U svome nizu feljtona pod nazivom „Hrvati koji su mijenjali svijet“ Večernji list ovih dana sasvim prigodno (s obzirom na pandemiju koronavirusa) donosi serijal o doktoru Andriji Štamparu. Kako priča o doktoru Štamparu ne može proći bez mraclinske epizode – kako kaže naš Ratko Cvetnić – vidimo i fotografiju studenata medicine koji su dolazili u Mraclin u okvirima kolegija epidemiologije kako bi na licu mjesta odradili terensku nastavu.

To me podsjetilo na jedan moj zapis o sličnoj situaciji. Naime. 18. rujna 1982. god. Mraclin su posjetili liječnici iz cijelog svijeta koji su specijalizirali epidemiologiju. Posjet je organizirao Higijenski zavod, odnosno Škola narodnog zdravlja dr. Andrija Štampar iz Zagreba.

Nakon što su obišli Mraclin na Zgradi su pogledali film „Jedan dan u turopoljskoj zadruzi“ poslije kojega su moji mama i tata, kao jedni od protagonista filma, odgovarali na pitanja liječnika. Liječnici su se predstavili, naveli zemlju iz koje dolaze, a prevoditeljica je prevodila njihova pitanja, a zatim i odgovora mojih roditelja.

Liječnik iz Kube je pitao: „Kako je došlo do snimanja takvog filma u Mraclinu u to doba?“.

Josip Zrnčić (moj tata) je odgovorio: „U to vrijeme (od 1927. – 1935. god.) Higijenski zavod iz Zagreba provodio je asanaciju Mraclina. Mraclin je bio veliko gradilište. Uređivali su se bunari, nužnici, gnojnice, putevi, odvodni kanali, zidala se ova zgrada na mjestu na kojem je prije bila velika bara zvana Krka. Sve je to financirano iz Rockefellerove fondacije za koju se izborio dr. Andrija Štampar, naš izaslanik u Ligi naroda u Parizu. On je kao liječnik, u mjestima gdje se provodila asanacija, imao svoje suradnike liječnike, a u Mraclinu su to bili dr. Josip Rasuhin i dr. Drago Chloupek. Oni su vodili poslove oko asanacije, prosvjećivanja ljudi i organizirali su medicinsku pomoć za sve ljude. Izliječili su i iskorijenili zarazne bolesti – malariju, tuberkulozu, tifus… te nastavili raditi na prosvjećivanju ljudi. U Mraclin su zapravo došli snimiti film o liječenju zaraznih bolesti, o tome kako se ljudi moraju ponašati da do bolesti uopće ne dođe, npr. prati ruke. No, kako su oni u Mraclin dolazili od 1927. god. svi smo se međusobno dobro upoznali. Upoznali su naš način života u zadrugama, a dr. Chloupek zapisao je sve poslove koje smo mi u zadruzi radili, naše običaje, pjesme itd. Na temelju tih zapisa napisao je scenarij za film. Snimatelj je bio ing. Aleksandar Gerasimov iz Rusije, dr. Chloupek bio je režiser filma. Tako su oni pored filmova o zaštiti od zaraznih bolesti snimili i taj film o životu u turopoljskoj zadruzi. “

Liječnik iz Afganistana je pitao: „Kako to da ste baš vi angažirani za glumce u filmu?“

Tata Josip je odgovorio: „ U tom filmu nisu glumili pravi glumci. Svi smo bili amateri. Godine 1933., kada je počelo snimanje toga filma upravo smo se vjenčali i stvarno smo bili mladi bračni par pa smo to glumili i u filmu.“

Mama Marija je dodala: „Kao što ste vidjeli u filmu, mlada snaha prva se diže ujutro, pomete kuću, nalije vodu u veliku posudu za žgance zvanu žganjčenjak, no ne kuha žgance, to radi kuće domaćin.Ona probudi djecu, umije ih i uredi, a nakon jela opere suđe…“

Liječnik iz Rusije je pitao: „Jeste li vidjeli taj film kad je bio snimljen?“

Tata Josip odgovara: „Jesmo! Naš kotarski liječnik, dr. Berislav Borčić nabavio je pokretnu aparaturu, na ambulantna kola natovarili su agregat i ručni projektor. S time su on i dr. Chloupek odlazili u najudaljenija sela koja nisu imala struje i prikazivali su filmove o zdravlju, zaštiti od zaraznih bolesti, a ponekad i taj naš film. U to vrijeme film još nije bio poznat ljudima pa su se često smijali ili čak i plašili nekih scena jer su film vidjeli prvi puta u životu.“

Liječnik iz Iraka je pitao: „Jeste li dobili kakav honorar za te uloge u filmu?“

Mama Marija je odgovorila: „Dobili smo stakleni servis za vino – jednu litrenicu i šest čaša. To nam je za uspomenu i ništa više.“

Tata Josip je nastavio: „Poslije rata, 1960. god., ovaj film je prikazan na Festivalu dokumentarnog filma u Italiji, u Firenci i osvojio je prvu nagradu. Uz tu nagradu Higijenski zavod dobio je novac, ne znam koji iznos, ali je od toga 10 studenata medicine dobilo stipendije. Nama je to bilo drago jer smo vidjeli koliko su liječnici pomogli Mraclinu. Poslije rata Mraclin ionako nije više ništa dobio jer nije bio ‘boračko’ mjesto.“

Liječnik iz Kenije je postavio pitanje: „Ima li još živih ljudi koji su glumili u tom filmu?“

– Od odraslih nema, samo mi. Ima onih koji su bili djeca kada se snimalo, kao npr. Tonča Galeković, ali ne znam koliko se on sjeća snimanja filma  – odgovorio je tata Josip.

Liječnik koji je sa specijalizantima došao u ime Higijenskog zavoda zahvalio je Mraclincima na dobrodošlici. Naglasio je da su ti filmovi koji su tada snimani o prevenciji zdravlja danas dragocjena povijesna dokumentacija onog vremena. Pohvalio je djelovanje dr. Štampara u našoj zemlji, ali i u cijelom svijetu i naglasio da je on čovjek koji je utemeljio javno zdravstvo za što je Mraclin najbolji primjer. Zahvalio je i gostima predstavnicima svih zemalja iz kojih su došli prisutni liječnici (Afganistan, Etiopija, Rusija, Tanzanija, Tajland, Sudan, Irak, Šri Lanka, Kuba, Jamajka, Liberija, Gana, Kenija, Zimbabve, Filipini).

Nakon male zakuske (domaće gibanice) napravljeno je nekoliko snimaka sa svim liječnicima koji su zadovoljno napustili Mraclin. Nažalost sliku nismo nikada dobili, ali imamo scene iz filma.

Doktor Andrija Štampar je neosporno obilježio Mraclin. Osim velike materijalne pomoći zaslužan i za prosvjećivanje ljudi iz naše zajednice zato Mraclin danas ima velik broj visokoobrazovanih ljudi. Mislim da dr. Andrija Štampar zaslužuje da mu se Mraclin oduži nekim trajnim obilježjem koje bi generacije podsjećalo na tog velikog liječnika i čovjeka.