“Ja sam ko stvoren za poljoprivredu.”
“Zašto?”
“Jer sam đubre.”

Upravo je ovim dijalogom krenulo naše zimsko planinarenje Velebitom. Nije važno tko je bio zapitkivač, a tko odgovornik tj. odgovaratelj ili ti davaoc, pače pružatelj odgovora – il’ kako bi se već to na točnom hrvatskom reklo. No dobro – tko smo to mi?
Urednik Mario Žilec (u daljnjem tekstu Žila, gazda, šef) i moja piskarateljska malenkost. Premda mi je nedavno bio dopustio par tjedana odmora od pisanja kad me nenametljivo pitao hoću li o ovome sklopiti kakav izvještaj vidio sam u njegovom oku žar neumoljivosti kojem se, sigurno, neću moći oduprijeti. Bio sam poput friškog umirovljenika kojeg su pozvali na posao da obavi neke stvari u svezi kojih su uvijek vjerovali u njegovu umješnost. Taktika koja egotripere poput mene uvijek razoruža. Dakle, evo, i službeno sam se odmirovio iz ovog kratkog ali Zlatkog zimskog odmora..

..Prekrižio sam desnu nogu u koljenu i podvukao je pod ispruženu lijevu nogu tako da su oblikom tvorile broj 4. Tko će sad ustati. Ovo je najljepši, najslađi dio spavanja – kad si svjestan (polu)sna. Nažalost, bio sam ujedno i svjestan neminovnosti ustajanja – ukoliko želim otići posjetiti svog bratovca Velebita. Hej, divovske stijene, prekrasne šume, hranjivi zrak, čudesni prizori, slijetanje na drugi planet – zar ćeš to doista propustiti samo zato jer ti se još proteže u krevetu?

Žeđ za avanturom u sekundi je nadjačala  pospanost. U 06:00 smo se dogovorili sinoć, ali unutarnji glas kaže : “Kasnit će Žila, mogu još par minuta ubiti oko.” E i bilo bi tako da mi i stan nije ušla majka koja živi stan do i doslovce me, ko od sebe davno rođenog, izvukla iz kreveta za uho:
“Brže zakasnit ćeš!”
“Daj kaj urlaš, si luda, uostalom gol sam, daj izađi! Neugodno mi je!”
“Ne bi ti bilo da si se ustao na vrijeme.”, roditeljski stroj za izazivanje nelagode je neumoljiv.
Perem zube gledajući na jedno oko i promatram tupi pogled u ogledalu. Zovem šefa, ali ovaj se opetovano ne javlja. Znao sam! Zaspao je komotnik (da ne kažem neku težu riječ – ipak mi je šef) jedan.

Mogao sam još kunjati. Ipak, nazvao me brzo – gospodin se odlučio tuširati prije puta – valjda da ne smrdimo planinskim zvijerima kad nas se dohvate – nije civilizirano. Ja sam po dobrom običaju odlučio smrdjeti putem, da mi ne bude prevelika razlika u dotadašnjem tjelesnom vonju kad se oznojim.
…Hoćemo stat na kavici?
Može, ali ne odmah, tamo negdje na pola puta.
Ok, zjevnuo sam. Meni bi godila jedna i sad na početku i na sredini. Nema veze, popit ću na sredini dvije. Stajemo tek na odmorištu najbližem izlazu koji vodi za Krasno podno Zavižana koji nam je krajnja destinacija.
Razmišljam kako bi trebalo nešto pojesti – ne preteško da ne budem pretrom. Pametujem šefu da je prije velikih napora koji nas očekuju dobro pojesti nešto lagano, naručujem štrudlu od jabuka, a ovaj car ni manje ni više naručuje teleći gulaš! U 8 ujutro! Ovo još nisam vidio! Ipak, njegov će ničim uzdrmani tempo hodanja uskoro posvjedočiti da je čovjek bio u pravu. Kad se samo sjetim nekih svojih pametnjakovića koji su govorili da je najbolje planinariti na tašte. Ljudi moji, vidjevši brzinu i snagu kojom se, što se planine tiče, neiskusni Žilec neprikosnoveno kreće Velebitskim vrletima najbolje je da u osvit zore maznete pola teleta ili janjetinu. Može i pečeni odojak, ako potonje nije dostupno, a može i sve navedeno u jednom obroku, pače zalogaju – za slučaj da ovo čita King Kong…

…Na početku Premužićeve staze dočekala nas je magla gušća od radnog rasporeda zaposlenika Amazona. Čitavom je rutom do Rossijeve kolibe kao krajnjeg odredišta od kojeg smo se istim putem planirali vratiti nazad – magla bila jedna neodoljivo tajanstvena, mistična, ali i pomalo jezovita kulisa. Svježi i mirisni zrak hranjiv, očaravajuć i ozdravljujuć – potezali smo ga požudno kao što se ledena voda traži kad se umire od žeđi. Kamenje je hrskalo pod džonovima gojzerica. Žila me zafrkavao da moje, obzirom na odabranu boju više sliče na gejzerice.

Vidici su se izmjenjivali kaleidoskopski. Iza svakog je zavoja bila nova bezvremenska ljepota koju je stvorio nenadmašni majstor svog zanata zvan priroda. Premda su okviri slika na toj izložbi bili znatno suženi već spomenutom maglom te je nevidljive dijelove spontano oslikavala naša mašta.

Lagana je to planinarska staza, ne pretjerano teška, pa ipak neki su dijelovi nešto zahtjevniji – poput jedne duže uzbrdice koja prethodi samoj kamenoj kolibi kojoj smo uputili svoje korake. Tamo je malko utihnuo inače neprekinuti razgovor – mješavina sasvim ugodnih i rasterećujućih bleskastih i neozbiljnih uvida u razne fenomene naših života koji su se ovdje, „na drugom planetu“, činili dovoljno daleki da se i njihove najbolnije aspekte moglo sagledavati s novootkrivenom lakoćom i relativnom mirnoćom. Dakako, tome je pridonijela i meditativnost dugog marširanja kroz šumarke graba i visokim jelama prošarane doline divovskog kamenja koje su nerijetko neodoljivo podsjećali na prizore iz kultnog filma “Gospodar prstenova”.

Smijeh je periodički odzvanjao gudurama i poput kuglice flipera odbijao se o gigantske stijene kao podsjetnik planini da smo i mi danas njezin mali, očarani dio. Ugođaj mi nije mogla narušiti ni jedna gazdina provokacija. Naime, u jednom je času, razdragano i euforično, zapjevao zimzeleni hit Miše Kovača. Umjesto da mu kažem: “Promijenimo glazbenu temu, pridružio sam mu se u grlenom refrenu.” Trzne Žila lijevim ramenom, diže se jato ptica na istoku, trzne on desnim – s druge strane u delirij pada jedna obitelj vjeverica i poeća banda puhova. Dok se planinom nesmiljeno orio gazda “Mišo”, ja sam stao i kraj puta po sagnjilom lišću se popišo…

“Žila, ti i ja smo ko Frodo i Sam.”
“Da fakat.”
“Hvala mu što se nije sjetio da sam, ako bi gledali po tjelesnoj konstituciji ja nedvojbeno Sam, a on Frodo – iako ne nosi nikakav prsten. Srećom Orci nas nisu vrebali s obronaka ili iza okuka koje su bile kao stvorene za zasjedu. Ipak, nije prošlo bez straha, barem mojeg. Na jednoj od mjestimičnih flekica snijega ugledali smo friški trag medvjeda.

Znaš da planinsku faunu čine i vukovi, risovi i medvjedi. Znaš i da zvijeri u pravilu nastoje izbjeći čovjeka no previše paranojom poslovično nabijenih američanskih filmova učinilo je svoje. Vidjevši da sam se usro ko grlica, mene je Žila, čiji nas je otac prije puta čini se –  proročanski upozorio na postojanje međeda, počeo zadirkivati da mi smanji tenziju koja mi je tištila zečje plašljivu grud (dobro tko je tu planinski jumpfer).
“Friče, ne brini, možda te neće pojesti, možda s tobom poželi raditi neke druge stvari, romantičnije prirode.”
“O super, neće me pojest ali će me silovat medvjed, tnx stari sad mi je fakat lakše.”
Još kad smo iza ugla ugledali nečije odbačene zelene Adidaske bio sam gotov. Doduše nisam mogao shvatiti zašto bi netko prilikom bijega od medvjeda skinuo tenisice.
“Ajde, dobro je, pojeo je već jednog planinara, samo mu se tenisice nisu svidjele pa ih je ispljunuo. Nije više gladan, to je dobro za nas, ne”, primijeti moj šef Žila.
“Nda, osim ako ga je uzeo za priležnicu u pećinu.”

Obzirom da smo, po mom blesavom i pretjerano preventivnom naputku napunili ruksake količinom odjeće, hrane i vode kao da idemo na znatno duže bilo je svakako napornije nego što je trebalo biti. Ipak, nekako život u tebi najslađe i najjače zabruji kad se počneš malo mučiti i upirati. Umjereni mazohizam u vjernoj službi čišćenja od uobičajenog stresa i anksioznosti koje gradska i poslovna svakodnevica nosi.
Ipak, osim nadnaravno lijepog i pročišćavajućeg iskustva, gubljenja koje suvišne kalorije, jedan od glavnih zgoditaka ove planinske putešestvije bio je izlazak iz zone dometa  najisforsiranijeg dana u godini zvanog Nova godina. Našli smo utočište u ovom svijetu magle, uskih kozjih stazica i okamenjenih divova/trolova i panorama koje istovremeno oduzimaju dah i pune pluća. Obavijeni daškom spokoja koji će poput dobrodošle rezerve još danima služiti kao štit pred stvarima koje bi mogle iživcirati. Usput, ne manje važno, mislim da je i Žila sad, poput mene, zaražen planinarenjem – to je, među ostalim, jako dobro jer potrošio je pravo malo bogatstvo na opremu – bilo bi stvarno bezveze da mu gojzerice, ruksak i ostala oprema doma čuče – bolje nek ih planini dovuče…

…Utonuće u san nisu mi mogli poremetiti ni svi ti do zuba naoružani sugrađani koji su sa žarom u očima jedva dočekali svima pokazati/dokazati svu raskoš i bučnost svog “bojnog arsenala”. Eh blagotvorna tišino Velebita, vraćamo ti se prvom prilikom…

Objava FRIK IZ KVARTA – Novogodišnje planinarenje pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.