stručnjaci. Kažem, meni je u ovom trenutku najvažnije da je on opet doma – završio je Božo.

Jedna lijepa priča, nogometna i gorička, na svom je početku… Dario, na tebi je red.