Možemo li s umjetnom inteligencijom razgovarati, povjeriti joj se, zatražiti podršku – pa čak i razviti osjećaj povezanosti? I ako možemo, je li takav odnos usporediv s prijateljstvom među ljudima?

Upravo su o tim pitanjima promišljali učenici Gimnazije Velika Gorica u sklopu školskog projekta „Suživot s umjetnom inteligencijom“.

Učenici su razmišljali o aplikacijama za komunikaciju s umjetnom inteligencijom, poput Replike i Character AI-ja, te o mogućnosti razvijanja osjećaja povezanosti s takvim sustavima. U središtu istraživanja bile su teme prijateljstva, podrške i kvalitete kontakta.

Što su nam rekli učenici?

U kvalitativnom dijelu istraživanja sudjelovalo je 89 učenika. Odgovarali su anonimno na pitanja otvorenoga tipa, a njihovi su odgovori analizirani prema temama koje su se u njima ponavljale.

U odgovorima se izdvojilo šest glavnih tema: AI kao koristan alat; odbacivanje AI-ja kao zamjene za ljudsku komunikaciju; strah od negativnoga utjecaja na mentalno zdravlje i društvo; oprezno prihvaćanje AI-ja kao pomoći ranjivim skupinama; umjerenost kao uvjet prihvatljivosti te odbijanje ili ravnodušnost prema takvim aplikacijama.

Alat – da. Zamjena za čovjeka – ne.

Opći stav učenika prema AI aplikacijama za komunikaciju bio je pretežito oprezan ili negativan. Učenici ih uglavnom vide kao alate koji mogu pomoći pri učenju, radu, informiranju ili dobivanju brzoga odgovora, ali ne i kao poželjnu zamjenu za ljudsku bliskost.

Učenički odgovori pritom pokazuju da mladi vrlo jasno razlikuju informiranje od odnosa. Razgovor s umjetnom inteligencijom neki opisuju kao „hladan“, „nestvaran“ i „bez osjećaja“, dok uz stvarne ljudske odnose povezuju autentičnost, emocionalnu razmjenu, fizičku prisutnost i međuljudsku bliskost.

Što ih najviše zabrinjava?

Učenici spominju usamljenost, mogućnost razvoja ovisnosti, slabljenje osjećaja pripadnosti, smanjivanje socijalnih i komunikacijskih vještina te povlačenje iz stvarnih odnosa.

Takvi odgovori pokazuju i zanimljivu razinu kritičkoga promišljanja: učenici ne promatraju samo ono što tehnologija može učiniti za njih danas, nego pokušavaju predvidjeti kako bi dugotrajna uporaba mogla utjecati na pojedinca i društvo.

Može li AI ipak nekome pomoći?

Učenici nisu zanemarili ni moguću pozitivnu stranu ovakvih aplikacija. Dio njih prepoznaje da AI komunikacija može biti korisna osobama koje osjećaju anksioznost, teško sklapaju prijateljstva ili tek razvijaju samopouzdanje u komunikaciji.

„Povremeno je u redu“

Još jedna važna riječ koja se ponavljala u učeničkim odgovorima bila je – umjerenost.

„Ako se koristi umjereno“, „dok se ne pretjera“ i „povremeno je u redu“ neke su od formulacija kojima učenici opisuju prihvatljiv način korištenja takvih aplikacija. Umjerenost povezuju sa zaštitom od ovisnosti, očuvanjem stvarnih odnosa i postavljanjem granice između korisne i štetne uporabe tehnologije.