Poštovana obitelji Lučić!

Plemenite braćo Turopoljci!

Poštovani!

Ova stoljetna gradina pamti, i u temeljima i u zidinama, svu zburkanost vremena koje je protutnjalo našom domovinom, našim Turopoljem.

Ovaj tihi skup „Turopolskih mužev plemenitašov“ trda korenika ovog tla, danas u tu nisku stoljetnih sjećanja upisuje i ime – Zdravko pl. Lučić, prvi župan obnovljene Plemenite opčine turopoljske – ime čovjeka poniklog iz ovog tla s „trdom verom“ da „mi turopolci smo još navek tu“, i da u svim tim „zburkanostima sveta mrkline“ nismo nestali.

Krajem 80-tih godina 20. stoljeća trebalo je biti i vizionar i osjetit vrijeme. Osjetio ga je.

Krenulo je kao „šala“ – kazališno uprizorenje turopoljskog spravišča s izborom župana.

Opet se zaorila Turopoljska himna. A „trda turopolska duša je živnula“. „Kaj bu pak pukel turopolski top“!?

– I

– „Pukel je“!

– 07. srpnja 1991.

– Nadnevak koji ulazi u povijest ove zajednice koja je kroz 7 stoljeća opstojanja i postojanja, i, uz pomoć neke naše braće, silom „dekreta“ ukinuta 1947. godine.

Bila su to takva vremena. Ne ponovilo se!

Danas je blagdan Uzvišenja Svetoga Križa – sjećanje kako je „drvo srama“ postalo „drvo spasa“ žrtvom Pravednika za nas slabe.

I naš Zdravko nosio je „svoj križ“.

Nije mu bio lak.

A bio je samo čovjek sa svojim vrlinama i manama, sa svojim jakostima i slabostima. Bio je homo – politicus!

Ali često puta je djelovao kao da je zalutao u taj svijet, svijet politike i političara, ma što to značilo!

Upoznao sam ga i počeo suradnju s njim jedne večeri u staroj Općini, starog Matičnog ureda, pod svijećama, jer su bile restrikcije, a osnivali smo Inicijativni odbor za obnovu Bratstva.

Pozvao me i rekao: – pisal buš zapisnik! –

– I tako, otada pa do bilježnika POT-a i našeg razlaza 1994. godine.

Nije mu bilo lako! Bio je snaga, pokretač, nosio je uporno sam sve teškoće. Nažalost i mi kao zajednica nismo istim snagama ga slijedili, ali nije to bilo ni lako.

Njegova vjera u Bratstvo, njegova želja za povrat imovine, a onda ulazak u „vrzino kolo“ ove naše dnevne politike, učinili su probleme i štete i njemu i Bratstvu.

Najviše njegovu zdravlju.

Poštovana obitelji!

Poštovana plemenita braćo!

Želio sam ovo reći na početku ovog oproštaja s našim Zdravekom.

Kažu, o mrtvima sve najbolje!

Da – ali istinito!

A istina je da bez te njegove žrtve i vjere u mogućnost obnove Turopoljskog Bratstva, obnove ne bi bilo.

Pročitajte povelju, pročitajte je, ona je njegovo djelo, djelo njegovog srca i uma, „Negve trde vere“ u snagu zajedništva nas Turopoljaca.

– „ Da bumo med sobom opčuvali i marno gajili odnošaje poštuvanja, jednakopravnosti i uludnosti: držeč se pri tom one: brat bratu je mera čoveku“.

Poštovana plemenita braćo!

Neka ove njegove riječi koje nam je ostavio u Povelji budu oporučni poticaj našeg pokojnog župana Zdravka pl. Lučića, da ustrajemo u očuvanju naše zajednice, našeg bratstva, da nas kakva „naglost i nepromišlenost ne bi zbrisati mogla“.

U tom ozračju i s tim mislima izražavam u svoje osobno ime i u ime Turopoljskog Bratstva iskrenu sućut njegovoj obitelji – supruzi i djeci, a posebno poruka njegovoj brojnoj unučadi: – Ponosite se svojim djedom!

„Japo, jel nas vidiš

od tam kam bumo prešli si?“…

Ak se pitaš zakaj glas nam tak trepi,

to je zato kaj se zmislimo da te z nami više ni…

Moreš mirno spati, Japo naš!

Pusti dragom Bogu se na volu!

Nek ti angeli popevaju

o tvom milom Turopolu!

Mir i spokoj njegovoj dušu, neka mu je laka ova „turopoljska gruda“ hrvatske zemlje.

Počivao u miru Božjem!

Stjepan pl. Šipušić