Lepi Juro kres nalaže,

levom rukom venčec vije

na Jutjevo na večer...

Ovom pjesmom, u davna vremena, diljem središnje Hrvatske, započinjalo je proljetno jurjevsko jutro kada se 23.travnja slavio sv. Juraj, inače zaštitnik domaćih životinja. I danas se sjećamo sunčanih jutara kada su djevojke, radi ljepote, umivale lica na skrovitim mjestima u livadnoj rosi, na zdencima ili u vodi s vodeničkih kola, te plele vijence koje su bacale u vodu u čast vodenim vilama, rusalkama. Jurjevo (Jurjevdan ili Đurđevdan) je narodni blagdan kojeg su narodi diljem svijeta smatrali pravim početkom proljeća i poljodjelskih radova. Snagu proljeća i plodnosti utjelovljuje sv. Juraj na bijelom konju koji opremljen štitom i kopljem svladava zmaja, odnosno snagu zime, mraka i podzemlja. Jurjevdan je i blagdan pastira jer su nekada na taj dan, većinom na području sjeverne Hrvatske, unajmljivali pastire, stoku gonili na ispašu i kitili je cvijećem i zelenilom. Na raskrižjima su se uoči Jurjevdana postavljala okićena stabalca, tzv. majge, i palile jurjevske vatre, krijesovi, oko kojih se plesalo, a potom se na živim izvorima pila voda. Prema predaji, bilje ubrano na Jurjevo ima čudotvornu moć, i to posebno đurđice i jorgovan, pa su ovim cvijećem kao i zelenim grančicama ukrašavani domovi. I naše učenice petog razreda, kao dio sata razrednika, uživale su u branju poljskog cvijeća i ukrašavale glave vijencima uz pjesmu:“Nije Juro svaki dan već u ljetu jedan dan...“ Njihove cvjetne kreacije možete pogledati u prilogu, a svima, a najviše našim učenicima, koji nose ime tog narodnog zaštitnika, neka je sretan i veseo imendan.