Nismo ni svjesni koliko nam je dobro u životu dok se ozbiljnije ne okrenemo oko sebe. A ona ne da se okrenula, nego je spakirala kofere i otišla, ni više ni manje – u Afriku!

Riječ je o Josipi Matić, odgajateljica u Dječjem vrtiću Velika Gorica. Djevojka koja ne priča puno, ne hvali se, ali djeluje i stvara čuda. Prepoznao je to i Grad Velika Gorica koji joj je odao priznanje dodijelivši joj nagradu “Turopoljsko srce”.

– Najčešće će me ljudi spojiti s Afrikom, ali i time da sam prošle godine organizirala prijevoz potrebitih školskih stvari i materijala za tamošnje vrtiće i škole. Bila sam u listopadu i studenom u Africi, a sad slijedi moja nova misija – kaže Josipa.

– Očekivala sam lošu situaciju, ali ni izbliza toliko lošu kakva je bila… No jako me veseli i iznenadilo me koliko su škole, profesori i djeca prigrlili tu akciju, nesebičan način darivanja, svojih igračaka i stvari. Djeca su me stvarno pozitivno iznenadili, a što je najljepše, i dalje se javljaju.

Obzirom da Afrika nije baš tu, u susjedstvu, nametnulo se pitanje zašto baš tamo. I kako, jer očito je da se u taj dio svijeta ne ide tek tako, da spakiraš kofere i samo odeš.

– Oduvijek je to čučalo u meni, da ću otići u Afriku. Kad mi se pružila prva prilika, našla sam sirotište koje me bilo voljno primiti k sebi na tri mjeseca, spakirala sam se i otišla. Prvih par dana sam bila u šoku, nisam to baš tako zamišljala, no imala sam sreće što su u to sirotište često dolazili volonteri, pa im bijelac nije bio baš tako strana pojava. Međutim, u gradu, u autobusu, svi su stalno gledali u mene, čak i pitali smiju li me dotaknuti. Djeca su znala plakati jer neki nikad nisu vidjeli bijelca. No, nije to bilo ništa strašno, zapravo sve skupa je vrlo zanimljivo, Tanzanijci su stvarno divan narod i ni u jednom trenutku nisam se osjećala ugroženo, opasno. Stvarno divno iskustvo – prisjeća se Josipa svog prvog posjeta Tanzaniji.

Ali nije joj to bio jedini put, vratila se opet zbog akcije koju je pokrenula i uspješno realizirala prošle godine. Tako je prvi put bila tri, a drugi put dva mjeseca. Za vrijeme posljednjeg boravka rodila se ideja o školovanju djece, i to HIV pozitivne.

– U Tanzaniji je svaki treći čovjek zaražen HIV-om, tako da smo ušli projekt u kojem želimo školovati HIV pozitivnu djecu, ali i poboljšati njihovu prehranu. Imunitet djece koja imaju HIV strašno pati, oni ne mogu bez kvalitetne prehrane, pune proteina, bez tableta – pojašnjava nam.

U Tanzaniji postoje privatne i državne škole. U državnim zna biti i po dvjesto učenika u jednoj učionici, a djeca sama moraju kupiti apsolutno sve, od drvenih klupa za kojima sjede, do bilježnica, uniformi…

– Surova realnost nas je zapljusnula, pa smo došli na ideju da ljudi iz Hrvatske, ili otkud već, budu kumovi toj djeci. To znači da će financirati određeno dijete, znati sve o njemu, pratiti njegov rast i razvoj kroz godine, biti mu kum koji će ga poduprijeti u životu – objašnjava ideju Josipa.

Trenutno je dvadesetero djece u programu, svatko ima svoju priču, a kad se netko odluči za kumstvo, Josipa pošalje priču o određenom djetetu, sve podatke, s kim živi, koliko ih je u obitelji zaraženo HIV-om, u koju školu i razred ide… Dobije i fotografiju djeteta, a sve to šalje se na e-mail. Većinu djece sama je obišla i skupljala informacije, fotografirala ih… Svi su pozvani da naprave ovo plemenito djelo.

– Iznosi su između 200 i 600 eura, ali u toj cijeni je i ta dodatna prehrana, na kojoj smo mi sami inzistirali. Odlučili smo dati 200 eura godišnje za takvu prehranu, imamo čovjeka koji će jednom mjesečno odlaziti na tržnicu i kupovati voće i povrće bogato proteinima. Eto, zato je malo skuplje – kaže Josipa.

Kumovati se može i grupno, nekoliko ljudi zajedno može biti kum djeteta, ali sigurno će biti i onih koji bi željeli to učiniti samostalno.

– Čovjek koji će dijeliti prehranu svaki put će nam poslati slike djece i zato apeliramo na ljude da je možda bolje da uzmu manji iznos, ali da se to školovanje produži na više godina. U interesu nam je da kum dijete pokuša pratititi što je duže moguće.

A ako netko ovome može govoriti iz prve ruke i prenijeti iskustva, to je upravo naša Josipa. I zapravo je teško ne pridružiti se.

– Tko god je ušao u ovu priču, iskustva su sjajna. Iz II. gimnazije imamo dvoje učenika koji su kumovi jednom dječaku i jednoj djevojčici. Kad sam prvi put bila u Africi, upoznala sam ljude koji su nakon devet godina školovanja svoje afričke djevojčice došli i upoznali se. To ne mogu ni opisati, jednostavno se taj susret ne da prepričati. Prošle godine doveli su je na mjesec dana u Hrvatsku, obišli zajedno cijelu zemlju, po prvi put malena je vidjela more. Priča s kumstvom uistinu može postati velika – emotivno prepričava Josipa Matić.

U Tanzaniji školovanje počinje već u vrtiću, a što je dijete starije, školarina je skuplja.

– Prehrana djece koja idu u školu je identična, žalosno je to jer nije baš toliki nedostatak hrane, a oni svaki dan jedu ugali i grah. Probajte zamisliti da svaki dan jedete jedno te isto. To je zemlja koja ima voće i povrće, avokado im stoji dvije kune, pun je protein, a ne mogu si ga priuštiti. S našom malom pomoći djeca će to imati – govori Josipa.

U Tanzaniji su vrlo needucirani, oni HIV ne gledaju kao mi iz naše perspektive. Ni ne shvaćaju da djeca trebaju piti dodatne tablete koje će im ojačati imunitet, i u tom smjeru se pokušava razgovarati s obiteljima.

– Na tu djecu odlučila sam se jer su ta djeca na neki način šikanirana, jer tamo smatraju da su bolesni pa ne trebaju ići u školu. A, što je najgore, oni ni ne znaju tko je sve zaražen!

Ako vas je ovo sve skupa zainteresiralo, javite se na Facebook stranicu “Rafiki – prijatelj djece”. Samo javite da želite biti kum. Ili pošaljite mail na rafiki.udruga@gmail.com.

Osim ovog, tu je još jedan projekt, Karibu kwetu za opremanje domova, jer maloprije spomenuti gimnazijalci, osim što su odlučili biti kumovi djece, zahvaljujući jednoj profesorici zbog koje se priča proširila po školi, u međuvremenu su skupili puno novca.

– Kada škola skupi određena sredstva, mi ih spojimo sa svećenikom koji tamo radi i boravi, koji zna tko što treba i u kakvoj je situaciji. Škola će uskoro poslati prvi novac, pa je on rekao da će ići po obiteljima, nositi krevete i madrace onima koji ih nemaju i spavaju na podu ili vani. Nažalost, životni uvjeti su jako loši. Želimo opremiti te domove i da im se ti uvjeti poprave koliko toliko – kaže Josipa i ističe kako imaju čovjeka od povjerenja koji im šalje i potvrde o uplatama, tako da se točno zna u što je novac utrošen.

No, priči tu nije kraj. Ima još načina kako možete pomoći. Možete i kupiti kravu!

– Kod njih se bogatstvo mjeri u kravama. Što više krava imaš, to si bogatiji čovjek. Ideja je da se kupi krava pojedinim školama, obiteljima ili hostelima, tako da oni od te krave svakodnevno imaju mlijeko i izvor hrane.

Netko će reći da ima gladne i bolesne djece i u Hrvatskoj, ali ne trebamo tako usko razmišljati. Svako dijete je živo biće i zaslužilo je živjeti, gdje god se na ovoj kugli zemaljskoj nalazilo. I zato, pridružite se Josipinim akcijama, neće vam biti žao.