Koliko smo puta u posljednje vrijeme zastali i zapitali se kako se osjećamo, trebamo li s nekime podijeliti svoje misli i osjećaje, trebamo li možda kolegu s poslu pitati Kako si? Kako su tvoji? Vjerojatno malo, ili možda nimalo. Jedno je zasigurno točno – premalo.

Istraživanja iz područja psihologije odavno su pokazala kako socijalna podrška ima veliku pozitivnu ulogu u teškim životnim okolnostima, a upravo smo nažalost svjedoci u ovim novim životnim i profesionalnim okolnostima kako ona nažalost često izostaje.

Kada se nešto neugodno događa negdje dalje od nas, u drugoj državi, u drugom gradu, u drugom kvartu, u drugom vrtiću ili u drugoj školi, imat ćemo razumijevanja, naravno, ali kada se nešto počinje događati među nama, našim dragim ljudima – onda je to nešto drugačije.

A počelo se događati, i to je – realnost. Kako bismo se lakše nosili s realnošću, pokušajmo je bolje razumjeti. Jer to je jedna od ljudskih kvaliteta koja svakog odgovornog čovjeka, roditelja, odgojitelja, učitelja treba izdignuti iz prosječnosti – konstantno raditi na sebi, na boljem razumijevanju sebe i  svijeta oko sebe, kako bi se lakše prilagođavali novim promjenama, zahtjevima i izazovima koje pred nas stavlja život te kako bismo lakše pozitivno usmjeravali i učili našu djecu i naše učenike.

Sigurno ste primijetili kako se u posljednje vrijeme u vašem okruženju povećao broj ljudi koji reagiraju na agresivan način – verbalno vrijeđaju, govore pogrdna imena, ponašaju se neprimjereno i samim time otežavaju već ionako otežane životne okolnosti koje oko nas već jedno duže vrijeme postoje.

Sigurno su mnogi od vas do današnjeg dana bili svjedoci u svojim radnim okruženjima, vrtićima i školama čuti da je neko dijete, odgojitelj, učitelj ili netko od djelatnika COVID pozitivna osoba. Ako je to netko vama jako blizak, potpuno je u redu pitati se: Zašto baš ja, zašto baš moj razred, moja odgojna skupina, u mojoj zbornici? Potpuno je u redu osjetiti i zabrinutost i strah i ljutnju i sve te osjećaje zajedno. Ali je li u redu da nas ti neugodni osjećaji preplave do te mjere da smo svjedoci kako se bojimo jedni druge pitati Kako si?, da smo svjedoci kako naša djeca, naši učenici verbalno vrijeđaju svoju prijateljicu ili prijatelja iz razreda? To nije u redu i ne može biti u redu.

Ove životne okolnosti trebamo i kao ljudi i kao profesionalci iskoristiti kako bi usavršili neke od važnih životnih vještina – strpljenje, povjerenje, suradnju, toleranciju i suosjećanje. Iskoristiti ih za usvajanje novih spoznaja koje nam mogu olakšati da se bolje zdravstveno zaštitimo i zaštitimo one koje volimo.

Važno je zapamtiti da je u pozadini svake agresivne čovjekove reakcije strah ili nedovoljno znanje i da to trebamo podučiti djecu s kojom živimo i radimo. U redu je biti zabrinut. U redu je biti uplašen i u redu je biti ljut. U redu je nešto ne znati, ali nije u redu zbog toga drugog čovjeka, drugo dijete vrijeđati, ponižavati, omalovažavati. Nije u redu COVID pozitivno dijete, učitelja, odgojitelja stigmatizirati, obilježiti svojim neznanjem i „počastiti“ ga svojim verbalnim izljevima. To nije u redu. Puno konstruktivnije je zastati. Ako treba, dati sebi vremena da tuga, bijes, strah, ljutnja izađu iz nas na neki od konstruktivnih načina (razgovarati s nekim u koga imamo povjerenja, isplakati se, otrčati krug na svježem zraku ili napravit nešto što nas inače smiruje i rješava napetosti), a onda potražiti dodatne informacije i pojašnjenja jer ona uvijek postoje.

Svakom djetetu i čovjeku je važno da ga čujete, da ga primijetite i da bude važan. A te su odrednice posebno važne kako se ne osjećamo dobro, kada smo zabrinuti, uplašeni, napeti. Zato, zastanite svaki dan na barem 5 minuta i zapitajte prvo sebe: kako sam? Što bi me danas oraspoložilo? Je li to osmjeh djeteta s kojim radim, je li to roditelj koji ima razumijevanja za moj stresan posao, je li to kolega koji me je pitao kako je moje dijete? A onda se zapitajte što vi možete učiniti da ljudi s kojima živite i radite budu bolje? Dovoljno je jako malo. Ponekad je dovoljno samo Iskreno ih pitati: Kako si? 

Pripremila: Gordana Novković Poje, mag.psych.univ.spec.psih.sav.