Bisernice, bračevi, bugarije i basevi koje izrađuje obitelj Katulić mogu se čuti u cijelom svijetu, od Australije i Europe do Kanade i SAD-a. Prve tambure na Muzičkoj akademiji, s kojima je u Zagrebu i započeo studij ovog instrumenta, upravo su iz ove radionice u Buševcu, a jedan njihov instrument najvjerojatnije je i danas u sefu – u posebnoj prostoriji Banskih dvora u kojoj se nalaze predsjednički pokloni.
– Izradili smo jako lijepu tamburicu kao poklon bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću prigodom jednog posjeta Velikoj Gorici. To je onaj poklon koji je on morao ostaviti u zbirci poklona jer je vrijedniji od 500 kuna – priča nam Marinko Katulić koji već 26 godina izrađuje tamburaške instrumente.
Bez obzira na broj instrumenata, a radi se o stotinama, možda i tisućama njih, i to tko im je vlasnik, pa bio on i predsjednik, jedna je tambura Marinku ipak najdraža.
– Postoji jedan instrument koji sam napravio sinu. Od jednog jako rijetkog drveta – ptičjeg javora. To je jedna jako dobra i rijetka tambura, a rađena je 20-ak godina. Svaku godinu nešto. Dok nije došla na red da ju završim. Poklonio sam mu je za vjenčanje i to nam je ‘dežurna’ tambura u kući jer, nećete vjerovati, zna se dogoditi da imamo feštu, a da nemamo na čemu zasvirati – ispričao nam je Marinko i objasnio svoju duboku vezu s tamburicama koja je duga već 50 godina.
– Tambura je od kolijevke do groba. U novije vrijeme, kad se dijete rodi svira tamburaš, sve životne prigode prate tamburaši, i taj jedan emotivni trenutak – kada su sprovodi, opet su tu tamburaši – kaže Marinko koji je svirati tamburicu počeo u petom razredu osnovne škole, nastavio u Ogranku seljačke sloge u Buševcu te svirački staž završio kao profesionalni glazbenik u Ansamblu Lado.
Onda je krenuo u proizvodnju. Instrumente radi ručno, od početka do kraja. Puno strpljenja i ljubavi potrebno je da se izradi dobar instrument. Graditelj mora ujedno biti i umjetnik, dati instrumentu ‘ono nešto’ po čemu će biti prepoznatljiv i poseban jer takvi su, na kraju, i umjetnici za koje ih izrađuje.
– Kad vidim svoje instrumente na televiziji, odmah ih prepoznam, znam iz koje godine bi mogli biti, kada su ih kupili. Na stotine društava smo opremili kroz sve ove godine i te tambure se još uvijek sviraju – kaže vlasnik Obrta Forte.
– Ako ne volite taj posao i ako se apsolutno ne posvetite tome, teško ovo možete raditi. U početku radite 10 do 12 sati. Stvaranje rukama je stvar vježbe, ali morate imati volje. Moju prvu tamburu i dalje ‘vuče’ moj unuk po radionici. Sigurno je tu negdje. I još je u sviračkom stanju – priča Marinko i objašnjava kako je uspio toliko dugo uspješno opstati kao graditelj tambura: “Ja mislim da netko tko ne svira teško može napraviti kvalitetan tonski instrument. Može tehnički sve biti savršeno, ali ako nemaš u uhu i ne čuješ, onda je to sasvim druga stvar.”
Osim što tehnički mora biti dobra, tambura mora biti i lijepa. Zanimalo nas je, stoga, smatra li se Marinko obrtnikom ili umjetnikom?
– Mislim da je to objedinjeno. Ima dosta toga umjetničkoga u izradi tambura. Prije svega, kad glazbenik gleda instrument on ga promatra tonski, ali gleda se i ljepota. Koliko uspijete taj umjetnički dio nametnuti u izradi instrumenta, toliko ste prihvatljiviji tržištu i to neki prepoznaju, a neki ne – smatra Katulić koji svakodnevno u svojoj radionici izrezuje oblike instrumenata, savija drvo, lijepi ga, brusi, lakira…
Marinko, njegov sin Vedran i još jedan zaposleni graditelj paralelno rade 10-ak tambura i vjerojatno su, uvjeren je ovaj Buševčan, jedina radionica u Hrvatskoj koja u kraće vrijeme može napraviti instrumente potrebne cijelom jednom orkestru. Trenutno izrađuju 12 tambura za orkestar iz Benkovca.
– Radimo po narudžbi, kako tko ima želju i mislim da možemo sve napraviti. Nismo imali potrebe uvođenja CMC strojeva u radionu jer smo si prilagodili dosta alata da možemo ručno napraviti, a ionako je pao interes – objašnjava nam ovaj zaljubljenik u tamburašku glazbu i instrumente.
– Na početku smo bili sami. Počeli smo službeno 1994. godine i po aktivnom stažu smo najstarija radionica u Hrvatskoj, koliko ja znam. Radimo sve vrste tamburaških instrumenata, servisiramo, proizvodimo etuie, odnosno torbe za nošenje koje čuvaju instrumente – kaže Marinko i prisjeća se i boljih dana za graditelje tambura.
Nekada je ova radionica hranila četiri obitelji, a Marinko je posjećivao hrvatske festivale diljem svijeta. Tamo bi u trenu rasprodao sve što su napravili te instrumente nerijetko još morao slati iz Hrvatske. I danas te iste tambure sviraju Hrvati na gotovo svim kontinetima.
– U najboljim vremenima, oko 2000. godine, izrađivali smo oko 150 tambura godišnje, što je 10-ak mjesečno. Tada smo imali još dva zaposlena i tambura je hranila, što nije ni jedna radionica u Hrvatskoj, četiri obitelji – prisjeća se Katulić i objašnjava kako je pandemija koronavirusa jako utjecala na posao.
– U ovo vrijeme društva ne djeluju aktivno, nema proba i nastupa, ne djeluju ansambli, profesionalni muzičari ostali su bez gaža, ne sviraju, nema svatova, nema veselica, a sve to neposredno utječe na naš posao jer smo vezani uz ljude koji sviraju – priča Marinko kojemu je najveća želja da ga posluži zdravlje i da nastave raditi te da, na kraju, njegov sin nastavi posao.
– Želja mi je da napravimo čim više dobrih tambura i uveseljavamo ljude. Kad ih kupe i kad sviraju na njima – zaključuje Katulić.
Kako bilo, Katulići se ne predaju nego nastavljaju vrijedno izrađivati tambure, pa čak i smišljati nove projekte. U planu im je tako početi izrađivati tambure u koferu s pločicom posvete. Svoj proizvod žele ponuditi gradovima, općinama, ministarstvima koji bi ih onda poklanjali prilikom svojih službenih posjeta. Za razliku od, na primjer, knjiga koje vjerojatno nitko neće pročitati, ovaj poklon bar se može koristiti.