Iz čitave plejade Titovih omladinaca koji su uspješno prošli tranziciju od komunističkih aparatčika do bitnih igrača suvremene hrvatske političke scene, ex-ministar financija Ivan Šuker, svakako je jedan od najosebujnijih likova. Premda krupnije fizičke građe, zahvaljujući upravo darwinističkom instinktu za političko preživljavanje, taktikom stalne promjene političkih zaštitnika, jer – taj je prošao sve moćnike tranzicijske Hrvatske, od Partije, Tuđmana, preko Pašalića, Kosorice, Sanadera do Karamarka – Šuker je uvijek znao provući se “kroz ušice igle”.

Stalno u nečijoj sjeni, koja mu je omogućavala nastavak karijere, obnašao je čitav niz funkcija koje su, slijedom odgovornosti, u samom fokusu najkrupnijih financijskih afera suvremene Hrvatske.

Karijera praćena skandalima

Karijeru su mu pratili mnogobrojni skandali, mediji su često špekulirali kako je “već u Remetincu”, a iza njega su nebrojeni repovi korupcijskih skandala. A on je tu gdje je – aktivan u političkom životu i s nesmanjenim ambicijama da se i dalje penje na političkoj ljestvici moći. Sama činjenica da je čovjek koji je punu 21, slovima – dvadeset i jednu godinu – studirao ekonomiju, pa postao ministar financija u najkorumpiranijoj Vladi u hrvatskoj povijesti – vladi premijera Ive Sanadera koji, pak, s razlogom “guli” svoje zatvorske dane, ali za čijeg je mandata spretni Šuker Hrvatsku zadužio za 62 milijardi kuna, govori sama za sebe. Osobito kad se s njegovim imenom u političkim kuloarima ozbiljno kalkulira kao možebitnim budućim ministrom financija ili gospodarstva, ovisno o HDZ-ovoj kadrovskoj križaljci.

Bez obzira na neumitnu logiku političke odgovornosti – jer nepobitno je da je upravo Šuker bio ministar financija i/ili ključar državne blagajne upravo u vrijeme najbezočnije pljačke hrvatske države. Apsolutni je rekorder među ministrima financija po dugovječnosti na toj funkciji, ali i po veličini zaduženja, a danas je jedan od najozbiljnijih, rekao bi Vladimir Šeks – aspiranata na najviše pozicije moći u Hrvatskoj, barem kad je o financijama ili gospodarstvu riječ. Upravo se zato i bavimo njegovom karijerom, likom i djelom.

Profesionalac u komunističkoj omladini

Ivan Šuker podrijetlom je iz Bosne i Hercegovine. Otac Stjepko je bio gastarbajter, a kad je Ivanu bilo osam godine doselili su se u Zagreb, preciznije u Veliku Goricu. Po završetku osnovne škole, uspisuje srednju strojarsku školu gdje nije briljirao, barem kad je o ocjenama riječ. Maturirao je s ispodprosječnom trojkom, ali je ipak uspio upisati studij strojarstva. Na strojarstvu nije vidio osobitu perspektivu, pa se prebacio na studij ekonomije. Bilo je to 1976. godine. Kakav je mlađahni Ivan bio student, možda ponajbolje svjedoči činjenica da mu je bilo potrebno sedam godina da se dočepa diplome dvogodišnjeg studija sa statusom kvalifikacije – viša stručna sprema. Danas takva klasifikacija obrazovanja više ne postoji, a svi su se studiji do tri godine trajanja klasificirali višom stručnom spremom, dok je za visoku stručnu spremu bio nužan minimalno četverogodišnji studij. U svim svojim kasnijim službenim biografijama Šuker je navodio kako je 1983. diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, što je s aspekta preciznosti stručne kvalifikacije, u najmanju ruku – manjkavo.

No, kako bilo, 1984. godine je s postignutom razinom obrazovanja postao glavni knjigovođa u Odsjeku za budžet općine Velika Gorica. Istodobno, godinu dana kasnije upisao je i treću godinu Ekonomskog fakulteta, bez osobitih rezultata. Već sljedeće, 1986. godine došlo je do značajnog pomaka u njegovoj profesionalnoj karijeri – postao je profesionalac, šef računovodstva u Savezu socijalističke omladine Grada Zagreba (SSOH). Naravno da je tijekom daljnje karijere taj podatak skrivao “kao zmija noge”, obmanjujući javnost politički prihvatljivijim eufemizmom kako je od 1986. do 1990. bio – financijski direktor. Tada mu je šef bio predsjednik gradske omladine Darinko Kosor, koji se tim razdobljem svoje karijere neobično ponosi, čudeći se Šukeru da taji te dane omladinskog aktivizma.

Devedesetih se Šuker vratio u Veliku Goricu, gdje je postao prvo voditelj Porezne uprave (vjerojatno su tadašnji propisi omogućavali da se ta dužnost obnaša i s višom stručnom spremom), te član Izvršnog vijeća Skupštine općine Velike Gorice. Od 1991. do 1992., bio je šef Kriznog štaba Velike Gorice, a po funkciji od 1993. do 1997. i član Poglavarstva Grada Zagreba. Punih deset godina Ivan Šuker je “drmao” Velikom Goricom, a o njegovu su se tadašnjem radu sugrađani javno očitovali:

Diploma nakon 21 godine studiranja

“Mi poznajemo Ivana Šukera kao omladinskog aktivista, kao poklonika i nekritičnog službenika svake vlasti, svakog vlastodršca i svake dovoljno snažne i utjecajne političke i tajkunske grupe, kao dugogodišnjeg i zastrašujućeg poreznika Velike Gorice, kao zagovornika ukidanja Općine Velika Gorice, za što je nagrađen članstvom u Izvršnom vijeću Grada Zagreba, kao protivnika ustanovljenja Grada Velike Gorice, te kao prikupljača novca za 153. brigadu o kojem nije položio javni račun…” (ulomak iz prosvjeda građana Velike Gorice prigodom pokušaja imenovanja Ivana Šukera počasnim građaninom).

Na funkciji prvog čovjeka Porezne uprave Velike Gorice “uhvatio je nešto vremena” i 1997. je napokon diplomirao, naravno uz rad, ali s odličnim uspjehom na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Pod mentorskom palicom Antuna Šokmana, Ive Andrijanića i Vlade Leke, u četrdesetoj godini života, nakon što je prije 21 godinu upisao fakultet, obranio je diplomski rad “Izvozni krediti i osigurane naplate.” Istodobno je od 1997. do 2000. bio dožupan Zagrebačke županije. Pritom ostaje velika nepoznanica činjenica da je sa srednjom stručnom spremom do 1997. obnašao funkciju šefa Porezne uprave u Velikoj Gorici. No, prava politička karijera Ivana Šukera tek predstoji.

Lokalni moćnik i stranački poslušnik

Kada je 2000. godine HDZ po prvi put izgubio parlamentarne izbore, Ivan Šuker se pod okriljem postuđmanovskog HDZ-a promovirao u političara na nacionalnoj razini i politički je napredovao upravo zahvaljujući HDZ-u. Prvo je postao saborski zastupnik HDZ-a u četvrtom sazivu Sabora, a ostao je to i danas u njegovu sedmom sazivu. Bio je član Odbora za financije i državni proračun, te član Odbora za lokalnu samoupravu. Istodobno je postao čelnik Gradskog odbora HDZ-a, te gradonačelnik Velike Gorice, a za njegovu dalju karijeru nije nevažno da je tada izabran i u Predsjedništvo HDZ-a.

U osvajanjima pozicija političke moći, u okružju realiteta hrvatske politike kojom vladaju dvije jake, ideološki naizgled suprotstavljene političke grupacije okupljene oko dvije stožerne stranke hrvatskog političkog sustava HDZ-a i SDP-a, vrijedi samo jedno pravilo: Na lokalnoj razini moraš biti big boss, mali autokrat koji suvereno vlada određenim područjem, a ako još stranci donosiš glasove na izborima, tada se povećavaju mogućnosti da se umiliš partijskom šefu, jedinom pravom vladaru čija moć odlučuje o svemu – počevši od pozicije na izbornim listama, do imenovanja na ministarske funkcije. U tom kontekstu, gotovo su sve hrvatske stranke, osobito one najjače, gotovo autokratske. To je Ivanu Šukeru, pravom šampionu u političkom “okretanju kaputa”, oduvijek bilo itekako jasno! U političkim manevrima i iznenadnim okretima, promjenama partnera u unutarstranačkim obračunima, nema mu premca u hrvatskoj politici.

Takvu ogoljenu žudnju za moći, prvi put je pokazao na Sedmom saboru HDZ-a. Nakon Tuđmanova odlaska i djelomičnog povlačenja “stare garde”, gotovo tri godine u oporbi i oslabljen stalnim frakcijskim borbama, HDZ se tada pokušavao konsolidirati uz dvije već politički oprečne unutarstranačke struje koju su predvodili svemoćni Herr Flick tuđmanove epohe, Ivić Pašalić i ambiciozni Ivo Sanader. Kao tvrdolinijaš pašalićevske provenijencije, Šuker je tada Pašaliću napisao i ekonomski program za unutarstranačke izbore, no kako je stranački Sabor donio preokret, u trenutku izbora promijenio je stranu. Vrijeme je pokazalo kako mu se to itekako isplatilo.

Nakon izbora 2003. godine, Šukeru je u Sanaderovom kabinetu pripao jedan od najznačajnijih resora države – Ministarstvo financija. Punih je sedam godina, u dva uzastopna mandata, obnašao tu funkciju, a nakon Sanaderova pada, postao je sluga novog gospodara – premijerke Jadranke Kosor. Kada je uz mjesto ministra financija s najdužim stažem u Kosoričinu kabinetu dobio i mjesto potpredsjednika Vlade, njegova je ulizička akrobatika doživjela vrhunac! Bili su to zvjezdani trenutci, ali, pokazat će budući događaji, i početak političkog pada Ivana Šukera.

Zaduživanje kao uspjeh ekonomske politike

Kakav je Ivan Šuker bio kao ministar financija? Toliko loš da ga je i očajna premijerka Jadranka Kosor bila prisiljena smijeniti! O tome, možda, ponajbolje svjedoče navodi iz Wikileaksa, koji hrvatsku Vladu iz doba drugog Sanaderovog mandata i Kosoričinih eskapada, označavaju “najlošijom Vladom još od doba starih Ilira”. Prema istom izvoru, tadašnjem ministru financija ništa nije bilo jasno, počevši od priča da će globalna kriza “zaobići Hrvatsku”, pa do nebuloznih izjava kako je svako tadašnje zaduženje u inozemstvu, u stvari, uspjeh za Hrvatsku jer, “navodno”, iskazuje vjeru u budućnost hrvatske ekonomije.

Šukerova taktika vođenja državnih financija oličena je u posprdnoj rugalici – “Spasit ćemo se novim porezima i kreditima” – čije se autorstvo upravo njemu i pripisuje, dovela je do čuvenog Sanaderova priznanja “kako smo u banani” i Kosoričinog “pravljenja salate od vrućeg krumpira”. Toliko o kompetentnosti politike koja je svojim nečinjenjem (izostanak reformi) i činjenjem (korupcija), zemlju gurnula u recesiju koja traje već sedmu godinu.

Nakon smjene iz ministarske fotelje, a osobito nakon obznanjivanja razmjera korupcije u Hrvatskoj tijekom Sanaderove vladavine (afere Podravka, Fimi medija, prodaja upravljačkih prava Ine mađarskom MOL-u…), Šuker je u preslagivanjima političke moći ponovno politički preživio, aktiviravši svoj zastupnički mandat. Vratio se u Sabor, gdje je danas jedan od aktivnijih zastupnika.

Kako su se počele odmatati afere iz Sanaderova koruptivnog razdoblja, koje su prema nekim procjenama Hrvatsku koštale 90 milijardi kuna (približno cjelokupnom godišnjem državnom proračunu), javnost se s pravom upitala, kako je moguće da ministar financija o svemu tome nije ništa znao? Pa čak ni o notornom Mladenu Barišiću, drugom čovjeku Sanaderove koruptivne hobotnice, koji je kao šef Carine i formacijski pripadao pod Šukerov resor!? Njegovi odgovori u stilu – “Pojma nemam”, “Nisam čitao ugovor” (Vlada – Ina MOL), jednostavno nisu bili ozbiljni i davali su argumente, svojedobno u javnosti prisutnoj tezi kako je upravo on, svjestan opasnosti koja mu prijeti, među prvima napravio deal sa svemoćnim Mladenom Bajićem, tadašnjim državnim tužiteljem.

Na marginama suđenja Ivi Sanaderu zbog kupoprodaje zgrade u Planinskoj, Stjepan Fiolić, mesar iz Male Mlake i bivši saborski zastupnik HDZ-a u dva mandata, svjedočio je na sudu kako je Šukeru nosio 20 kilograma mesa tjedno. Groteskno je tada, pa čak i simpatično zazvučao nemušti odgovor novinarima zbunjenog ex-ministra: “Ma dajte, tko će pojesti toliko mesa?”

No, njegovo je ministrovanje imalo i tamniju stranu…

Državni zajmovi za reciklažu

O toj drugoj strani ministrovanja Ivana Šukera prvi je javno progovorio Dražen Rajković u knjizi “Kako je Ivo Sanader ukrao Hrvatsku”, gdje između ostalog tvrdi: “Šukerovu umiješanost u financijske afere otkrio sam kroz njegovu povezanost s tvrtkama Zorana Gopca, a koje su vezane uz otkup PET ambalaže. Gobac je uz izdašnu državnu potporu praktički postao monopolist u tom području nakon što je iz njega eliminirana Barbara Bešanić, koja je bila vezana uz zagorski lobi (Maček, Jarnjak). Uočljiva je i veza Šukera s kontroverznim poduzetnikom Jolyjem Stojanovićem iz Šibenika, trgovcem i također krakom PET lobija.”

Upravo je ta priča o PET ambalaži i reciklažnom businessu vrlo znakovita i dobro ilustrira unutarstranačke sukobe u HDZ-u koji nikad nisu bili ideološke naravi, već samo vezani uz distribuciju političke moći s kojom se stiče izravna financijska korist. A to je, barem kad je o Šukeru riječ, otkriveno slučajno – kada je imao prometnu nesreću s tuđim automobilom. Preciznije, dvije nesreće za volanom skupocjenih automobila (BMWX5) tvrtke Enigma, u vlasništvu Zorana Gopca i Višeslava Vukojevića. Statistički promatrano, ako je čak dva puta imao prometnu nesreću, znači li to da je posudba automobila bila stalna ministrova praksa?

Međutim, misteriozne prometne nesreće u tuđim prometalima nisu ništa neobično kad je Ivan Šuker u pitanju. Tako je kao ministar financija i predsjednik Nadzornog odbora Fine, doživio nesreću vozeći čamac (plovilo) u vlasništvu tvrtke Sokol Marić, tvrtke koja je za tri godine Šukerova mandata od iste te Fine uprihodovala 256 milijuna kuna!?

Tvrtka Enigma se bavila poslovima razminiranja i godinama je uspješno radila zahvaljujući dobrim poslovima s državom, kao što je to, primjerice, 20 milijuna kuna za razminiranje Maraskinih voćnjaka u Zemuniku. No, vremenom se na tržištu tih usluga počela pojavljivati sve oštrija konkurencija, pa je sve škrtija država srušila cijene. Prema navodima medija, Gobac i Vukojević su shvatili da posao razminiravanja neće dugo potrajati, pa su se bacili u biznis s reciklažom plastične ambalaže, u čemu su im, navodno, obilato pomogli Ivan Šuker, Vinko Mladineo i Marina Matulović Dropulić. Svi danas već “bivši”, osim vječnog Šukera!

Gubitak stranke je nenadoknadiv

Problem je u činjenici da se sve to skupa događalo u trenutku dok je on bio ministar financija i po funkciji predsjednik Nadzornog odbora Fonda za zapošljavanje i razvoj, koji je hrvatskim tvrtkama po iznimno povoljnim uvjetima dodijelio 1,6 milijardi kuna. Između ostalih, i poduzećima Drava International i Eko Slavonija u suvlasništvu Gopca i Vukojevića te osječkog poduzetnika Zvonka Bedea, kojima je Fond za razvoj dao više od 40 milijuna kuna kredita. Također, Bedeove tvrtke u stečaju dugovale su državi na ime poreza 19 milijuna kuna. Šukerovo Ministarstvo financija je Bedeu dalo potvrdu o plaćenim porezima i doprinosima i ono je tim natječajem i dvojbenom koncesijom za preradu ambalaže potpuno izbacilo s tržišta varaždinsku tvrtku BBS kontroverzne poduzetnice Barbare Bešenić, također moćne hadezeovke, ali iz tzv. zagorske frakcije koja je tada bila u – defenzivi. Posao prerade PET ambalaže, navodno, vrijedi 15 milijuna eura godišnje, a za Bedea i društvo je protiv Bešenićke, osim Šukera, što javno, što u političkim kuloarima, lobirao i Vladimir Šeks, vječni nadzornik HDZ-ovih zakulisnih unutarstranačkih igara.

Političke sudbine mnogih “bivših” u Hrvatskoj pokazuju kako se gubitak ministarske fotelje može preživjeti, no gubitak stranke je nenadoknadiv. Zato je i viješću, da je Županijski odbor HDZ-a Zagrebačke županije jednoglasno raspustio Gradski odbor stranke u Velikoj Gorici zbog lošeg funkcioniranja i podjele unutar organizacije (i većina temeljnih ogranaka zatražili su raspuštanje GO-a), okončana vladavina bivšeg ministra financija u velikogoričkom HDZ-u na čijem je čelu bio od 2000. godine, što, u stvari, predstavlja politički pad nekad moćnog Ivana Šukera. A sve je započelo puno ranije, još u vrijeme stranačkog interregnuma, između Kosoričinog i Karamarkovog predsjednikovanja HDZ-om.

Karamarku prekipjelo

Najvjerojatnije je problem bio u tome što je Šukera nakratko napustio instinkt političkog darwinizma. Naime, na unutarstranačkim izborimau svibnju 2012. predugo je kalkulirao čijoj će se struji prikloniti. Tako je u posljednji trenutak podržao kandidaturu Tomislava Kara-marka za predsjednika HDZ-a, ali se ispostavilo da je to bilo ipak prekasno, te nije dospio na njegovu listu. Odmah je uslijedio i novi udarac, također u stranci – poraz na izborima za potpredsjedničko mjesto u HDZ-u. Ošamućen, ali još uvijek na nogama, Šuker ubrzo, tijesnom pobjedom nakratko uspijeva preuzeti Gradski odbor HDZ-a Velike Gorice od svog dugogodišnjeg rivala na velikogoričkom prijestolju – aktualnog gradonačelnika Dražena Barišića.

Post Ivan Šuker – ‘preživio’ Partiju, Tuđmana, Pašalića, Kosoricu i Sanadera, hoće li i Karamarka? je prvi puta viđen na Dnevno.hr.