U posljednje vrijeme mediji su sve češće puni naslova o nasilju u školama. “Glavom su ga lupali o lavabo”, “Izbio mu je četiri zuba, ležao je u lokvi krvi” i tako dalje. Takvi su slučajevi šokantni, ali nisu izolirani. Iza njih stoje stvarne priče djece i obitelji, sustavi koji sporo reagiraju i tišina mnoštva koji promatraju.

U samo tjedan dana mogli smo vidjeti dva slučaja. U prvom slučaju, dvojica maloljetnika iz zagrebačkog područja napala su vršnjaka u školi u Sesvetama. Napad je bio brutalnog karaktera: glavom su ga lupali o lavabo i zid, pred svjedocima. Dječak je lakše ozlijeđen. Policija je reagirala brzo. Kako piše Dnevnik.hr, razgovori s napadačima održani su uz roditelje, a protiv njih je podnesena kaznena prijava. Osim kaznenog postupka, bit će obaviješten i Hrvatski zavod za socijalni rad radi moguće intervencije u obitelji.

Drugi slučaj odvija se u zagrebačkoj strukovnoj školi. Učenik je, prema svjedočenju majke, brutalno pretučen nakon verbalne razmirice. Izgubio je četiri zuba, zadobio lom vilice i nosne kosti, ostao bez svijesti, te naknadno jeo na slamku jer nije mogao žvakati. Napadač je obrazložio da to čini kao “trening” za buduće borbe. Majka je odbila pokušaj mirenja od strane škole, prenosi Jutarnji list. Također, pomoć su potražili u Savjetovalištu Luka Ritz.

U oba opisana slučaja postoji ista slika, nasilje pred publikom koja šuti. Učenici gledaju, ponekad snimaju, rijetko tko reagira. Možda djeca ne žele “biti drukeri”, boje se osvete ili jednostavno misle da to “nije njihov problem”. No time nasilje zapravo dobiva publiku, a žrtva ostaje sama. Roditelji često doznaju što se dogodilo tek kad je već kasno, kad dijete više ne želi u školu, kad se povuče ili kad završi u bolnici.

A kakva je situacija na razini cijele Hrvatske? Prema istraživanju provedenom 2024. godine na uzorku od 10.138 srednjoškolaca iz pet hrvatskih gradova, čak 18,2 % učenika izjavilo je da su tada, u posljednjih mjesec dana doživjeli neki oblik vršnjačkog zlostavljanja. Oblici su varirali od fizičkih napada do ismijavanja, ogovaranja i namjernog isključivanja iz društva. Godinu dana kasnije, možemo vidjeti da situacija ne ide na bolje.

Nažalost, vršnjačko nasilje u hrvatskim školama više nije rijetkost ni iznimka. Postalo je svakodnevica koju smo, čini se, počeli prihvaćati kao “dio odrastanja”. No nasilje nikad ne smije biti normalno, ni kad se dogodi jednom, ni kad ga svi vide, ni kad žrtva šuti. Dječaci koji tuku i dječaci koji šute odrastaju u isto društvo. Ako ne naučimo kako prekinuti taj krug i ako sustav ne počne djelovati prije nego što se dogodi tragedija, školski hodnici mogli bi postati mjesta straha, a ne znanja.

Zato, treba prestati uludo kriviti društvene mreže, igrice i sve ostalo što ide uz to i početi raditi na boljem odgoju i usmjeravanju onih za koje uvijek kažemo “da na njima svijet ostaje”. Stoga, ako želimo bolji svijet, trebamo raditi na boljem usmjeravanju najmlađih.

Ova objava Nešto je čudno u sustavu školskom! Vršnjačko nasilje izmiče kontroli, koliko još prije nego što reagiramo? se prvi puta pojavila na cityportal.hr.