Iako se Velikogoričani već podugo žale kako našem gradu nedostaje koncertnog programa, pogotovo onoga alternativnog usmjerenja, u posljednje se vrijeme ova slika popravlja nemalo zahvaljujući ponovnom održavanju rock svirki u Vegos Baru na rubu grada. Sinoć je tamo nastupio lokalni pop rock bend Mel Camino koji se nada nekom novom uzletu karijere nakon konsolidacije nove postave i objave nadolazećeg albuma “Kad? Sad!” koji je producirao Mark Mrakovčić, a već je najavljen s tri singla za koje su snimljeni inovativni prateći spotovi.

Bend smo na domaćem terenu prethodnih mjeseci imali priliku gledati na akustičnim koncertima u Cafe Baru Alkar, sve posjećenijem okupljalištu koje se trudi održavati zanimljiv program održavanjem kvizova znanja i, sve češće, ugodnih unplugged svirki. Sinoć je taj isti bar proslavio svoju drugu obljetnicu ponovnoga otvaranja i četrdeset osmu ukupnog postojanja, što ih čini najstarijim još uvijek aktivnim kafićem u Gorici.

Njihovi rođendani poklopili su se u istome tjednu s još jednim, onim gypsy jazz gitarista Djanga Reinhartda, pa su tako kozmičke sile uredile da se na zajedničkom slavlju nastupi bend koji velikim djelom svog repertoara pokriva glazbu tog virtuoza.

Bend u pitanju je Gadjo Manouche, peteročlana ekipa koja s dvije gitare, kontrabasom, klarinetomhot i violinom oživljava razne jazz standarde, klasike filmske i operetne glazbe i druge brojeve popularne glazbe kroz stoljeća u duhu Hot Club de France spomenutog Reinhardta i violinista Stephanea Grappelija. Gorička publika možda nije navikla na ovakav tip glazbe, pa je nastup u početku praćen stalnim žamorom koji ometa glazbenike, ali ubrzo se pobudio velik interes među posjetiteljima i sve je češće praćen oduševljenim komentarima, da bi se do kraja koncerta razvila prava uzajamna kemija, a bend je nastup proglasio svojim omiljeni unazad par godina.

Na drugoj strani grada, stvari se nisu odvijale s jednakom euforijom. Zlatko Majsec i dečki nastupali su pred mnogo hladnijom publikom, koja je prilično nezainteresirano pratila bend kako se probija kroz nove potencijalne hitove kao što je “Novo vrijeme”, zatim neizbježne stare favorite (“Vjetropir”) i pokoju nepotrebnu, ali s guštom odsviranu obradu Yu rock klasika (“Ti si sav moj bol”, EKV). Majsec se trudio razbiti nelagodu stalnim stand-upom između pjesama i plesom, vokalno kanalizirajući što Rippera, što Johnnyja Štulića, ali u Vegosu kao da se stvorio nevidljivi zid koji je bilo teško probiti.

Za to je možda najmanje kriv bend, koji je na spomenutim nastupima u Alkaru privukao prijatelje i publiku koja je doista uživala na njihovom koncertu. Mora se priznati da im i glazbeno odgovara određeno sustezanje zvuka, pogotovo je i sinoć najuvjerljiviji član benda, bubnjar Zoran Smoljanović, tamo briljirao na oskudnom setu. Ali sinoć nije išlo, pa je za spas večeri valjalo vratiti se tamo gdje smo i započeli, u zadimljeno veselje ciganskog swinga u Alkaru.

Ako sinoćnje istovremene koncerte odlučimo gledati poput sportskoga sraza, pobijedio je Alkar. Najmanje zbog igrača, nešto više zbog terena, ali najviše zbog navijača. I sve u svemu, trebamo biti zadovoljni kada nam se napokun nudi i više koncerata u istoj goričkoj večeri.

Tekst: Ivan Laić, Foto: Vegos Bar, Izidor Tačković