Prijava

Vaša prijava

“Gdje je nestao čovjek?”

[]

Svima nam je jako dobro znano da je naša stoljetna ljepotica – Zgrada – oduvijek bila glavno okupljalište mnogih generacija. Tu su se održavale svadbene svačanosti, kino predstave, dočeci Novih godina, maskenbali, vatrogasne knajpe… U sjećanju stoji da je jedne godine bio i cirkus. Zgrada je bila centralno mjesto društvenog života. Njezina povijest nam je svima jako dobro poznata – da je sagrađena zahvaljujući financijskoj potpori američkog industrijalca Rockefellera, u suradnji Andrije Štampara i Škole narodnog zdravlja, a da je prije na tom istom mjestu bila bara Krka, izvoz zaraznih bolesti od kojih su ljudi masovno oboljevali. Smjenjivale su se generacije i generacije, ali Zgrada i dalje ponosno stoji, hrabro prkoseći vremenu i ljudima.

Budući da je ona naša stoljetna kulturna i povijesna baština postavljamo pitanje: “Iz kojeg razloga si netko daje za pravo da uništava nešto što je tako bitno za naše mjesto?” Svi smo mi bili nekad mladi i ludi. Provodili smo dosta vremena na Zgradi i u parku, ali nismo za sobom ostavljali prazne boce od pića, omote od bananka, isto tako nismo gasili opuške od cigareta na štengama. Ne znamo jesu li – uz pepeljaru koja je samo nekoliko koraka niže –  ti pušaći svjesni posljedica. Nije to sve – razlijani sokovi gore na podestu, a ponekad se obavi i velika nužda. Strašno! To sve netko mora očistiti. 

Svi se sjećamo da su prošle gotovo dvije godine dok se nisu sanirale štenge. Izvođač je tragom nestao – kao da je umro. Sva sreća da se nikome ništa nije dogodilo. Nemaš se ni kome obratiti, jer nitko nema pojma. To kao nije njihova domena, ili se čude: “Zar to već nije napravljeno?”.   

A park – koji nosi ime po našem heroju Tomislavu Hrkovcu, koji je svoj mladi život dao za slobodu naše Domovine – na dane izgleda k’o smetilište: pun papira, opušaka, boca… Imajmo na umu da je Tomislav, kad je poginuo, bio svega nekoliko godina stariji od onih koji u parku redovno obitavaju.

Dragi Mraclinci, i park i Zgrada su nam dani na korištenje, ali pod uvjetom da čuvamo, a ne da ih svjesno i sistematski uništavamo. Jer i bez toga osjećamo se izigrano pa – zagušeni mnogim pustim obećanjima – već pomalo gubimo nadu. A stogodišnjica asanacije je pred vratima.

Post “Gdje je nestao čovjek?” je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.