Sljedeće godine obilježava se sto godina gradnje i otvaranja škole u Mraclinu. Tom prigodom pokušat ćemo se prisjetiti pojedinih osoba – učitelja koji su radili u mraclinskoj školi, ali i nekih učenika koji su svoje obrazovanje započeli upravo u toj zgradi.

Donosimo vam intervju sa gospođom Marinom Novosel, učiteljicom koja je cijeli svoj radni vijek provela u Mraclinu. Ovaj je intervju planiran prije dvije godine, no dogodio se potres i intervju se dogodio tek u listopadu 2022. godine. Što je sve učiteljica Marina rekla našem uredniku Kosu, koji je bio i njen učenik, te kako je bilo raditi nekad i danas, pročitajte u nastavku.

Koliko dugo radite u Mraclinu, možete li se prisjetiti samih početaka i kako ste uopće došli u Mraclin?

Od veljače 1984. godine radim u Mraclinu, mojem  prvom i jedinom radnom mjestu. Mraclin mi se doista dogodio slučajno. Saznala sam za natječaj kojim se traži učitelj u Mraclinu.  Iskreno, nisam ni znala točno gdje je Mraclin jer sam najčešće putovala autobusom prema Zagrebu. Prvog dana izašla sam iz vlaka u Mraclinu i nisam znala gdje sam. Danas znam da sam već odavno u Mraclinu doma.

Od samih sam početka ovdje naišla na veliku dobrodošlicu, od kolega koje sam tu srela, ali i učenika i roditelja. Moram spomenuti kolegu Stevu Rabljenovića koji me tu izuzetno toplo dočekao. Bio je na zamjeni do dolaska novog učitelja ili učiteljice. Počela sam raditi u veljači, a u travnju iste godine sam diplomirala, pa se može reći da još nisam ni bila pravi učitelj s  diplomom kad sam počela raditi. Kolege koja sam zatekla u Mraclinu bili su vrlo srdačni.  Bila sam mlada i bez ikakvog radnog iskustva, a oni su mi uvelike pomogli u početku mog rada. Sjećam se dobro kolegice Božice Štefulić, danas Rebić, koja mi je također puno pomogla i uvela me u rad.

Kako je izgledao rad tih prvih godina u Mraclinu?

Kada sam došla stanje ove školske zgrade bilo je bitno drugačije od onoga što vidimo danas – oronula zgrada, stare klupe, wc-čučavci i stari način grijanja – željezne peći, kasnije kamini. Svi smo dobro funkcionirali u takvim uvjetima rada, djeca i mi učitelji. Prikupljali smo i slagali drva, ložili peći, otvarali prozore jer se vrlo često dimilo, sjedili u jaknama dok se učionice nisu zagrijale. Kad danas o tome razmišljam, možda nam se tada činilo sve to teško, no imalo je to svoju draž. Znale smo mi kolegice i počistiti školu ako nije mogla čistačica, znale smo kuhati i pripremati užinu, trčati iz razreda u kuhinju pa nazad, ložiti peći. Učiteljica Branka Puškarić je nosila tulinje od kuće kako bi mogle lakše podložiti vatru, skupljale smo vani triješće za potpalu. Prvo su bile željezne peći koje su grijale dok je vatra gorjela u njima, kasnije kamini koji su se tek zagrijali sredinom tjedna, a dotad su dimili pa smo svi skupa sjedili obučeni u kapute uz otvorene prozore, a tada su zime bile prave zime. I djeca su sudjelovala u aktivnostima, pospremala su drva, čistila snijeg, vremena su bila doista puno drugačija od današnjeg. Nismo imali telefon kao danas, nismo mogli javiti roditeljima da je dijete bolesno, a kad je bilo baš nužno, koristili smo telefon u domu pokojnog župana Franje Kosa. Bilo je nestašnih učenika koji su se znali ozlijediti, no nismo radile paniku. Same smo zamatale rane, stavljale flastere, snalazile se kako smo znale i umjele.

Koja je razlika u radu danas i prije 20 ili 30 godina? Jesu li se promijenila djeca, roditelji, sustav?  

Prošla sam kroz više sustava rada i iako su promjene vidljive, sve se svodi na isto. Tko radi, uči, ispunjava svoje obaveze, taj je i uspješan. A mi učitelji moramo djecu učiti da budu savjesni, odrađuju svoje zadatke, budu ponosni na svoje uspjehe, ali i da snose posljedice ako nešto nisu odradili. Svojim učenicima uvijek kažem: „Imate svoja prava, ali imate i obaveze, dužnosti“. Danas imamo svu moguću tehnologiju – pametne ploče u učionicama, laptope, tablete i projektore. Ipak se često pitamo kako smo prije, bez svega toga, uglavnom uz kredu i ploču, stigli učiti i naučiti puno više nastavnih sadržaja nego danas. Današnji kurikuli su sadržajno jednostavniji, obujmom  manji. Mislim da su djeca puno sposobnija i da mogu puno više nego što se od njih sada traži i očekuje.  Na kraju, bez obzira na sustav i način rada, uvijek ostaje škola koju čine učenici zajedno sa svojim učiteljima.

Imala sam zadovoljstvo raditi sa tri ravnatelja. Prvi je bio g. Boris Golemac, ravnatelj koji me i zaposlio. Mogla bih reći da je bio vrlo zahtjevan, ali pravedan. Znao je reći nama učiteljicama u Mraclinu: „Cure, ja vas mogu pošpotati ako treba, ali na vas ne dam nikome!“ 90-ih je došao g. Krešo Matašin s kojim sam isto odlično surađivala. Sada nam je  ravnatelj g. Damir Bedić koji je vrlo ambiciozan, koji puno radi, trudi se, surađuje sa svima nama, bodri nas. Svako  vrijeme nosilo je drugačiji način rada i to je normalno.

I naravno da se djeca mijenjaju. Često se sjetim djece iz Okuja, koja su i po najvećem nevremenu, po kiši i snijegu dolazila i odlazila iz škole ili biciklima ili pješice. Nije bilo autobusa kao danas, a roditelji su radili. Danas većinu djece roditelji čekaju ispred škole. Cijenim ljubav i brigu za djecu, ali mislim da ih to čini nesamostalnijima, treba im dati zadatak, malo ih ohrabriti i oni to sve mogu odraditi. Roditelji  misle da dijete ne treba ići pješice ako ima tko doći po njih. Ma ništa djetetu neće biti, neka prođe i 2 km pješice, to je za njegovo dobro. Mogu oni puno više nego što mi mislimo. Treba im samo dati priliku, treba djecu pustiti da budu samostalnija. Naravno, tako je najčešće na početku školovanja.

Ono što još mogu reći je da sam uvijek imala dobru djecu. Kad smo god išli na izlet, na terensku nastavu ili u školu u prirodi, nikad nisam morala djecu loviti, tražiti, utišavati. Bila su pristojna i dobra, mogli smo se o svemu dogovoriti.  Dok su druge moje kolegice iz ostalih škola ponekad znale imati problema i uvijek su se pitale kako to meni uspijeva. „E, to su moji Mraclinci i Okujci, s njima se sve može dogovoriti“, znala sam im reći.

Kako je raditi u malom kolektivu kao što je Mraclin?

U ovakvom kolektivu gdje smo četiri učitelja prelijepo je raditi. Kada sam počela raditi bile smo samo dvije učiteljice jer se radilo u kombiniranim odjeljenjima, na sreću samo nekoliko godina. Imala sam prilike ići raditi i u centralnu školu u Vukovinu, no nisam htjela. Ovdje je jedna posebna atmosfera, manji krug ljudi, uvijek sam imala prekrasne kolegice, dobro smo se slagale i sve smo se mogle dogovoriti. Ovdje je baš sve nekako „po domači.“ Zato i kažem da su Mraclin i ova škola moj drugi dom.

Osjeća se u Mraclinu ta sinergija, povezuje vas tradicija, vaše udruge i društva, no moram istaknuti i mraclinske poduzetnike. Spomenut ću gospodina Vjekoslava Kovačića, sjećam se njegovih početaka. Danas mi je drago koliko je uspio u životu, koliko ljudi zapošljava u svojoj firmi. Oduvijek su nam mraclinski poduzetnici i pomagali – Vjeko koji nam je napravio prvi zeleni otok ovdje na našem školskom dvorištu, pomogao kad je mogao, ali i gospodin Mladen Galeković, Branko Galeković, Tatjana i Tihomir Kos, ma tko god je mogao, da sad nekoga ne zaboravim. Ljudi ovdje jako drže do tradicije, poštuju se. To je bilo tako i kada sam došla, a takvi su i danas. Mraclinci su ostali Mraclinci. Isto mislim i o roditeljima iz Okuja s kojima je također bilo lijepo surađivati. Djece iz Okuja je bilo brojčano puno manje jer su se neki od njih  školovali u osnovnim školama u Velikoj Gorici.

Moram još istaknuti jednu osobu iz Mraclina, a to je pokojni Stjepan Kos Števek. Bilo je situacija kad škola nije mogla neke stvari nabaviti ili financirati, jednostavno nije bilo sredstava. Tada smo okrenule njegov broj i on nam je uvijek izašao u susret, koliko je god mogao, i kad je bio predsjednik Mjesnog odbora, ali i kasnije.  Ovdje se živi za mjesto, međusobno se ljudi podupiru i pomažu, zbog toga je doista lijepo raditi u ovakvoj manjoj sredini.

Jeste li imali mogućnost promijeniti radno mjesto?

Imala sam mogućnost promjene radnog mjesta za vrijeme Domovinskog rata, nudio mi se čak i posao koji bi mi bio bliže, no nikad nisam dvojila.  Ni u jednoj sekundi nisam dvojila hoću li otići iz Mraclina. U vrijeme rata čekala sam hoće li svirati sirena ili neće, hoće li voziti vlak iz Siska i hoću li stići na posao, a i kako ću se vratiti kući. Bilo je kojekakvih povrataka. Jednu noć smo čak kolegica Božica i ja prespavale kod obitelji Cvetnić Esperantovih jer se nismo mogle vratiti svojim kućama. U slučajevima uzbuna, kojih na sreću nije bilo puno, odlazile smo s djecom kroz jedan prolaz kod susjeda Mladena Kosa u sklonište. Ne žalim ni za čime, sve je to jedno dobro životno iskustvo. Uvijek sam se ovdje prekrasno osjećala. Ne žalim nimalo što sam došla i ostala ovdje.

Odgojili ste brojne mraclinske đake, mnogi od njih danas su uspješni ljudi, znate li koliko ste generacija imali?

U tih 38 godina imala sam 10 generacija, brojni su to đaci, mnogi od njih su danas odrasli ljudi, visokoobrazovani ljudi, magistri, uspješni poduzetnici, pošteni i pravi ljudi. Jedan moj učenik je postao i doktor znanosti – Luka Cvetnić. Danas čak predajem i njihovoj djeci. Mnoge učenike nakon što su završili četvrti razred godinama nisam vidjela, djeca odrastaju, mijenjaju se, postaju odrasli ljudi. Bilo je par zgodnih situacija gdje se upoznajemo, a oni meni kažu: „Pa vi ste bili moja učiteljica“. Uvijek mi je drago to čuti, kad me moji učenici pozdrave, obrate mi se, nadam se da sam im ostala u lijepom sjećanju. Imam baš jednu simpatičnu priču od ovog ljeta iz Siska, gdje  živim. Pripremalo se vjenčanje u mom susjedstvu, ljudi su uređivali stubište, ja sam prolazila i obratio mi se jedan mladić i upitao jesam li ja učiteljica Marina. Nisam ga prepoznala jer ga nisam vidjela tridesetak godina, no radilo se o Draženu Škrinjariću, učeniku koji je živio u Mraclinu za vrijeme prognaništva. Jako sam se obradovala tom slučajnom susretu, a posebno kratkom razgovoru s tim krasnim mladim čovjekom. Vratila sam film, sjetila se malo onda tih godina i koliko je naših prognanika bilo u Mraclinu. Svi mi imamo sjećanja koja nekako s vremenom malo pospremimo, ali u nekom trenutku se prisjetiš i vratiš lijepe uspomene. Mraclinci su stvarno te ljude i djecu prihvatili kao svoje, nikad se ta razlika nije vidjela i to je ono što vas čini posebnima.

Trenutno predajem drugom razredu, toliko su dobri, bezazleni, iskreni, topli. Što im je na pameti to oni kažu. Ima ih 13 i predivni su. U posljednje dvije generacije koje sam imala bilo je samo po 10 učenika. Današnji prvi razred ima samo 7 učenika, a i za drugu godinu najavljeno je manje učenika. Osjeti se pad broja učenika kroz godine. 

Spomenuli ste već Domovinski rat i kako ste se snalazili tih godina, a posljednjih godina susreli ste se i sa radom u koroni, a kasnije i potresom. Kako ste snašli u tim situacijama?

Stalno ispočetka učimo, život je jedna cjeloživotna škola. Morali smo se priviknuti na novu situaciju. Stvarno smo se namučili s online nastavom. Po cijele dane sam sjedila za laptopom, pisala im pisma, bilo je teško, na koji način im objasniti, kako im pokazati. Pokušala sam ih prvo lijepim riječima pohvaliti, a onda ih zamoliti da neke sitne greškice isprave. U tome su nam uvelike pomogli i roditelji. Potres me jako promijenio. U samom početku nisam se bojala, razmišljala sam više o svojoj obitelji, što ćemo i kako ćemo. Mislim da nas je potres sve promijenio. Danas se trudim ne zamarati nebitnim stvarima. Ima puno ljudi koji teško žive. Ja ne mogu reći da loše živim, ali oko mene u Sisku ima stvarno ljudi koji skromno žive. Sisak koji je bio najveći industrijski grad, danas kao takav ne postoji. Tamo nema posla, velika većina putuje prema Zagrebu.

Školska zgrada nam je izdržala potres, osim par opalih crjepova, većih oštećenja nije bilo. Veći problem nam stvara vlaga.  No, veselimo se svi novoj školi jer se ide u tom smjeru da se nastava izvodi u samoj jednoj smjeni. Ravnatelj se dosta oko toga angažirao, sudjelovale smo i mi učiteljice u stvaranju idejnog nacrta. Ideja je da dolje bude vrtić, gore bi bila četiri razreda sa kabinetima, učionicom za informatiku. U prizemlju bi bila zajednička kuhinja i veliki hol u kojem bi se mogla u vrijeme zime održavati i nastava tjelesnog odgoja. U planu je i sportska dvorana. No, sve ovisi o financijskim sredstvima.

Ova škola je zaštićeni spomenik kulture, prekrasna je, puno me lijepih uspomena vežu uz nju. Morate ju vi Mraclinci čuvati.

Ima li nešto što biste promijenili u svom radnom vijeku?

Vremena se mijenjaju, mi se mijenjamo s godinama, sve se mijenja, i tu ne možemo ništa. Mogu samo reći da sam s godinama postala mekša jer ne samo što sam mama, postala sam i baka pa se odnosim  prema učenicima kako bi se odnosila i prema svojoj djeci i unukama. Svoje osjećaje prenosim i na njih, kako svoje pošpotam, tako pošpotam i njih, kako svoje pohvalim, tako i njih.

Ima ipak jedna stvar koju bih promijenila da mogu, nešto što mi je jako žao. Kad dođeš mlada, puna elana, misliš da možeš promijeniti svijet. Ne iz nekih loših namjera, nego stvarno misliš da bi to trebalo i da to možeš. Na kraju ne uspiješ i onda se pitaš zašto si to napravila. Na ponavljanje razreda sam poslala dva učenika, mislim u drugoj generaciji. Mislila sam da će ako ponavljaju razred još jednom naučiti nešto više, popraviti se. No, nije se to tako pokazalo kako sam očekivala. Eto, to mi je žao, i danas to sigurno ne bih ponovila. Ali sve to je to jedna životna škola.

Planirate li u mirovinu? I imate li već ideju čemu ćete se posvetiti kad nećete raditi?

Kao što sam rekla, predajem drugom razredu i planiram s njim ostati do kraja njihovog školovanja u Mraclinu, odnosno dok ne završe četvrti razred. Ja isto pamtim svoje prve učiteljice, to je jedan dio života koji ti se sigurno zauvijek ureže u pamćenje. To je razlog zbog kojeg bih htjela ostati s njima do kraja njihovog školovanja u PŠ Mraclinu.

Jako volim prirodu, imam potrebu za kretanjem i planiram se, kad budem u mirovini, učlaniti u neko planinarsko društvo, to me jednostavno opušta.  Imam tri unuke kojima se jako veselim i sigurno ću se u mirovini više i njima posvetiti.

Što biste poručili mladima koji se odluče za profesiju učitelja? Zašto odabrati taj posao?

Neke stvari ne možemo platiti i nemaju cijenu. Nisam  znala da ću biti učiteljica, jednostavno se to dogodilo i tu sam se našla. Prije svega moraš voljeti djecu i rad s njima, moraš suosjećati s njima, znati da imaš veliku odgovornost prema njima jer ih usmjeravaš u životu, ostavljaš neki trag. Istina je da možda učitelji nisu uvijek dovoljno cijenjeni u našem društvu i više puta jesmo možda nezadovoljni i sa plaćama, i sa sustavom, no moramo uvijek razmišljati na dobrobit djece. Ona nisu tome ništa kriva i to razmišljanje je mene vodilo u svim situacijama u kojima sam se kroz ovih 38 godina našla. Nijedan život nije blistav i krasan,  nikad nisam ušla u razred sa svojim problemima, oni su uvijek ostali izvan učionice. Kad sam ušla u vlak prema Sisku, onda sam ih pobirala i išli su sa mnom kući. Uđeš u razred i onda si u drugom svijetu. Djeca su uvijek vesela, nasmijana, ponekad i nestašna, ali ne i zločesta.  Svi su oni danas izrasli u prekrasne ljude i to me čini ponosnom.

Moj radni vijek koji sam provela u Mraclinu ne bih mijenjala nizašto. Tu sam od prvog dana sretna i zadovoljna i svih trenutaka se rado sjećam. Uvijek sam se trudila biti  korisna, ostaviti dobar trag iza sebe, pokazati ljubav, strpljenje i razumijevanje. Nadam se da sam u tome i uspjela.

U ime cijelog uredništva portala mraclin.hr zahvaljujem se učiteljici Marini na vrlo ugodnom razgovoru, a u ime svih njenih bivših učenika zahvaljujem na svemu što nam je kao učiteljica prenijela, jer učitelj je onaj koji usmjerava, vodi, potiče, voli, brine, inspirira i priprema za život. Upravo je takva učiteljica Marina, što ste mogli vidjeti i iz ovog razgovara.

Kaže narodna poslovica: „Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati“, a naša učiteljica Marina je u tome uspjela. Želimo joj još tri uspješne, sretne i vesele školske godine, zdravu i zabavnu mirovinu, a prije toga da sljedeće godine zajedno proslavimo veliki jubilej – stotu godišnjicu naše mraclinske škole.

^{Foto: arhive Maje Galeković, Martine Biškup, Maje Mravec, Lane Đuretić, Jane Kodrnja, Ane Štuban, Ane Cvetnić, Jurice Kodrnja, Josipa Kosa, Matija Kosa}

Generacije učiteljice Marine Novosel od 1984. do 2022. godine