Baš kao u onoj reklami koja kaže »i onda je svizac zamotao čokoladu«, dalo bi se ‘ladno ovu priču započeti rečenicom: »I onda mi je Đoko ‘sletio’ na rame.« Đoko je papiga, crvena, velika ara. Rame je u novinara kojem nikada prije ptica nije nad glavom čistila kikiriki, precizno i marno.

A osjećaj je zapravo čudesan kad ste licem uz lice s živim bićem koje je do maloprije iz svoje volijere svako malo zazivalo ime svog vlasnika: »Davor! Davor!«

Smješka se Davor Ivčić dok Đoko šeta po glavi novinarskoj, smješka se i njegova supruga Zrinka, smješka se i fotoreporter Dado, a smješka se i pripadnik sedme sile nesvjestan činjenice da će mu malo kasnije na ruci stajati ogromna sova ušara. Sova, papige, sve ‘samo egzotično’ kako se i uostalom i zove obrt u Ivčića.

I sve u Slavoniji, u Samatovcima što su tik do Osijeka. Tu su se Davor i Zrinka, prije jedno dva mjeseca, preselili iz Zagreba, zamijenili zagrebačku špicu za ravničarski mir, a sve zbog ljubavi prema pticama, što papigama, što grabljivicama poput sove.

Taman da ih se pođe pitati što im bi!?

Kako to papiga, a bome i sova, može biti razlog da se iz grada seli na selo!?

Sova! Mudro nas gledaju dva povelika oka. Nema čovjek što nego osjećati strahopoštovanje prema Regici!

– Regicu smo uzeli u jednoj slovenskoj uzgajivačnici, jer u Hrvatskoj uzgajivačnica grabljivica nema – veli nam Zrinka.

A kad je grabljivica to onda znači da se hrani pilićima, miševima, ježevima, a bome mogla bi uhvatiti i lisicu pa je dići zrak. Davor nas informira da ovim sovama raspon krila ide do jedan metar i 90 centimetara, a što se težine tiče ženke dohvate do četiri kilograma, a mužjaci do dva.

– Sudeći po veličini Regica bi trebala biti ženka – kaže Davor.

Da je sova ušara najveća sova jasno nam je iz priloženog. Da je pak noćna ptica što danju spava a noću lovi, to smo u školi još učili. Makar, Regica se nama laicima čini posve budna i za našeg posjeta.

– I u kakvim ste odnosima vi i Regica – pitamo ni ne sluteći kakav ćemo odgovor dobiti.

– Dok je bila mala voljela je sa Zrinkom gledati televiziju. Fokusirala bi se i po sat, dva gledala u televizor – priča Davor.

– I mazila se – dodaje Zrinka.

Gledala bi što je na televiziji i kruženjem glave davala svima do znanja da joj je to što gleda zanimljivo.

– »Dobro jutro, Hrvatska«, to joj je bilo zanimljivo. To smo skupa gledale – veli Zrinka.

Pritom nam kazuje i kako su sove ptice koje žive same i isključivo se vežu za svog partnera. Jato im, štono bi se reklo, nije milo. Znači li to da će Regica dobiti svog Dudeka!?

– Ha, ha, ha! I sami smo o tome razmišljali – iskreno će Ivčići.

Ankica i Barica

Davor s Đokom i Regicom

Krivi su Tenerifi

Nego, ptice… Ova strast u Davora i Zrinke dogodila se slučajno i buknula je povelikim plamenom. Godina je ona prošla, vrijeme Uskrsa.

– Strast se dogodila za putovanja na Tenerife. Šetali smo se kroz gradić Puerto de la Cruz i naišli na gospodina koji je nudio fotografiranje s papigama.

Prvi put smo vidjeli uživo velike papige. Nudio je slikanje s modrožutom papigom i s crvenom. Slikali smo se, prvi put držali ptice u rukama.

Kada smo vidjeli koliko su druželjubive i privržene vlasniku dobili smo želju da malo više naučimo o tome kako ptice funkcioniraju, mogu li se prilagoditi drugom podneblju – priča nam Zrinka.

Na Tenerifima su obišli i Loro park s mnoštvom različitih vrsta ptica i sve ih je toliko zainteresiralo da su odlučili vidjeti postoji li uopće u Hrvatskoj uzgajivačnica. Tražilica ih je odvela do uzgajivačnice »Kokolo« u Križevcima. Modrožuta ara, ili ti Ara ararauna, prva je njihova papiga.

– Zaljubili smo se isprve i odlučili je uzeti kao kućnog ljubimca – kaže Zrinka.

No nije prošlo puno, a Zrinka je već tri male are hranila na špricu.

– Tri je papige hranila na špricu, dva mjeseca, dan, noć, i stvorila se još veća i dublja povezanost – kaže Davor.

– Toliko se zaljubiš u tu životinju, toliko je čari i te njihove druželjubivosti da brzo sve pređe u neku vrstu ovisnosti. Rekla bi da je to povezanost koja je na višoj razini od one sa psom – ističe Zrinka.

Laički rečeno, a laik je, dakako, novinar, Zrinka je tim pticama bila poput majke.

– Da, ja sam njima bila mama – smiješka se Zrinka.

Ima kod ara još zanimljivih stvari. Kazuje nam tako Zrinka da su are privržene samo jednoj osobi, izaberu onu ili onog tko ga hrani ili onog tko mu karakterno odgovara i on im je partner, prijatelj.

– Dvije plave su izabrale mene, a crvena Davora. Povezanost je takva da vam se veseli poput psa kad vas vidi, jedva čaka da vam priđe, dođe vam na rame, pomazi se.

Ali ako se dogodi da smo više nego inače zauzeti poslom, da im nismo posvetili vremena kao inače, naljute se k’o mala djeca. Pa te gricnu da pokažu da su ljute – priča Zrinka.

Elem, bili su Zrinka, Davor, tri papige, a sve u stanu u Zagrebu. Štoviše, došla je i sova Regica, taman da se neke velike odluke donesu.

– I prije sove Regice smo odlučili naći kuću zbog ara, jer smo im željeli omogućiti bolji i kvalitetniji život – ističe Zrinka.

Slavonija u srcu

Zbog svojih ptica, a i zbog sebe samih, Ivčići su odlučili poći u Slavoniju! Na prvu reći će netko da je to zbog Davora kojem su svi iz okolice Osijeka. Zrinka, prava gradska zagrebačka cura, priča drugu priču.

– Svi smatraju da je Davor pokrenuo priču, da me je nagovorio na Slavoniju. Svima govorim da to nije istina. Nitko mi ne vjeruje da sam u biti ja pokretač toga da selimo u Slavoniju, jer je meni Slavonija jednostavno u srcu. Moji korijeni su iz Požege i Broda, a ja sam se jednostavno zaljubila u Baranju.

I sad mi je Baranja blizu – pojašnjava Zrinka.

Ima još dobrih razloga za selidbu. Ivčići smatraju kako Osječko-baranjska županija puno ulaže i radi na tome da se potekne ljude da krenu u poduzetništvo. Podosta sredstava je županija namijenila za financiranje ruralnog turizma, a tu se negdje vide i oni, zajedno s pticama.

Najprije je, međutim, trebalo naći odgovarajuću kuću, posjed. I bome, obišli su ih oni jako puno, ali nijedna nije, kako kažu, imala onaj dobar slavonski štih. Reći će Zrinka kako je i opet sve bilo sudbinski. Jer, ova je na zaslonu mobitela iskočila pred njenim očima valjda isti tren kad je oglas poslan u svijet. Kupili su kuću, a zapravo su, velimo, kupili posvemašnji mir i tišinu.

– Upravo tako. U Slavoniji imamo mirniji način života, drugačija je komunikacija s ljudima, ljudi su srdačniji. Jedan vikend se tako probudimo ujutro i Davor me pita imamo li domaćeg paradajza.

Ja kažem da su nam samo dva ostala, da nema više. Kad odjednom trči susjeda preko puta i veli: »Susjed, susjed!« Davor gleda što je, a ona nosi paradajz. Toga u Zagrebu baš i nema – ilustrira Zrinka.

Ljudima je selidba dobro legla, štono bi se reklo, no kako su ptice doživjele selidbu?

– Sjajno. Iz male volijere od pola »kvadrata« došle su na puno veću – na to će Davor, dok pokazuje gdje će se naći i veće volijere, uređene po svim važećim propisima, pa da pticama bude još ugodnije. Bit će tu svega, pa i prskalica da ptice koje vodu vole i taj užitak mogu češće priuštiti.

– A šta vele susjedi? Bit će da još ni ne znaju što su u susjedstvo dobili? – pitamo.

Davor se smije, kaže istina je da su papige izrazito glasne, da preko 100 decibela zna njihovo glasanje ići, ali s obzirom na epizodu s paradajzom neće tu biti problema.

Sova, tri are, gdjekoja amazonkica, to je za sada to. Planova je, vezanih uz ptice još. Harisov jastreb već je praktički kupljen, ali valja Ivčićima prvo proći sokolarski ispit, pa su u suglasju s mentorom sokolarom odlučili pričekati da bebu jastreba njegovi roditelji odgoje kako bi imali čim kvalitetniju pticu za lov.

Želja je i nabavka još jedne sove ušare pa bijele sove, a onda i orla štekavca. To bi tad bilo, kažu. I to sve, da se ne lažemo, košta.

Strast svaka košta. »Odrekli smo se svega da bi nabavili ptice«, reći će Davor. Istina je međutim i ta da se iza strasti krije i posve ozbiljan poduzetnički plan.

– Imate u nas ljude koji imaju pticu, dvije za sebe kao kućne ljubimce, ili imate uzgajivačnicu, a tu je još u Šibeniku sokolarski centar u kojem se bave grabežljivicama. Mi ćemo ovdje imati lepezu šarolikosti, od egzotičnih ptica do grabežljivaca, kojom ćemo povezati našu priču. A sve zato jer vidimo potencijal u ruralnom turizmu – pojašnjava Davor.

Centar za edukaciju

Zato se i planiraju javiti na natječaje što ih županija raspisuje pa da im daju vjetar u leđa i omoguće da brže i jače i bolje opreme apartmane i krenu s iznajmljivanjem.

– Ono što želimo je da gost može prenoćiti, da dobije edukaciju i druženje s pticama, da im ponudimo fiš i čobanac za što sam ja zadužen, dok je Zrinka vješta u pripremanju paprikaša, divljači. Pa domaći kruh, kolači… – veze Davor.

– Dobro, ali što će vam onda ovi utezi naslonjeni na zid kuće – pitamo.

– E, jedan dio prostora planira supruga urediti za fitnes, jer je je educirana fitnes trenerica. Bit će to kao kad odete u hotel s pet zvjezdica. Sve što možete tamo dobiti, dobit ćete i kod nas plus papige, pa još u prirodnom okruženju. To će nam biti glavni adut, jer vezano uz ptice želimo napraviti centar za edukaciju kojeg u Slavoniji i nema – ističe Davor.

Sve to zbog ljubavi koja je buknula na Tenerifima, mada će Zrinka reći da je u nje uvijek, odmalena, bilo težnje da živi na selu.

– Ptice su nam strast, naša strast i uživancija, naši kućni ljubimci i želimo to pokazati, prezentirati – iskreno će Zrinka.

Uf, svega, reklo bi se. Čini se da to rezoniraju i one dvije papige koje nikako da dođu na red da ih izvadimo iz nastambi.

– Davor, Davor – čuje se kako jedan od njih govori.

Suptilno nas tjeraju da privodimo razgovor kraju. Stoga pitamo Zrinku i Davora kad će sve što su zamislili krenuti u punom obimu.

Davor na to kaže da su s ponudom masaže već krenuli, za nekih mjesec dana kada se napravi kategorizacija objekta bit će tu i prva soba za iznajmljivanje od njih četiri koliko ih planiraju ponuditi, a kuhinja će krenuti s punom parom dogodine. Sve to u idili koja je na samo 15 minuta od Osijeka, ali sve to i na puškomet od Belišća, Valpova, Našica.

– Jesmo li vas već pitali fali li vam što iz grada!? – pade nam na pamet doznati.

– Ništa – na to će Davor.

– Ništa – jednako rezolutno će Zrinka.

Veličanstvena Regica

Zatvaranje ciklusa

Lijepo je to čuti, jer puno je svijeta što se prijeti da će grad zamijeniti nekim seoskim mirom, ali malo je onih koji imaju hrabrosti to doista i učiniti i koji su na koncu i uspješni i zadovoljni.

– Mi smo sve stavili na kocku, ali vjerujemo u županiju. Ostavili smo brutalne poslove u Zagrebu, ali bez obzira na sve mislim da ovo što ovdje dobijete od Slavonije nema cijene. Imamo puno ideja, puno planova i želimo taj jedan ciklus zatvoriti – ističe Davor.

Kako je stavio točku na ovu rečenicu, tako nas je, bar se nama učinilo, Regica mudro pogledala velikim očima. Došlo je vrijeme da iz volijera izvadimo vani Ankicu, Đoku i Baricu. Kao po naredbi Ankica i Barica krenuli su svojoj Zrinki što ih ljepoticama zaziva, a Đoko Davoru.

Barica nije krila da je mrvu ljuta što je k sebi Zrinka nije i prije pozvala, ali brzo to nju prođe. Uslijedio je fotosession.

Dado fotoreporter je valjda milijun snimaka okinuo svjestan da te egzotike što je sada ima pred objektivom neće biti blizu ni sutra, ni preksutra. Are u Samatovcima. Ili, kako reče Zrinka: »Donijeli smo Tenerife u Hrvatsku, u Slavoniju.«

A onda je Đoko sletio na novinarsko rame. A Regica za potrebe snimanja raširila krila. Svizca, sve da je i došao pa zamotao onu čokoladu, nitko ne bi ni primijetio.

Naš novinar Siniša Pavić sa sovom ušarom Regicom

Objava Uzgajivači egzotičnih ptica: Davor i Zrinka Ivčić donijeli su Tenerife u Hrvatsku, u Slavoniju pojavila se prvi puta na Novi list.