Prijava

Vaša prijava

FRIK IZ KVARTA – Skroz je normalno biti lud

['Čisto ludilo', 'FRIK IZ KVARTA ZLATKO MAJSEC', 'kratke priče']

Nakon što su se pozdravili na malom raskršću kraj kineskog dućana ona je otišla kod zubara začepiti rupu u kutnjaku toliko šupljem da je imao vlastiti, nezavisni sustav propuha. On je pak u svojoj Hondi Civic odjurio na podnevno predavanje iz obiteljske psihologije.
Nazvala ga je kroz pola sata. Pognuo je glavu u neuspjelom pokušaju da ju gurne ispod stola i rekao joj: “Piši, na predavanju sam.”
“Ne, ne, al ovo moraš čuti uživo”, inzistirala je, otkrivajući bojom glasa da bi moglo biti nešto zanimljivo. On nije mogao odoljeti njenim zahtjevima, sve i da nije mirišalo na zabavu, se, koliko toliko, neopazice izvukao iz predavaonice na hodnik, a onda polako odšetao prema wc-u jer je hodnik bio pun profesora koji su nešto ozbiljno čavrljali o semestarskih prilagodbama na koronu.
Ona je čitavo vrijeme brbljala u slušalicu, no pod stresom da pred profesorima radi nešto loše, nije se mogao skoncentrirati na to što ona govori sve dok se nije zaključao u wc kabini.
“E ajde sad, sad mogu pričat. Možeš pliz ponovit.”
“Pa govorio si aha, aha, da, da – mislila sam da pratiš!?”
“Ma to sam zbog profesora da ne ispadnem samo debil koji šuti na telefon.”
“Čudan sii. Al’ to mi se sviđaa. Any way, morala sam se od zubara vraćati s romobilom. Prsti su mi se tako smrzli da u pekari nisam mogla izvući kovanice iz novčanika. Ko sige, stalaktiti. Ne osjećam ih – ko da nisu moji. Već sam mislila da bum ih ko zadnja seljanka morala istovariti na pult kad…”
Uđe joj u riječ: “…A sorry nisam mogao doći po tebe.”, malo se rastuži no ujedno (znatno jače) i osjeti ponosnim što joj njegov auto pruža komfor. Preplavi ga zadovoljstvo što mu takva ljepotica između redaka dodjeljuje bodove što je motoriziran.  Doduše i suptilno skrivenu obavezu da je sljedeći put i odveze i vrati kući umjesto da u prtljažnik auta stavlja njen romobil.

“Joj znam kak je to. Sjećam se kad bi mi se ko klincu od grudanja smrznule ruke. Čovječe ne osjećaš prste, a kad uđeš u topli ulaz – eee nema boljeg osjećaja na svijetu. Streseš se od odmrzavanja. Lijepo te uljuljuška ta toplina i odeš baciti podnevnu dremku gore  kod bake koja te dočeka s kolačima.”
Ona prekine njegove dječje reminiscencije kao što je i on uostalom prekinuo nju – odlučna da više ne radi pauze u govoru kako bi mu u jednom dahu mogla prepričati sve.
“E znači luda, luda. I znaš mene – kad sam u stresu počnem se smijat.” Joj da je bar i meni tak, ja izgledam ko grčka tragedija kad sam u drami, pomisli mladi student ljudske psihe..

..”E, a u pekari je pored mene bio jedan malo stariji lik. Kad je vidio da imam problema s izvlačenjem novca pitao me treba li mi  pomoć. I tad – ni sama ne znam zašto – počinje…počinje show. Rekla sam mu – gospodine bih li samo nakratko mogla dobiti vaše ruke. Mislim, možete li mi posuditi vaše ruke, samo da platim s njima? Mislim, vratila bih vam ih odmah. Ne bi mi bile platežno sredstvo nego sredstvo za vađenje platežnih sredstava, mmm razumijete? Ni samoj mi nije bilo jasno kako sam se uspjela uplesti u takve blesavoće no one su samo izlazile iz mene kao da imaju svoju volju koja je van moje kontrole. Ispalo je prilično nespretno iako je bilo jasno što sam zapravo mislila. Pogledao me kao da sam malo luda, ali ne bez simpatije.”
“Pa i jesi luda, stvarno si ga to tako pitala?”, zabrenči budući psiholog u svojoj skučenoj i zagušljivoj wc kabini. Netko je upravo ušao pomokriti se u pisoar pa mu je, izrazito sramežljivom, bilo neugodno čak i glasno disati – nije htio da taj netko bude svjestan njegova prisutstva. Odluči duboko udahnuti i ne disati dok ovaj ne izađe.
“Stvarno. Ni sama ne znam kako mi je to tako nekontrolirano izletilo. E i da ne ispadne čudno nastavila sam s igrokazom kojem se i gospodin pridružio jer mu je to valjda bilo lakše od neugodne šutnje pred luđakinjom.”
“Znate, izgledaju tako toplo. Vaše ruke mislim. Koliko tražite za njih?”
“Žao mi je gospodična. Moje ruke nisu na prodaju.”
“Kaj got. Sve ima svoju cijenu. Recite brzo – koliko tražite?”
“Ako vam i kažem cijenu kako ih kanite s mene skinuti.”
“Odšarafila bi ih.”
“Gospodična kaj vam ja izgledam ko Terminator? Dajte se malo zbrojite.”

Za to vrijeme pridošlica u wc-u Filozofskog fakulteta konačno je svršila sa svojom rabotom i izašla van. Student psihologije bio je već prilično poplavio od nedisanja i taman kad odluči duboko udahnuti začuje iz susjedne kabine začuje – buć! To mu značajno nagrdi sam čin daljnjeg disanja pa odluči ipak izaći i vratiti se na hodnik. Njegovu djevojku ništa nije moglo zaustaviti. Čak ni njegova glasna borba za zrak poslije gotovo minute čekanja nije ju skrenula s puta i nagnala da ga pita kaj mu je. Govorila je poput zahuktalog stroja.

“Dja, vi ste Terminator! Izvolite mi smjesta predati svoje ruke. Svucite ih, vrisnula sam i osjetila kako me preplavljuje neobično zadovoljstvo kad mi gospodin podari topli smješak. Lik se suživio sa mnom. Gentlemanski prihvatio igru.” Mladog studenta ljudskih psiholoških fenomena ovo malo štrecne. Bio je ljubomoran što on nije taj gospodin čije pekarnično ophođenje ona s tako gorljivom hvalom opisuje.

‘Iz neobičnog razgovora prekine me prodavačica koju je interesiralo želim li da mi zgrije naručeni sendvič. Ne treba, zgrijte mi radije ruke – odvratila sam. Molim vas – stavite moje ruke u pećnicu. Malo, samo na sekund!”
U tom času u pekaru ulazi neka nova mušterija i u nervoznoj žurbi naručuje jedne prstiće.
“Pa evo rekla sam sekundu! Jel’ mogu imat jedan moment mira?, fingirala sam uzrujanost. Ženska me antipatično izignorirala. Pogledala sam značajno starijeg gospodina koji se i dalje smješkao i hinila kolutanje očima. Na bijeloj mikrovalnoj odzvoni onaj visoki C – znak da je grijanje sendviča gotovo.”
Student se u tom času što je submisivnije mogao nasmiješi profesorici s čijeg je predavanja izašao, a koja se, praćena studentima, pojavi na hodniku. Njen sat je bio završen. Shvati da je propustio prozivku na kraju predavanja i poprimi izraz lica kakav su prikazivale antičke kazališne maske. To mu je već treći minus. Ispunio je do kraja bonus. A ova njegova i dalje entuzijastično trkelja o zaleđenim prstićima. Život je fakat patnja. Dobro moj stari govori, pomisli.
“Gospodična, vaše ruke – kako želite da vam ih serviram, s više ili manje majoneze?, zakliktala je mlada pekarica.
Kužiš i ona je prihvatila igru!? Nisam mogla vjerovati. Još je i rekla da će ih spremiti tako da prste obližeš. Zavrištale smo od smijeha skupa s gospodinom dok nas je nova mušterija iz pozadine gledala kao da nas želi streljati. Zbog nje mi bude još draže da sam tako luda i slobodna. Idiotkinja! Ljudi se više ne znaju ni opustit – sve mora bit ko po špagi i predvidljivo – inače nije normalno. Koja dosada, ne. E i znaš što?”
“Što”, upita budući psiholog koji se svojski trudio kraj studentske graje na hodniku skoncentrirano pratiti daljni razvoj događaja njegove drage – smrznutog bakalara.
“Koliko mi je isprva bilo neugodno što sam nehotice započela jednu takvu ludoriju, toliko je bilo nečeg tako  prokleto rasterećujeg u komunikaciji koja je uslijedila. Stvarno, bilo bi za ljude zdravije da češće polude jer ne može čovjek ostat normalan ako je non stop normalan, ako me razumiješ. Zbog mentalnog zdravlja treba se s vremena na vrijeme ponašati kao da si bolestan u glavu. Ludi su normalni, a normalni ludi, kužiš. Dobro, mislim možda malo previše generaliziram, ali kužiš kaj ‘oću reć?!”
Mladi psiholog već je, “normalno”, krenuo guglati njene simptome, no, zaljubljen kakav je, na kraju ipak odustao razmišljajući kako je u današnje ludo doba možda i normalno biti lud. Uostalom tko još zadržava dah dok drugi pišaju. Očito nisu ni njemu samom baš sve na broju pa se svejedno ugodno osjeća u vlastitoj koži…

Objava FRIK IZ KVARTA – Skroz je normalno biti lud pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.