Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici je u rujnu 2014. godine na poticaj  prof. dr. Mije Lončarića, jezikoslovca (dijalektologa) – kajkavologa,  uputio prijedlog Ministarstvu kulture Republike Hrvatske da zaštiti Turopoljski dijalekt kao nematerijalno kulturno dobro.  Pri tome je imao  svesrdnu stručnu i organizacijsku pomoć prof. dr. Mije Lončarića (bivšeg ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje) i dr. Ivane Kurtović Budja (iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje) na čemu im se i na ovaj način najsrdačnije zahvaljujemo.

Tijekom postupka odlučivanja u Ministarstvu kulture, Ogranak je prema potrebi i zahtjevu dopunjavao prijedlog raznim prilozima i materijalima. U posljednoj dopuni u studenome 2016. priložio je dopunjeni popis nositelja kulturnoga dobra – Turopoljskog dijalekta prema kojem je Ministarstvo kulture i utvrdilo Popis nositelja.

Rezultat navedenog djelovanja je Rješenje Ministarstva kulture Republike Hrvatske od 24. ožujka 2017. godine kojim je utvrđeno da „turopoljski dijalekt ima svojstvo nematerijalnoga kulturnog dobra“. Rješenjem se određuje i upis  Turopoljskog dijalekta u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara  i upis objaviti u „Narodnim novinama“.

Rješenjem je utvrđen i Popis nositelja kulturnoga dobra – Turopoljskog dijalekta:
1.    Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici,
2.    Grad Velika Gorica,
3.    Ogranak «Seljačke sloge» Buševec,
4.    KUD «Mičevec»,
5.    KUD «Velika Mlaka»,
6.    Plemenita opčina turopoljska,
7.    Etno udruga Kurilovec.

Iz Rješenja se može izdvojiti, kao mjera zaštite kulturnog dobra, populariziranje i promoviranje kulturnog dobra čime se nastoji „ojačati svijest da je turopoljski dijalekt jedinstveno blago koje na lokalnoj i nacionalnoj razini osigurava kulturnu raznolikost“ te kako bi se  „izbjegla opasnost od nestajanja“. U svrhu daljnjeg proučavanja i zaštite Turopoljskog dijalekta preporučuje se „skupljanje rječničkoga blaga“, „snimanje slobodnoga govora“ te „uključivanje mlađih govornika, učenika osnovne, srednjih škola i visokih škola, fakulteta, u prikupljanje, bilježenje i snimanje govora“.

Ovo je drugo zaštićeno nematerijalno kulturno dobro s područja Turopolja. Do sada su zaštićeni samo Jurjevski običaji Turopolja.

Čuvajmo kulturnu baštinu

Turopolje ima povijest, kulturu, običaje, nošnju, jezik. U prošlosti je sve to označavalo identitet stanovnika Turopolja. Danas je to kulturna baština.

Danas, kada Hrvati kao narod imaju svoju državu i priznati hrvatski jezik (i u međunarodnim okvirima), lokalni  jezici  i govori postaju kulturna baština nemjerljive vrijednosti koju treba sačuvati od propadanja i nestanka.

Pod pritiskom svakodnevnice i utjecaja školovanja i posla današnji naraštaji sve manje, bolje reći nikako,   koriste/govore Turopoljski dijalekt što bi u bliskoj budućnosti rezultiralo potpunim nestankom Turopoljskih govora/ Turopoljskog dijalekta/ Turopoljskog jezika. Jedan od uzroka je i to što se Turopoljski dijalekt, a posredno i kajkavsko narječje, smatra niže vrijednim jezičnim izričajem u odnosu na hrvatski jezični standard. Ipak se može reći da je Turopoljski dijalekt živi govor dijela stanovništva Turopolja.

Kada govorimo o Turopoljskom dijalektu činimo veliki iskorak prema vrednovanju jezika (govora) starih Turopoljaca. Do sada se stalno govorilo o Turopoljskim govorima, što je točno, ali Turopoljski dijalekt objedinjuje Turopoljske govore u jednu cjelinu.

Istraživanje i čuvanje značajki i posebnosti Turopoljskoga dijalekta dug je današnjeg naraštaja prema njihovim pređima, a i dug hrvatske znanosti i kulture njegovim najistaknutijim djelatnicima i promicateljima.

Značajke turopoljskog dijalekta

„Turopoljski se dijalekt svojim karakteristikama izdvaja među drugim kajkavskim dijalektima.

Karakterizira ga u prvom redu vrlo važna i specifična pojava  u okviru kajkavskoga narječja (kajkavske skupine dijalekata) u razvoju ne samo kajkavske i hrvatske nego i općeslavenske akcentuacije. Ta je prozodijska pojava  povlačenje metatonijskoga, novoga praslavenskoga  cirkumfleksa (dugosilaznoga akcenta) prema početku riječi.   Može se pretpostaviti da je to vrlo stara promjena, iz vremena formiranja osnovne kajkavske akcentuacije, odnosno formiranja glavnih hrvatskih dijalektnih jedinica, dakle iz vremena otpadanja tzv. poluglasa u slabom položaju, prije 12. st.

Druge su važne značajke turopoljskoga dijalekta:
-    zamjena finalnog akuta cirkumfleksom,
-    čuvanje refleksa  izjednačenih starih vokalskih fonema,
-    prahrvatski glasovi ť, ď, odnosno praslavenski *tj, *dj, dali su: prvi se izjednačio sa starim č, a drugi je dao dvije različite vrijednosti u različitim dijelovima turopoljskih govora,
-    zamjena finalnoga o s e.

Najstariji pisani trag imamo u tzv. Čunčićevom listu nastalom u Kučama 1521. godine.
Zapisi turopoljskoga dijalekta, uglavnom toponimi,  nalaze se u listinama, pisanim latinskim jezikom, objavljene su u nizu Codex diplomaticus, a prikazao ih je Emil Laszowski u  Povjesni spomenici Turopolja. Iz zapisa mogu se utvrditi osnovne značajke dijalekta.
Krajem 19. st. prikuplja se narodna književnost, iz čijih tekstova je vidljiv znatan dio značajki govora.
Vojko Miklaušić počinje 1935. bilježiti turopoljsku riječ.
Stjepan Ivšić u svojem djelu Jezik Hrvata kajkavaca iz 1936. prikazuje osnovne akcenatske osobine.
Turopoljski dijalekt istraživali su:
-  dr. Zvonimir Junković pedesetih godina,
-  dr. Antun Šojat  i dr. Vesna Zečević šezdesetih godina 20 st.,
- dr. Antun Šojat je 1982. objavio monografiju Turopoljski govori, s manjim rječnikom.
- dr. Mijo Lončarić istražio je 2014. preliminarno govor sela Staro Čiče, u  sklopu obilježavanja 400. godišnjice rođenja Jurja Habdelića.

Prvi kajkavski rječnik izradio je Turopoljac Juraj Habdelić (“Dictionar ili Réchi Szlovenske zvexega ukup zebrane, u red postaulyene, i Diachkemi zlahkotene Trudom Jurja Habdelicha, Masnika Tovarustva Jesusevoga, na pomoch napredka u Diachkom navuku Skolneh Mladenczeu Horvatszkoga i Szlovenszkoga Naroda”  Graz,  1670.). Habdelić je rodom iz  tadašnje župe Staro Čiče, vjerojatno iz sela Kuče.

Čuvanje i promicanje narodnih govora, posebno rječničkoga  blaga, jedan je od temeljnih elemenata nacionalnoga identiteta. Iz Turopoljskog dijalekta kajkavskoga narječja, jednoga od osnovnih kajkavskih dijalekata, do sada nemamo zabilježen narodni leksik u potrebnom opsegu.“

Ovo Rješenje Ministarstva kulture Republike Hrvatske poticaj je i potreba da se turopoljska baština, uključujući i Turopoljski dijalekt, proučava, njeguje i održava da bi se mogla sačuvati za buduće naraštaje.

(Stjepan Rendulić, Ogranak MH V.Gorica)