S dolaskom listopada u Osnovnoj školi Eugena Kumičića došlo je i vrijeme za jedan prilično emotivan rastanak, za trenutak koji će ostati u sjećanju i učenicima, i nastavnicima, i ostalom školskom osoblju… Lada Rojc, među učenicima omiljena profesorica geografije, posljednjeg rujanskog dana odradila je svoj posljednji radni dan. I to zbog – nogometa!
– Ovako ide priča… Zadnje 22 godine radila sam kao profesorica, a u Osnovnoj školi Eugena Kumičića sam posljednjih točno 20 godina. U svojoj školi, u koju sam išla kao dijete, u istim klupama, u početku i s dobrim dijelom profesora koji su meni predavali, a onda mi postali kolege… – počela je svoju priču profesorica Lada, mnogima poznatija kao bivša nogometna sutkinja.
– Škola je moja velika ljubav i uvijek se postavljalo to pitanje ‘škola ili nogomet’. A ja sam uvijek govorila da se ne mogu odlučiti, da sam na pola-pola. Tako je i danas, i dalje se ne mogu odlučiti, ali u posljednje vrijeme došlo je do neke vrste laganog zasićenja. Poslovi u nogometu otvaraju se na sve strane, množe se prilike i jednostavno ne mogu sve to ‘furati’ paralelno. O tome se radi. Moj izbor zapravo je to da se više ne želim ‘raspadati’ u svom tjednom rasporedu, između škole i nogometa, živjeti bez vikenda… I nakon više od dva desetljeća u školi ovo je neki novi izazov, a ključnim se pokazalo to što sam ušla u jedan novi Fifin projekt – pojasnila je Lada.
I tako je, na početku jednog novog puta, zatvoreno poglavlje u kojem je škola bila dio svakodnevnice.
– Naravno da mi je bilo žao što ostavljam divan kolektiv, što ostavljam svoju djecu. Svjesna sam da ću teško ikad više biti dio takvog kolektiva, gdje god završila u budućnosti. U ovoj novoj situaciji neću ni imati taj dio života, svakodnevne odlaske na posao u određeno okruženje, bojim se da će mi to faliti, a pogotovo kad se radi o toliko kvalitetnom kolektivu, o tako divnim ljudima. Ali dobro, to je i normalno, bilo bi čudno da ne žalim za nečim u čemu sam bila 20 godina, da ne osjećam tugu – govori profesorica Rojc.
I nije sve to moglo proći bez poneke suze u oku, kako kod nje, tako i kod učenika, koji su se vrlo originalno oprostili od drage profesorice.
– Dobila sam divne poruke, pisma, crteže… Posebno mi se svidio plakat na kojem je pisalo “Nama smrknulo, Fifi svanulo”, ha, ha… Povratna informacija od kolega i djece u tim trenucima rastanka definitivno mi govori da sam ostavila trag. U svim tim porukama djeca su mi najčešće pisala da sam profesorica koja se najviše smijala, a to mi je posebno drago. Nikad se tu nije radilo o sveopćoj zafrkanciji na satu, ali vrlo važno je svoj posao raditi s osmijehom, kako u školi, tako i u bilo kojem drugom području. Uostalom, za mene će učenici uvijek reći da sam stroga i pravedna, što mi definitivno imponira – priznaje Rojc.
Život u školstu, pogotovo u “svojoj” školi, u svome gradu, dovodi i do toga da je kroz njezinu učionicu prošlo “pola Gorice”.
– Tako nekako… Često mi prilaze bivši učenici i događa se da ih zamolim da mi se predstave, a ponekad nažalost ni to nije dovoljno da ih se sjetim. Previše je to ljudi, previše djece… Zamislite, svake godine ja dobijem novu generaciju od oko 110 klinaca, pa računajte koliko je to ljudi u 20 godina?!
I izračunali smo, nije proces bio predug, riječ je o više od dvije tisuće Velikogoričana gotovo svih generacija! No sad je tome došao kraj, vrijeme je za nogomet. I za nove izazove.
– Imamo Svjetsko prvenstvo za žene 2023. u Australiji i na Novom Zelandu, a tijekom posljednje dvije godine zbog korone smo puno toga izgubili. Otkazani su turniri na kojima inače gledamo i evaluiramo sutkinje, gdje ih vidimo na djelu. Zbog toga je Fifa pokrenula mentorski program s 55 sutkinja, kandidatkinja za Svjetsko prvenstvo. Njih će pratiti sedam mentorica, a jedan od tih sedam sam i ja. Dobila sam svojih devet sutkinja, koje ću pratiti sljedećih godinu dana, komunicirati s njima online, podnositi izvješća Fifi… Tu je jako puno posla. I to je presudilo, to je bio okidač da odlučim posvetiti se samo nogometu – govori Lada, kojoj definitivno neće biti dosadno u životu bez škole.
– Fifa instruktor sam, u što spada edukacija sutkinja, turniri, eventi, seminari, pa analiziranje suđenja… Uz to i ovo mentoriranje, koordinatorica sam u ŽNK Gorici, mentorica sam i u HNS-u, delegat na 3. HNL… Ima me na sve strane – ističe Lada Rojc, dodavši kako joj u svemu tome itekako pomaže iskustvo iz školstva.
– Šefica u Fifi mi kaže da ja nisam samo instruktor, nego elitni instruktor, a tako je u prvom redu zbog mog iskustva iz školstva. Postoje kolegice koje su imale jaču sudačku karijeru, koje su više toga prošle, ali imaju problema s prenošenjem znanja, s komunikacijom… Nije lako nastupati pred skupinom ljudi, a to iskustvo ja apsolutno imam. Uostalom, vrlo mi je važno što sam prošla online nastavu. U Fifi sam, kao netko s tri mjeseca online škole u nogama, odmah bila među najiskusnijima u online edukaciji. Od tehničke strane, do načina komunikacije… Svi smo se prebacili na taj online dosta brzo, bez velikih priprema, kao da te netko bacio u vodu i rekao ‘plivaj!’, zato mi toliko dobro dođe sve što sam prošla – svjesna je Lada.
Dok razgovaramo, svako malo će istaknuti kako ženski nogomet u svijetu konstantno raste i razvija se, kako je u tijeku prava ekspanzija, kako se finale Lige prvakinja igra pred 45.000 ljudi, kako su ženske ekipe Atletico Madrida i Barcelone oborile rekord sa 65.000 gledatelja na tribinama, kako nogomet igra oko 60 milijuna djevojaka u cijelom svijetu, pa i ulaganja u ženski nogomet značajno rastu…
– Ne može se ne primjetiti ta ekspanzija ženskog nogometa. Sve je ubrzala odluka Uefe da muški klubovi neće moći igrati europska natjecanja ako nemaju žensku ekipu. U Europi je to stvarno uzelo maha, a kod nas… Sve to u Hrvatskoj ide nešto sporije, ali ide. Evo, prije pet godina u Velikoj Gorici nismo ni pričali o ženskom nogometu, a sad je to promijenilo formiranjem ŽNK Gorice. Predsjednik kluba Nenad Črnko to jako pametno radi, promatra ženski nogomet na pravi način i moje je mišljenje da bi u svakom modernom klubu ljudi trebali tako razmišljati. Postoje tu benefiti koje mudri predsjednici klubova mogu iskoristiti, a predsjednik Črnko hrabro je ušao u sve to. Imamo tri selekcija i klub apsolutno zaslužuje respekt. Općenito su nam klubovi sve konkurentniji u europskim razmjerima, reprezentacija nam izgleda sve ozbiljnije, no tek moramo stići ostale zemlje, u kojima ženski nogomet ima tretman gotovo kao muški – govori Lada.
U velikoj mjeri je posvećena upravo ŽNK Gorici, svom poslu koordinatorice, a ambicije su velike i visoke.
– Mislim da imamo dobre šanse za ulazak u prvu ligu već u ovoj, našoj prvoj sezoni, a najveći konkurent nam je Hajduk. Iako, teško je to zasad sa sigurnošću govoriti jer ne znamo još dovoljno o svim protivnicima. Evo, imali smo i dvije ozljede u Varaždinu ovaj vikend, jednu težu, vrlo važna igračica neće nam igrati sljedećih godinu dana… Ali tu opet moram pohvaliti klub, jer sve je riješeno vrlo brzo, proces oporavka je pokrenut odmah. I po tome se vidi da ženska sekcija nije nikakvo ‘slijepo crijevo’ u klubu, nego je vrlo važna. A to je pametno i mudro, u skladu s trendovima, kao što je i dokaz da je ovo ozbiljna priča – zadovoljna je Lada.
Bila je zadovoljna i nakon što smo upravo u Velikoj Gorici, na utakmici Gorica – Hrvatski dragovoljac, prvi put u povijesti hrvatskog nogometa imali glavnu sutkinju u prvoligaškoj utakmici. Ivana Martinčić iz Koprivnice odradila je jako dobar posao.
– Nažalost, u tom trenutku sam bila u Švicarskoj na seminaru, no čula sam se s predsjednikom Brunom Marićem i znam da je bio izuzetno zadovoljan. Koliko sam vidjela, sve je bilo korektno, onako kako treba, od penala do kartona… Super je odradila posao i ponosna sam što se to dogodilo baš ovdje, u Velikoj Gorici. To je povijesni trenutak i žao mi je što nisam mogla biti prisutna. Bila je tu cijela sudačka komisija, čime su iskazali poštovanje ovom događaju. Nema puno takvih primjera u svijetu općenito, jedna smo od pet država koja je imala glavnu sutkinju u najvišem rangu. Ivana je i kandidatkinja za Svjetsko prvenstvo, razvija se jako dobro i svi smo tu, uz nju – kaže Lada.
Odlukom da napusti posao u školi nogomet se tako za nju pretvorio u “doručak, ručak i večeru”, osnovnu životnu preokupaciju, a lako se moglo dogoditi da nikad ni ne dođe u ozbiljan doticaj s nogometom.
– Bilo je to 1999. godine. Već sam radila u školi kad se oformio ŽNK Radnik ’99 i jednog dana do našega kafića “Rojc” došle su cure koje nisam ni poznavala i krenule me nagovarati da dođem igrati nogomet. Poslije su mi priznale da su došle jer su se nadale sponzorstvu od kafića, ha, ha… Ali eto, da nije bilo kafića, pitanje je bi li ikad imala ikakve veze s nogometom. Dobro, pratim oduvijek nogomet, čak sam i igrala s dečkima iz kvarta, ali taj trenutak me ipak usmjerio – prepričava Lada i nastavlja:
– Odlučila sam otići na jedan trening, čisto da ih se riješim, da me ostave na miru. Međutim, otišla sam s frendicom i ostala. I polako se sve to pretvorilo u jako lijepu priču. Proputovali smo cijelu Hrvatsku, uživale, no shvatila sam ipak da puno kasnim s nogometom za ostalim curama. I onda nam je jednoga dana, 2001. godine, pokojni Melvin Nuić došao na trening i predložio da odemo u sutkinje, pogotovo nama koje imamo akademsko obrazovanje, znamo jezike… Malo sam razmislila o tome, prijavila se na seminar i krenula. Brzo sam došla do 3. HNL, a već nakon četiri godine došla sam na Fifinu listu pomoćnih sutkinja. Bila sam na dva SP-a U-17, jedno U-20, jedno seniorsko SP, jedne olimpijske igre… I tako sve do 2016., kad me kolegica pozvala u svoj tim u Fifi. Od 2017. sam Fifin instruktor.
Djecu u školi uvijek je posebno zanimao taj dio njezina života.
– Da, učenici su me puno ispitivali o suđenju, a sad imam već šest bivših učenika koji su danas suci. I nije to uopće loš izbor, svakome bih preporučila, jer suđenje donosi puno toga dobroga. U krajnjoj liniji, to je za srednjoškolce ili studente i jako dobar đeparac… – preporučuje Lada.
Nogomet je, dakle, postao glavni i jedini, no pitanje je hoće li tako i ostati.
– Hoću li se vratiti u školu? Ha, nikad ne reci nikad… Trenutačno sam u drugim vodama, ali ostavljam mogućnost da se jednog dana vratim, barem na pola radnog vremena. Kojeg dana, ne znam točno – sa smiješkom je završila Lada Rojc.