Roman “Sto godina samoće” najpoznatije je djelo Gabriela Garcíe Márqueza, vjerojatno najzaslužnije za Nobelovu nagradu koja mu je uručena.

Roman je “kratka” fabula sâmog sebe i prilično ga je teško prepričati. Uglavnom, sinusoida života poigrava se sudbinama pripadnika nekoliko generacija obitelji Buendia, vukući za sobom priču o cijelom selu Macondo, od njegova nastanka do otužnog kraja, portretirajući jednu epizodu vremena, događaja i ljudi.

Sumanuto, mahnito, nemilosrdno propovijedanje obruši se na čitatelja od samog početka, kao kiša metaka mitraljeskih rafala nakon spuštanja prednje strane amfibijskog vozila u uvodnoj sceni iskrcavanja na Normandiju filma “Spašavanje vojnika Ryana”.

Nisam se niti snašao, a već sam bio hrčak u pomahnitalom kotaču pripovijedanja koji nema izbora nego trčati, trčati, trčati…; putnik koji prolazi kroz oluju pripovijedanja koja šiba imenima, događajima, vremenskim linijama, roditeljima, ljubavnicima, djecom, izletima u nadrealno…

Pod teškom paljbom pogubio sam se u svim silnim Joseima i Arcadijima i Aurelianima i djeci usvojenoj i pravoj i likovima koji postanu sam svoj djed…

Međutim, u razigrano se pripovijedanje od polovice knjige uvukla sjeta usporavajući ritam pripovijedanja, a crv raspadanja počeo je taliti prpošnu silovitost u nostalgiju koja se razlila po stranicama proganjajući preostale pripadnike obitelji Buendia, pritiješnjujući ih uza zidove neumitne sudbine, dozvoljavajući tek poneki tračak optimizma koji nije ništa drugo doli bljesak meteora koji izgara u atmosferi i nestaje zauvijek. Taj gotovo sinestetički osjet propadanja uvuče se pod kožu gotovo kao neizbrisivi miris baruta u leš jednog od Jose Arcadia…

Marquez je neosporni majstor pripovijedanja koje je apsolutna zvijezda romana, ali i pronicljiv poznavatelj ljudi i ljudske prirode. Ne jedanput sam zastao i promumljao značajni “hm” uz pogled u daljinu… Samo jedan citat: “Mučaljiv, tih, neosjetljiv na svježi dašak životnosti od kojeg je treperila kuća, pukovnik je Aureliano Buendia teško prihvatio da tajna valjane starosti nije ništa drugo nego častan savez sa samoćom.”. Realistični stil pisanja isprepleten je s elementima nadrealnog koji imaju jednaku težinu kao i realistični elementi u gradnji priče i nije niti čudo da se stil naziva “magijski realizam”.

S obzirom na kompleksnost i početni šok pripovjednim bombardiranjem, mislim da bi knjigu trebalo pročitati dvaput. Uostalom, jedan lik iz jednog romana (namjerno pišem tako jer se ne mogu sjetiti gdje sam to pročitao…) kaže da knjige treba čitati dvaput ili ih uopće ne treba čitati. Ovu svakako vrijedi pročitati (barem) dvaput…