Prijava

Vaša prijava

FRIK IZ KVARTA – Priče uz vatru

[]

Za Franju je tog jutra sve krenulo uobičajenim tijekom. Taj četrdesetpetogodišnji markantni muškarac izrazito snažne, ali vitke tjelesne konstitucije na brzinu je slistio svoju omiljenu jutarnju kombinaciju – dva jaja na oka, par kriški turopoljskog sira i dvije trakice pečene slanine koje mu je spremila žena – inače domaćica – jer si to već godinama mogu priuštiti, ali ne bez određenih žrtava. “Tata, zaboravio si smoothie” – kćer mu je svojim ručicama pružala čašu punu soka na bazi mješavine manga, banane i naranče. Poljubio je svo troje djece koja su se spremala za školu i s kojima se obavezno kratko podruži za doručkom u 07:00, kao u američkim filmovima jer ko što kaže jedna pjesma njemu dragog benda Rammstein “We’re all living in America”. Namignuo je ženi, obujmio je s leđa oko struka, nešto joj nježno došapnuo, uhvatio smiješak na njenom licu koje se na čas učinilo prenaglo ostarjelim, a onda izjurio iz njihovog stana u novoizgrađenoj zgradi na tihoj periferiji grada. Uz jedan klik ključa elegantno je ušao u svoj novi Passat automatik, teško uzdahnuo i odvezao se na posao.

Razmišljao je kako bi foto objektivom ovjekovječena slika obiteljske idile za doručkom kao stvarni osjećaj idile mogla opstati samo u očima promatrača te fotografije koja puno više toga skriva nego otkriva. Zapravo ne otkriva ništa osim naučenog nagnuća homo sapiensa da se blesavo smiješi i pravi vedrijim i raspoloženijim no što stvarno jest svaki put kad u njega upere kameru. Nešto poput Instagramskog kiča. Je li to iz srama da se pokaže tmurnije naličje značajno bliže stvarnom stanju stvari od konstantno vedrog ili iz straha da bi netko suvišak iskrenosti u izrazu lica mogao okarakterizirati kao manjak građanskih vrlina ili čak neciviliziranost?
Poziv šefa koji mu pod krinkom zamolbe naredi da putem na posao svrati u jedan dućan pokupiti projekcijsko platno za prezentacije, u sekundi ga je iz relativno ugodnog spontanog promišljanja neugodne teme katapultirao u toksični grč radne svakodnevnice. Dućan nije bio baš usput, ali Franjo se nije želio živcirati. Točnije, živcirao se, ali je negiranjem živciranja želio umanjiti njegov razorni efekt. Sjeti se da bi negdje u blizini dućana mogao na miru popiti kavicu jer mu je šef upravo dao savršen alibi za kašnjenje na posao. Svejedno, gužva u tom smjeru bila je tolika da je u radni dan već krenuo s tonom izgubljenih živaca.
“Nisam još ni došao na posao, a već sam umoran ko pas, pas mater! Što će mi uopće kava kad mi srce već lupa sto na sat”, pitao se.
Franjo radi kao vodeći marketinški i dizajnerski stručnjak za jednu domaću privatnu firmu na glasu, ali ima i brojna managersko-administrativna zaduženja, a ponekad čak uskače u pomoć i kad zapnu s radovima u skladištu ili kad je netko od vozača bolestan, a u ludnici su zbog nemogućih rokova isporuke – što je više manje – stalno.
“Ja sam šefova kantica za sve. To je tako, takva je situacija. Ja tu ništa ne mogu. Zato mi i daje odličnu plaću.”
“To je zato što se ti ne znaš postaviti. Preživjeli bi mi i bez tolike plaće.”, reče mu žena, a Franji se instantno osjećaj muškosti umanjio za minimalnih 50%. Kao da mu je netko mošnje postavio u ledeni škripac. Mrzio je kad mu žena govori stvari kojih je i sam svjestan, ali s kojima se već nekako pomirio jer mu je tako bilo lakše nego ulaziti u borbe u kojiuma bi po svoj prilici izvukao deblji kraj. Sam pred sobom mogao je podnijeti poneko poniženje, ali kad bi poniženje, u vidu odrađivanja posla koji ugovorno nije njegov, nanjušila njegova žena pucao je po šavovima. Imao je taj uobičajeni muški instinkt da pred njom koliko toliko zadrži sliku frajera, opasne momčine s kojom se bolje ne zajebavati, ali sve je češće, na svoj užas, ispadao totalni beskičmenjak.
“Lako je to tebi reći. Nije to baš tako. Sustav je kriv, nije to do šefa.”
“Kakve sustav ima veze s tim što on uvijek tebi sve uvali u zadnji čas? Zašto ne nađe nekog drugog? I to uvijek za vikend kad smo već dogovorili odlazak kod mojih?”
“Draga, znaš da volim otići kod tvojih na selo, ali što da radim, posao se neće obaviti sam od sebe…”.
Tako je otprilike tekao sinoćnji razgovor njega i žene. Prigušen jer se nisu htjeli derati da ih djeca čuju.
“Drugi put ću urlati. Možda mi ujutro bude lakše, a ne ovako. Gdje ću izbacit frustracije ako ne doma, pa neću valjda pred šefom. To nikako ne bi bilo pametno.”, rezonirao je.
Čitav je dan, na svoje divno čudo, bio dobre volje, premda je, negdje u pozadini, osjećao konstantno tinjajući stres i osjećaja da još nešto važno mora obaviti, samo se ne može sjetiti što. Nije taj stres bio prejak, ali je bio dovoljan da ga podsjeti da mu već dugo treba dugi odmor od svega. Ne kad se zvijezde idealno horoskopski poslože, već sad! Odmah! He, ali kako, od čega živjeti ako svemu okrene leđa. Što, da ode u šumu? Kako i od čega tamo preživjeti – nažalost nije obdaren lovačkim sposobnostima, a ni beračkim ni uzgajivačkim znanjima. Ta njemu bi svaka bobica bila potencijalna smrtonosna zamka…
…Odradio je što je imao za taj dan. Već je znao trik o bržem prolasku vremena, a taj je da radi sto na sat i nikad, baš nikad ne razmišlja o vremenu i tome koliko je sati.
Večeras u 19 h se još neki dan dogovorio naći na pivi s jednim novim susjedom s kojim se nedavno sprijateljio i s čijom mladom obitelji se i njegovi doma vole podružiti. Trebaju nešto na brzinu riješiti oko završne faze zajedničkog ulaganja u kriptovalute. Ni prevelik ni premalen iznos. Nešto što im neće biti žao izgubiti, a s čim se može započeti relativno ozbiljna priča. Sav posao će će za njih obaviti treći čovjek od susjedovog povjerenja koji će za to uzeti svoju proviziju od potencijalnog porasta vrijednosti valute. Susjed je nazvao negdje oko 17 sati i ljubazno pitao Franju smeta li ga ako ga tamo dočeka sa svojim starim društvom jer da su se ovi baš danas odlučili naći u isto vrijeme, a nije ih dugo vidio (i tome slični razlozi) i da neće biti nikakav problem da se njih dvojica, po potrebi, odvoje na par minuta od društva. Ako ga to pak smeta dogovoriti će novi termin da se nađu nasamo. Franji nije smetalo. Čak štoviše. Dobro će mu doći da malo razbistri glavu među novim ljudima, a da to nisu zahtjevni poslovni partneri s kojima stalno mora nešto glumatati i smijati se glupim forama zbog dobrobiti firme. “Eh, da mi je samo neki posao i neki život koji me toliko mentalno i fizički ne osakate. Valjda je zato bog izmislio alkohol. Da bar na tren zaboravimo koliko smo osakaćeni.”, uzdahnuo je u sebi prihvaćajući susjedovu ponudu.
Našavši se u društvu sa susjedovim “dečkima” koji su se smjestili uz električni kamin u kome je ravnomjerno plamtjela narančasta vatra, otpočetka primijeti da njihova opuštenost nije samo produkt pive i bivanja u okruženju dobro poznatih lica. Nije to bilo trenutno i unatoč svemu postignuto stanje već stanje koje je odisalo konstantom i koje se moglo postići samo ozbiljnim dangubljenjem. A pazite – nisu to bili neki klinci već odrasli ljudi od četrdeset naviše. Tim je momcima bahata opuštenosti bili nešto nalik tvorničkim postavkama. Za razliku od njega koji zbog gomile obaveza i stresa čak i u trenucima opuštanja uvijek u sebi nosi izvjesnu napetost kao potkožni osip kojeg se ne može riješiti. “Čovječe, tko je tu u krivu, oni ili ja? Radim li ja nešto pogrešno sa svojim životom ili oni? Ili se i oni, poput mene, snalaze najbolje kako znaju u svojim životnim okolnostima?” Znao je da na takva pitanja nema odgovora, ali se svejedno nije mogao uzdržati od toga da njima razbija glavu dok mu je susjed nešto pričao o kriptovalutama, a on se pravio da sluša. Jednostavno, susjed se doimao da zna o čemu priča i to mu je bilo dovoljno. Ko što smo već rekli, nije to za Franju bio financijski ulog nad čijom bi sudbinom nešto posebno strepio.
Jedan od pajdaša, najstariji među njima , po prilici 50 – godišnjak koji izgleda stariji no što jest, raspričao se o svojim, nazovimo ih, romantičnim šansama kod jedne zgodne mlade crnkinje. Da se razumijemo, bilo je to sve samo ne romantičarski nadahnut govor. Dapače, bilo je to prilično šovinističko izvrgavanje istine koje je graničilo s odvratnošću i groteskom.
“Mala me htjela, znaš kak’ me htjela, gorila je za mnom. A dečko njen kraj nje, hej, jel si možeš to zamislit?! Mogao sam s njom radit kaj sam htio, ali znaš mene, ne petljam ti se ja više sa mlađim ženskama. Te baš nisu svoje u glavi, kad vam velim.”
Franjo mu je htio dobaciti da nisu sve mlade žene iste, ali je odustao vidjevši da je ovaj sve grozničaviji u svom monologu.
Pedesetogodišnji neženja kozičavog lica podbuhlog od alkohola, rijetke sijede kose što je neravnomjerno stršala iz tjemena poput par ogoljelih stabala na nekoć gusto pošumljenom proplanku, sve se jače zagrijavao. Govorio je u neprekinutom ritmu o toj djevojci crne boje kože kao da je kakav objekt namijenjen isključivo tome da ga putem procesa podređivanja sebi pokuša pretvoriti u očit dokaz vlastite nadmoći nad njime. Naravno, izmišljene nadmoći koja je počivala na još izmišljenijem podređivanju. Pritom je igrao igru u kojoj je bio neprijeporan majstor. Govorio je toliko samouvjereno, gotovo prijeteće – kao da je svaka njegova riječ zakon, aksiom u čiju se istinitost ne smije posumnjati. Svi su znali da pretjeruje to jest laže, ali nitko mu to nije htio reći. Očito iz straha od izlaganja sukobu s čovjekom dovoljno neprincipijelnim da tako bezočno laže, a kamoli da neugodno otrese bilo koga tko bi mu se drznuo usprotiviti i dovesti u pitanje vjerodostojnost njegovih navoda. On je doduše znao da oni znaju da on pretjeruje i laže, ali je svejedno zaneseno nastavljao s predstavom, očito ne mareći za ništa osim za publiku koja vjerno glumi kako vjeruje u istinitost događaja na kojima se njegova monodrama temelji.
Franjo se na par neumjesnih seksističkih fora potonjeg koje su sa svakim sljedećim pićem bivale sve neumjesnije, preko volje smijao s ostalima, osjećajući se sve više kao taoc, a ne sudionik druženja. Ipak, iz poštovanja spram novog susjeda odluči ostati na još jednoj pivi, ali uz naglašenu – samo još jednu.
Na TV – u osvane zaostala nogometna utakmica 11. kola 1 HNL-a. Igra Gorica protiv Hajduka.
Kao potpuni analfabet, apsolutno nezainteresiran za nogomet Franjo se začudio velikom interesu prisutnih. Da interesu!? Bilo je to poput javne terapije. Svi kao da su podemonili. Ako ništa drugo nije više morao slušati o ljubavno osvajačkim pothvatima tipa s kozičavim licem. Sad mu je bilo jasno zašto se to zvala – zaostala nogometna utakmica 11. kola. Sudeći po reakcijama prisutnih povampirenih navijača, terenom su trčale mentalno zaostale osobe.
“Pa gle ovog idiota, pa dodaj mu loptu kretenu, sam je, sam je! Isus Bog Mater!”, jedan se sto i više kilaš gotovo samokatapultirao iz stolice. Bijesne kapi sline zaštrcale su TV – ekran. Spuštene vilice i izbezumljenog izraza lica ostao je zaleđen stajati s desnom rukom u zraku kao da će ga kritizirani nogometaš koji je u realnom svijetu kilometrima udaljen, vidjeti, čuti i na temelju njegovih stručnih uputstava u nastavku zaigrati bolje.
Što sve nije išlo na račun jadnih nogometaša:
 “Gle ovo, pa dobro kaj on ne vidi dobro il kaj?! Kaj ga ne pošalju okilistu, a ne na teren! Lik jednu nije dodo kak se spada, pa ja bi bolje odigro, a nisam potrčo 5 godina i pušim 3 kutije dnevno! Kakav idiot! Vadi ga van čovječe, kaj gledaš, kaj me gledaš!!”, drugi lik, suhonjav, lica izbrazdanog ko Keith Richards, nije štedio ni trenera domaćih, potonjem se gotovo unoseći u facu koliko je blizu ekranu bio.
Nije bilo poteza, pokreta, pogleda, geste lica igrača koja nije bila prokomentirana najčešće zlogukim komentarima.
“Ovi kao da nad sobom vrše egzorcizam. Jadni ti nogometaši, čega se sve ne moraju naslušati”, primijeti Franjo zgađen onim što vidi i čuje.
 Žestina kojom su zdušno i sihronizirano sipali uvrede spram svakog igrača koji bi učinio nešto što im nije bilo pri volji (ako im je išta uopće moglo biti po volji) zatekla ga je kao nešto s čime se nikak nije mogao poistovjetiti. Kao da je bio sasvim i u svakom pogledu nadrastao tu skupinu poluidiota u čijem se društvu sasvim slučajno našao.
Toliko su mu strane bile sve te priče i gotovo neandertalski neartikulirana izderavanja na račun nekih tamo njemu nepoznatih sportaša da mu se te osobe pričinile poput kakvih iritantnih vanzemaljaca koji se ne mogu baš pohvaliti naprednijom civilizacijom od naše. Susjedu je prišapnuo da mora ići i kurtoazijski mahnuo svima osjećajući pritom da nisu zaslužili ništa više od suzdržanog minimuma ljubaznosti. Gotovo nisu ni primijetili da se ustao, a tek su mu dvojica od šestorice, ako ne računamo susjeda, onako reda radi rekla – “Bok, bok”. Odjednom mu se vlastita žena od koje se malo htio odmoriti jer zna biti teška učini bestežinskim bićem anđeoskih karakternih i intelektualnih osobina spram ovih nogometom povampirenih blesana. Žurno je otišao kući znatno sretniji no što se inače osjeća kad odlazi kući. Taman sa ženom i klincima stigne pogledati Milijunaša…

Objava FRIK IZ KVARTA – Priče uz vatru pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.