Danas ćemo posljednji puta ispratiti Aleksandra Božića, čovjeka koji je posljednjih pedesetak godina obilježio novinarstvo Velike Gorice, Turopolja i čitavog našeg kraja. Umro je Saša prošlog petka u 68. godini nakon duge i teške bolesti.

Saša je bio novinar i urednik starog kova. Najbitnija mu je bila dobra priča isprepletena zanimljivim činjenicama, mišljenjima, izjavama, komentarima… Priča o kojoj će se poslije pričati. Priča koja će prodrmati ustaljene, zastarjele, ponekad i pogrešne principe i s njima povezane ljude.

Upoznao sam ga u prošlom stoljeću. Radilo se o davnoj 1992. godine, kada sam se (prvi puta) demobilizirao iz HV-a, vratio se doma završiti fakultet i tražio honoraran posao kako bih imao nešto novca u tim ne baš jednostavnim vremenima.

Budući sam odlučio u životu biti novinar i imao sam već nekog iskustva, kolegica Ljiljana Medved (ako se dobro sjećam) spojila me sa Sašom, koji je već vodio jedne od prvih privatnih novina u Hrvatskoj. Bio je to legendarni Glasnik Turopolja.

Tako je on postao moj prvi pravi urednik koji me naučio novinarskim načelima, pokazao kako se kopa da bi se došlo do činjenica, objasnio kako se te činjenice provjeravaju, kako se vrednuju i kako se, na kraju, piše tekst, izvještaj, osvrt, intervju… – kako nastaje dobra priča.

Priča je to o vremenima kada su mobiteli bili rijetki poput bitcoina, kada nije bilo internteta, a kamoli društvenih mreža na kojima svi poznati i još više onih nepoznatih otkrivaju sve o svojim životima, razmišljanjima, stavovima… I onda je dovoljan copy/paste i imaš “novinarski“ tekst. Za one novinare starog kova nit’ je to tekst, još je manje novinarski, a daleko je od prave priče.

A Saša je, kao što rekoh, volio priču. Nismo mi, koji smo tada bili u redakciji Glasnika Turopolja, samo radili novinarski posao. Imali smo mi i drugačije priče. Uredno smo, predvođeni Sašom, odlazili u Hrašće u tiskaru Vinka Markulina i tamo slagali novine. Orezivali friško otisnute listove, klamali ih i tako pretvarali papir i boju u Glasnik Turopolja.

Često smo nakon noći u tiskari legendarni gorički fotoreporter i snimatelj Bojan Karanović i ja razvozili novine po trgovinama širom našeg kraja. Tako smo upoznali i čari novinske distribucije.

Bila su to teška, ali lijepa vremena. Zaradili smo za pljuge, kavu i pokoju pivu, nije da se nismo naradili, ali bili smo sretni jer smo, na kraju, radili bitan posao za naš kraj.

Saša je, čini mi se, znao predvidjeti kada neka priča dođe kraju. Priča o našoj suradnji trajala je relativno kratko, godinu i pol, najviše dvije. Odveo me Saša, koji je tada bio dopisnik Večernjeg lista i Vjesnika, u te redakcije. Otvorio mi je vrata velikih medija, pogurao da postanem dopisnik iz Velike Gorice i, zapravo, pustio na svoj dopisnički teritorij. A to je u novinarstvu, prepunom ega i taština, velika stvar.

Ubrzo sam postao dopisnik Večernjaka i nastavila se moja karijera. Saša je ostao u Velikoj Gorici i napravio je puno dobrih stvari ne samo za razvoj našeg lokalnog goričkog novinarstva i medija. Radio je monografije kako bi očuvao od zaborava bitne ljude i događaje, gurao i vukao naš lokalni sport, podržavao razna društva i udruge, održavao svoj Glasnik u “zaguljenim“ godinama za lokalne medije koji su željeli biti nezavisni… I proizvodio priče.

Uvijek mi ga je bilo drago vidjeti, a i njemu se redovito razvukao osmijeh na licu kada smo se sreli. Na žalost, nismo to baš često imali prilike u posljednjih 20-ak godina. Znam da je bio ponosan na sve one koji su prošli kroz njegovu redakciju, posebno na one koji su postigli nešto u novinarstvu, pa sam u tom društvu bio i ja.

I ja sam ponosan na njega.

Vratit ću se još malo u te davne devedesete. Saša je tada (vjerujem i kasnije) često imao problema s rokovima, stalno je bio u nekom kašnjenju.

“Kasnimo, ali stižemo“, bila je njegova uzrečica kojom je opravdavao raznorazna probijanja rokova.

Njome smo se bodrili i Bojan i ja dok smo razvozili novine po brojnim selima našeg kraja.

A i kasnije smo rado dijelili to simpatično opravdanje.

Jer, na kraju, važno je stići. Čak i pokoji dan kasnije.

Dragi Saša, ovog puta si ipak prekršio tu svoju uzrečicu.

U odlasku si bio prebrz.

Zbogom, Saša. 

Pogreb Aleksandra Saše Božića je u ponedjeljak, 19. veljače 2024. godine, u 12:45 sati na groblju u Velikoj Gorici

Objava Zbogom, Saša: Danas je posljednji ispraćaj Aleksandra Božića, novinara i urednika starog kova koji je iznad svega cijenio dobru priču pojavila se prvi puta na Gorica.info: Najnovije vijesti, analize i informacije.