Prijava

Vaša prijava

Mamica Borica

[]

Već dulje vrijeme nisam imala baš nikakve inspiracije za pisanje. U vremenu u kojem živimo, mediji nas ionako na dnevnoj bazi uveseljavaju jednim te istim temama, tako da su izvješća o predizbornoj kampanji pravo osvježenje. Ali, to ionako nisu teme koje mene inspiriraju. 

I danas  napokon – priča. 

Koristim svaku priliku da iz sjećanja moje majke izvučem događaje koji su obilježili njeno djetinjstvo, koje se ni po čemu nije bitno razlikovalo od djetinjstva ostale mraclinske djece u godinama Drugog svjetskog rata i poraća. Ipak, ovo je priča o ženi koja je bila drukčija. Na slici je moja prabaka Bara Štuban, koju su zvali upravo tako kako sam napisala – Borica, njezina kći Jana Stipčić rod. Štuban i njezin sin Matić. 

Mamica Borica je, za ono vrijeme, bila vrlo osviještena i napredna žena. Bila je i velika vjernica. Nisu to bile uobičajene molitve. Mamica je molila ovako: Dragi Bože, molim te za sve moje najmilije i da ne budem debela. Jesu li geni zaslužni za to ili su njene molitve bile uslišane, ali uistinu nikad nije bila debela. Ono što je meni upalo u oko je da ona na ovoj slici nema rubac. Slika je nastala četrdesetih godina prošlog stoljeća, u jeku rata. 

Ono po čemu je moja majka pamti je vinska juha, koju je ona redovito kuhala svojoj unučadi i sebi. Za to je imala “pomnu”, to bi bilo najsličnije opisu duboke tave, u kojoj je zakuhala vino, te u njega umiješala “strajbano jajce sa cukorom”. Mislim da bi se današnji nutricionisti zgrozili da netko djeci za obrok servira vino. Mamica Borica je bila izuzetno senzibilna prema djeci. Dopuštala im je skakanje po krevetu, koji od tih aktivnosti nije pretrpio baš nikakvu štetu. Hrastovina je sve to mogla podnijeti. No, život je prema njoj bio okrutan. U jednoj je noći izgubila kći Janu i supruga. Odveli su ih partizani i nikad se nije saznalo gdje su im kosti. Nestao joj je i unuk. Nikad se nije oporavila od tih udaraca sudbine. Njezin očajnički plač godinama kasnije, još odzvanja u ušima moje majke. Mamici vrijeme nije donijelo utjehu ni spokoj. S ovim vremenskim odmakom, zadivljena sam njezinom željom da zadrži vitku liniju, da odbaci rubac desetljećima prije drugih žena i – na koncu – hrabrošću da u svoje potomke ne usadi mržnju prema onima koji su uništili živote jedne obitelji. 

Mamica Borica je bila primjer pozitivne žene; neuka, ali svjesna da samo ljubav donosi prihvaćanje života koji joj je Bog odredio. Duboko me se dojmila ova priča jer me na neki način povezala sa ženom čija krv teče i u mojim žilama, a koja je u svemu bila ispred svog vremena.