Kao što to obično u mom životu biva, zanimljive dame upoznajem po birtijama, svom, rekao bih, prirodnom staništu. Tako sam jednog dana, a gdje drugdje nego u Dobrom danu, preko zajedničke prijateljice upoznao i gospođu Šafran – spisateljicu i blogericu. Naš prvi razgovor nije se ticao ni mene ni Sunčane već njene sestre koja mi je u gimnaziji predavala latinski i koja je, osim što je bila vrsna i stroga, ali pravedna profesorica, bila zgodna gospodična koja je poticala naše pubertetske maštarije. Crvenim se od srama dok priznajem da latinski nisam puno učio zato što mi se toliko sviđao već da se ne osramotim pred sexy profom od koje su mi se sušila usta. Kako se koncentrirati na deklinacijske nastavke dok ti hormončići tutnje tijelom? Srećom pa su zvučali ko pjesmica, us, i, o, um, e, o, bam bas, bat, bamus, batis, bant. A meni mozak od zurenja spor kao trabant… No, hm, hm, vratimo se Sunčani koja će me ubit što prostor trošim na njenu seku umjesto na nju na koju se ovaj tekst odnosi. No bez brige, dobiti će Sunčana više no dovoljno mjesta da predstavi svoj spisateljski talent.

Piše fikciju o jednoj francuskoj kazališnoj glumici Sarah Bernardht koja je, čini mi se, pomalo njen alter ego. Svijet je to starijih i mlađih glumica/plesačica, njihovih uspona i padova, istrajnosti, mlađe uspijevaju na vatri mladenačke energije i nevjerovanja u nemoguće, ove starije, već oprženi(ji)h krila, ljubomorne na tu vatru ne žele ostati konkurentne samo putem iskustva, ne – one žele natrag vatru početka. Ta vatra početaka, posebice ljubavnih, motiv je, pomalo i mit kojem se Sunčana često okreće – pišući da je većina ljudi zaljubljena u početke i da ih zbog toga toliko i privlači nevjera, a samo rijetki, dovoljno maštoviti, mogu zadržati osjećaj početka s dugogodišnjim partnerom. Sunčana u svakoj od priča uspijeva prikazati neki ljudski moment sa kojim se, premda ga najčešće brzo predajemo zaboravu, svatko lako može poistovjetiti, a koji je zapravo samo naizgled majušan jer ga lepršava snage poetične reminiscencije vješto, što takav moment i zaslužuje, prikazuje epskim. Malo mi je i žao što ovdje nema ni blizu toliko mjesta da se prikažu svi dijelovi njenog mozaika koji bi danas sutra mogao postati roman, ali vas pozivam da u tu svrhu posjetite njen blog – Sarah Bernard.

Za razliku od mene koji katkad znam biti mrzovoljan i ne pretjerano druželjubiv pa se onda ljudi začude jer ne mogu to povezati sa stilom mojeg pisanja, kod Sunčane osjetim puno veći sklad između načina pisanja i njene osobnosti – poetski prozračno, pozitivno, zaljubljeno u život čak i kad nudi samo ponavljanje već proživljenih krugova… al ajde da sad samog sebe skroz ne pokopavam – njoj je možda ipak lakše nego meni češće brijat pozitivu jer i ja bih zasigurno iznutra jače sjajio da se zovem Sunčana…

Isječak iz priče: Columbine

…- Kretenski je kad prekinu ljudi koji se još vole, rekla je žvačući. Totalno bolesno, breskvice.
-Ali…otkud znaš da me još voli, Columbine…?
– Ne pitaj, znam. Kretenski je kad ljudi prestanu razgovarati, kada se prestanu vidjeti i čuti.
– On me varao, Columbine. Na svakom koraku.
– Kad zapuste važan izvor, ne nahrane ptice, kad puste da grmlje podivlja.
Prečula me. Kao.
– Jedni drugima uvijek moramo biti rijetka biljka, u tome je tajna, mon cherry.
Rijetka i zaštićena biljka. Ili životinja, kako hoćeš.
Otkrivati uvijek novo čudo u čovjeku. Čudo.
Mada se čovjek svakodnevno mijenja, raste, stari.
Vidjeti nekog kao na početku. Uvijek na početku.
Ljudi misle, ma ne, ne, kako vrijeme prolazi,
normalno je da se manje vidimo, manje čujemo i doživljavamo. To je tako pogrešno.
Jean me voli jednako kao i prije trideset godina. Samo zato ga još podnosim. Jednako, čuješ!
( tu se smijem…ona ga podnosi… a zjenice su joj se nakostriješile na sam spomen)
Ti si za mene još uvijek ona balavica u heklanim dokoljenkama koja bi nešto glumila i filozofirala.
Ljudi vole početke, zato varaju. Ako nemaju dovoljno mašte stvarati početke s istom osobom.
A život ionako prebrzo prolazi…Život je …kurva jedna prljava, mon petit abricot.

Nakon krpe, udarca i smijeha, pomislila sam : a ne…život je onako…baš, baš lijep…

Juste la façon dont vous regardez ce soir

Sjećaš li se Sarah, kako si ispod Notre Dame vrtjela onu svoju preširoku zelenu suknju?
Kako si u Parc de la Villettu radila na travi zvijezde, a onda smo ležali jedno do drugoga i jeli tratinčice?
Sjećaš li se kako sam nespretno povukao ruku, pa je to izgledalo tako profano, tako kao da sam te zapravo htio uhvatiti za stražnjicu, a bilo bi to prerano i sasvim neprilično tom romantičnom trenutku?
Kad sam te ljubio pred vitezima u onome muzeju? Brao ti ljubice?

Mislili smo da smo sami, sami, tek u prazne oklope smo sumnjali, a onda se iza nas pojavila pozamašna skupina veselih talijanskih turista, koji samo što nisu aplaudirali našoj, misliili smo, diskretnoj provali nježnosti…?
A onog talijanskog umirovljenika koji ti je u muškom toaletu gdje smo otišli obaviti nuždu, jer je u ženskom bila grozomorna gužva, gledajući te u ogledalo rekao nešto poput bellisima,
– ti si se nasmijala i pokazala da ti je drago,
a meni je došlo da ga protjeram iz zemlje, oduzmem mu mirovinu i zatvorim ga u tamnicu?

Mon sucre d’orge….
Sjećaš li se one rječice koja se budila iz stoljetnog zimskog sna, dok su posvuda kreketale žabe, a mi smo šetali puteljkom uz šumu i ti si rekla kako osjećaš vile u zraku, i kako su nevidljivi cvjetovi pustili svoje pelude da lete zrakom i oplođuju zaljubljene, a ja sam se na to nasmijao i rekao ti nešto kao :
bleso moja mala, što sve nećeš umisliti…..
A ti si se rastužila onako kao što se rastužuje neshvaćeno stablo, onako kako se vrba spušta sve do rijeke, onako kako se javlja ševa iz pustog gnijezda, tako si se rastužila…pile moje malo.
I meni je došlo da si u toj nespretnosti opalim nekolicinu šamara.

***********

Ja sam, vjerujte mi, doista pravo zeleno raščupano proljeće u njegovim rukama.
Čudovišno. Vjerujem mu sve. Ne vjerujem mu niti riječ.
I bude li vrijeme doista bez imalo milosti uzimalo i žderalo trenutak po trenutak,
bude li onako jako, nemilosrdno i grubo,
brisalo blistave ulice na kojima smo prosipali naše poljupce, sljubljene ruke i prste,
pokušavajući proniknuti u tajnu,
tajnu koja nam je svirepo titrala pred nosom u ono plavo i modro popodne kada je rekao da postaje ozbiljno, kada sam znala da je postalo ozbiljno, ono što mi nikako neće moći oteti to vrijeme, njegova je nježnost u svoj onoj grubosti
kojom smo se pokušali otjerati jedno od drugoga,
moja je mačja upornost kojom sam se uspinjala svim trpkim plodovima njegove ranjivosti,
njegova je viteška upornost da svlada svu moju opreznost i strah,
neprestano iskušavajući moju privrženost.
Ali…slušajte..
njegove su oči te koje me vole.

Souffle

O da, naravno.
Bili su to divni dani.
April je bujao, plamtio u tisuću boja, mirisa, oblika, okusa, a Escoffier i ja, voljeli smo se kao dva pijana,
luda stvora, zasljepljeni našom dugom žudnjom, našim nikada dovršenim zagrljajima,
sanjareći uvijek kao na početku.

Ponekad sam znala pomisliti da smo više nego jedno u drugo, oboje zapravo zaljubljeni u te naše početke,
da su nam oni potrebni radi nekog unutarnjeg otvaranja i obnavljanja. Nekog učenja.
Kroz njega, uvijek sam iznova pobjeđivala vlastitu taštinu.
Naučila se ne shvaćati isuviše ozbiljno.

A zbog tih smo početaka naizmjenično i neizlječivo izazivali i izmišljali krajeve,
svjesni zapravo da one standardne perspektive kod nas i nema.
Nema obale, nema pristaništa, samo jedan jedini riječni pravac, bujice, valovi i virovi,
i on i ja, neprestano na zlatnim odsjajima,
na krijesti vala i albatrosima označenom proputovanju.
Kao prolaznici.

Tek koja glasna ptica u niskome letu, zvuk parobroda, rijetki šetači, nebo kao ogrtač za molitvu.

I već je zahladilo u predvečerje, mili, potrebno je zaogrnuti onaj topli kardigan boje malina,
uvući se duboko u rukave, spremiti se mudro za sutra, za uvijek nova proljeća,
za neka svježa rasprostiranja, za uvijek nove pozdrave.

Bili su to praznički trenuci produljeni u nepoznato, vrijeme cvatućih naranči,
al ja sam duboko u sebi znala da mi on priča sve manje,
da me ne želi uznemiravati, i da zapravo samo želi produžiti taj naš souffle od malina,
izrazito osjetljivu i pjenastu masu u kojoj smo tonuli, pridržavajući se malinastih sutona naših neminovnih rastanaka, smjesu u koju ćeš sasvim nježno umiješati bjelanjak i šećer onaj sitan, u prahu, a potom ga peći sasvim kratko i lagano, tek toliko da potpuno nesvjesno porumeni od miline i pripadanja.
Sve je u redu i sve je na svom mjestu.
Nisam patila od nikakvih formalnosti, niti od govorkanja, niti mi je vrijeme koje sam imala samo za sebe predstavljalo neki teret i čekanje da se javi. Nisam pitala ništa, nisam tražila ništa. Okrenula sam svoju glavu suncokreta prema najsjajnijim osobinama njega kao čovjeka i takav mi je bio potreban i drag.

Traži li ljubav ikada zapravo više od pjenaste čipke trenutka ?
Da li je ljubav zahtjevnija od toga ?

Objava FRIK IZ KVARTA Poetična proza Sunčane Šafran pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.