Redateljica i vojnikinja Kristina Grubiša uspješno povezuje naizgled nespojive svjetove – strogu disciplinu vojnog poziva i kreativnu slobodu kazališne umjetnosti. Iako je tek u ranim tridesetima, iza nje je već bogat i raznolik profesionalni put.

Nakon studija povijesti umjetnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, odlučila je slijediti svoju strast te upisati studij režije, čime je započela intenzivnije graditi svoj umjetnički izraz.

Njezin svakodnevni život odvija se između stalnog posla vezistice u Velikoj Gorici i sve zahtjevnijeg kazališnog angažmana, u kojem sve češće surađuje s različitim ansamblima. Posebnu pozornost nedavno je privukla suradnjom sa splitskim HNK-om, gdje je ostvarila zapažen uspjeh. Postaviti na scenu priču o »splitskom balunu« – operetu »Kraljica lopte«, koju je prije gotovo stotinu godina napisao Ivo Tijardović – bio je izazovan, ali i iznimno inspirativan zadatak.

O spoju vojničkog i umjetničkog života, izazovima rada u kazalištu, ali i o sasvim običnim trenucima opuštanja koje pronalazi u šetnjama sa svojim psom Vučkom, razgovarali smo u ovom intervjuu.

DVOSJEKLI MAČ

Osvojili ste splitsku publiku režijom kultne operete »Kraljica lopte« u Hrvatskom narodnom kazalištu Split. Koliko je bilo zahtjevno postavljati takav komad pred publikom koja je emotivno vezana uz Hajduk?

– Imati priliku postaviti takvo djelo je dvosjekli mač. Jako je puno uprtih očiju, cijela atmosfera je bila emotivno intenzivna, a materijal je tek trebalo složiti u dramaturšku skladnu cjelinu za novu publiku. Puno mi je značila potpora i suradnja s autorskim timom, jer svima nam je bilo jednako stalo da projekt iznesemo dostojanstveno i kvalitetno. S druge strane, kako se opereta kao cjelovito scensko djelo nije dosta dugo postavljala na kazališne daske, imali smo priliku testirati granice naše kreativnosti i pustiti maštu na volju.

Riječ je o djelu koje je Ivo Tijardović napisao upravo za Hajduk, a koje se desetljećima nije izvodilo. Kako ste kao redateljica pristupili oživljavanju gotovo stoljeće stare operete?

– Glavni cilj i misao vodilja pri postavljanju je bila ostvariti uspješan dijalog prošlosti i sadašnjosti, prenijeti autentični dalmatinski humor i govor tog vremena i uskladiti ga sa suvremenim momentima. Savršen primjer tog postupka je prizor utakmice između Manchester & Malta Uniteda i Hajduka, u momentu kad Hajduk zabije gol. Balerine kao »cheerleadersice« izvode koreografiju, s tribina se pušta dim, svi navijaju iz petnih žila, a u svemu tome je fantastični plesač Jan Hajsok. Prizor je to koji uspješno prenosi atmosferu utakmice na publiku, tako da svi aktivno sudjelujemo. To i je smisao umjetnosti, to premošćivanje »rampe«, dijalog s publikom.

Tijardović je bio autor koji je u svojim djelima često objedinjavao više uloga – redatelja, scenografa i koreografa – a iza njega su ostale i brojne bilješke u partiturama i libretu. Koliko su vam ti materijali pomogli u radu na predstavi?

– Iz njegovih bilješki jasno je da je bio pravi renesansni čovjek, s mnoštvom različitih interesa. Posebno mi je bilo zanimljivo pratiti komentare koje je zapisivao u libretu i partituri – mijenjao je replike, skraćivao, nadopisivao na licu mjesta, ovisno o ljudima s kojima je radio. To je dokaz autentičnog i živog umjetničkog procesa koji je nastajao u neposrednom radu s izvođačima. Upravo zbog toga danas postoji više različitih verzija libreta.

MARIO BULIČIĆ/HNK SPLIT

Bilo je izazovno uskladiti ideje iz svih tih varijanti i pronaći kvalitetne dodirne točke. Autor adaptacije Patrik Gregurec i ja odlučili smo potencijalno problematične dijelove iskoristiti u svoju korist – ne ignorirati ih, nego se svjesno referirati na njih. Primjerice, naš Čeh Matjej silno želi doživjeti Orijent prateći Hajduk na turneji u Malti. Tonko ga uporno pokušava uvjeriti da je u zabludi i da Malta nije Orijent, no Matjej to odbija prihvatiti. Rezultat je klasična komedija zabune koju je publika odmah prepoznala..

KOMPETITIVNO PODRUČJE

Režijom se bavite još od studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje ste surađivali s redateljima Krešimirom Dolenčićem i Reneom Medvešekom. Što mislite da su u vama prepoznali kada su vam ukazali povjerenje i uključili vas u svoje projekte?

– Režija je kompetitivno područje, vlada jedna vrsta monopola kojeg je teško razbiti. Mladi ljudi se trebaju predstaviti sceni i publici, a to je jedino moguće kroz viđenost rada. Da biste uopće dobili priliku za takvo nešto, morate biti požrtvovani i posvećeni, mora vam to biti prioritet. Krešimir Dolenčić i Rene Medvešek su se postavili kao pravi mentori, s kojima sam mogla podijeliti svoja mišljenja o kazalištu i koji su mi prvi dali priliku za konkretan samostalni rad. To »bacanje u vatru« je nužno za mlade režisere, i najviše su me takva iskustva izgradila. Neopisivo sam im zahvalna na tome.

Kada ste prvi put osjetili da želite režirati i što vas osobno najviše privlači u tom poslu?

-Dok sam bila na radionici kostimografije u Londonu, upisala sam i dramsku radionicu kako bih upoznala ljude i stekla novo iskustvo. Nakon toga bila sam toliko gladna kazališta da sam se po povratku u Zagreb uključila u tri različite dramske skupine. Upravo sam kroz taj rad razvila interes za režiju i dobila svoju prvu priliku. S polaznicima sam postavila Shakespeareove »Vesele žene windsorske«, a sa studentima Filozofskog fakulteta radila sam na »Bolonjskoj tragediji«. Tih dana amaterskog rada rado se prisjećam, jer sam upravo tada iskreno zavoljela kazalište.

Studirali ste povijest umjetnosti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prije nego što ste upisali režiju. Koliko su vas te discipline oblikovale kao redateljicu?

– Oba smjera su mi puno značila za inspiraciju, ali i širinu redateljskih poteza. Povijest umjetnosti je odlično usmjerenje za vizualne i simboličke reference, a sociologija vas tjera na razmišljanje o dubljim motivima društvenih obrazaca, pokreta i trendova. Sve je to itekako primjenjivo na kazalište i pomaže vam na dublji način pristupiti određenom dramskom predlošku kojeg planirate postaviti na kazališne daske.

Završili ste i radionicu kostimografije u londonskom National Theatreu. Koliko je to iskustvo utjecalo na vaš pogled na kazalište i vizualni identitet predstave?

– Kostimografija me uvijek zanimala, izbor materijala, kroja… Samo kroz izbor materijala možete ispričati priču relevantnu za vaš koncept. Vizualni identitet je za predstave užasno bitan, on obuhvaća i jednu sferu marketinga, produkcije. Preko njega možete najlakše doprijeti do željene publike, zainteresirati ju za svoj projekt. U Londonu je radionica bila oformljena oko njihove predstave Prosjačka opera Bertolta Brechta. Brechtovo kazalište je specifično, koristi glazbu i grotesku za bavljenje teškim temama i formama. Meni takav smjer leži i pri samostalnom radu bavim se tom tankom granicom između tragedije i komedije.

STRAST PREMA ŽIVOTU

Prošlog ljeta prijavili ste se na dragovoljno služenje vojnog roka. Što vas je potaknulo na taj potez? Naime, vaš djed bio je i pilot, a spominjali ste da vas je oduvijek zanimalo zrakoplovstvo. Koliko je ta obiteljska priča utjecala na vašu odluku?

– Moj djed Tonči bio je kazališni čovjek i pravi avanturist. Pjevao je u zboru sarajevske opere, a uz to je imao i niz drugih interesa. Bio je pilot amater i član aerokluba, s mnoštvom zanimljivih doživljaja koji su se prepričavali u obiteljskom krugu. Preminuo je dok sam još bila dijete i često se pitam što bi rekao na moj životni put. Vjerujem da bi bio ponosan što, poput njega, njegujem tu strast i ljubav prema životu.

Koliko je zahtjevna vojnička profesija i koje se fizičke i psihološke predispozicije očekuju od kandidata?

Josip Regovic/PIXSELL

– Postoji određena razina fizičke spremnosti i psiholoških predispozicija koje svi kandidati moraju zadovoljiti. Potrebna fizička spremnost ovisi o dobi i spolu pojedinca. Ipak, vojnička obuka jednaka je za oba spola i svi je moraju proći kako bi mogli biti usmjereni na daljnje usavršavanje, odnosno specijalizaciju. Ovisno o postignutim rezultatima na kraju vojnog roka, svaki kandidat dobiva prijedlog za raspored i nastavak obuke.

Nakon vojnog roka dobili ste ponudu za specijalizaciju za veziste. Kako je izgledao taj proces i što sve podrazumijeva taj posao?

– Obuka za veziste traje tri mjeseca. Svaki dan je intenzivan, a gradivo zahtjevno i obuhvaća područja fizike, tehničkih znanosti, informatike i programiranja. Takav tempo zahtijeva kontinuirano učenje i ponavljanje jer svaki sljedeći dan donosi nova testiranja, pa se gradivo brzo gomila. Vezisti osiguravaju komunikacijsku potporu zapovijedanju i nadzoru tijekom obuke, vojnih vježbi i drugih aktivnosti Hrvatske vojske. Sigurna i neprekinuta komunikacija temelj je svake operacije. Nakon završene specijalizacije raspoređena sam u postrojbu Bojna veze u Velikoj Gorici.

Vojnikinja i redateljica naizgled su vrlo različite profesije. Ipak, postoje li između vojske i kazališta neke sličnosti?

– Rad na predstavi, baš kao i rad u postrojbi, zahtijeva precizno planiranje i jasnu komunikaciju. Za režiju su nužne produkcijske i organizacijske vještine, te sposobnost razumljivog prenošenja i podjele zadataka svim suradnicima. Kazalište često realizaciju stavlja na milost i nemilost inspiraciji koja je, naravno, potrebna u kreativnom stvaralaštvu, ali se na njoj samoj ne mogu izgraditi sigurni i kvalitetni uvjeti za rad. Tako da se iz vojnog sustava može povući niz korisnih praksi i za umjetničke procese.

Što Vas je vojska do sada naučila ?

– Vidim da sam u svojim odlukama u kazalištu mirnija, prije bih se znala jako stresirati u vezi nekih problema pri realizaciji. Panika je i u umjetničkom radu opasna, pogotovo kad ste odgovorna osoba za vođenje tima. Iskustvo obuke me je uspješno usmjerilo na to da pristupim takvim situacijama drugačije, koncentrirano i staloženo, što se odmah vidi po odlukama koje donosim.

KUĆICA U GORSKOM KOTARU I VUČKO

Gdje se vidite u budućnosti: više u vojsci ili u teatru?

– Vidim se u obje sfere, a tko zna, možda ću imati prilike i te dvije sfere u svom radu i spojiti.

Imate li još nekih skrivenih želja, neostvarenih, kojima biste se željeli posvetiti u budućnosti?

– Mislim da mi ni deset života ne bi bilo dovoljno da uspijem ostvariti sve što želim – pročitati sve knjige, pogledati sve filmova, naučiti sve vještine, proputovati sva mjesta o kojima maštam… Vrijeme koje imamo je limitirano, i trebamo ga iskoristiti na najbolji mogući način. I pritom se ne pogubiti od straha da nemamo dovoljno vremena, nego cijeniti svaki trenutak.

Stalno otkrivate nove svjetove, a kako biste opisali svoj idealni svijet? Tko ili što bi u njemu bilo najvažnije, a što biste izostavili, izbacili?

– Zapravo ne znam kako bih odgovorila na ovo pitanje. Naravno da u širem kontekstu sanjam o svijetu koji se vodi u miru, ravnopravnosti, skladnosti, u kojem svatko ima dovoljno prostora i mogućnosti raditi na svojim talentima i sposobnostima. Kada bih trebala nešto reći o svom idealnom, malom intimnom svijetu, i čemu težim rekla bih da je to život u prirodi. Gorski kotar i kućica dovoljno velika za mene i mog psa, Vučka. To bi bilo sve, jedan ispunjen život.

DAN U VOJSCI

Kako izgleda jedan vaš tipičan dan u vojsci – od treninga do konkretnih zadataka?

– Dan počinje rano, s klasičnom pripremom za radni dan. Oblačenje uniforme, izvršavanje dobivenih zadataka. Svaki vojnik je samostalno odgovaran za zadovoljavanje kvote za motoriku, osobno volim ići u teretanu, ili trčati u prirodi kako bih se pripremila.

Koliko je žena danas u vojsci i kakva je atmosfera među kolegama i kolegicama?

– Nisam upućena u statistiku. Atmosfera je ugodna, a kako svi prolaze jednaku obuku i zadaće, nema razlika u pristupu između spolova. Svi imaju isti cilj, podupire se zajedništvo – to je najbitnije.

BUBNJEVI ZA OPUŠTANJE

Svirate i bubnjeve. Koje su vam pjesme omiljene za izvedbu?

– Najviše volim rock’n’roll, punk, metal, sve od tih žanrova. AC/DC je nezaobilazan… Bubnjevi su odlična metoda opuštanja.

Objava Ona je vojnikinja i – redateljica: “Rad na predstavi, baš kao i rad u postrojbi, zahtijeva precizno planiranje” pojavila se prvi puta na Novi list.