Jedan Kahlina ode u Ameriku, a mi si u turopoljski nogomet dovedemo – drugog! Evo, ima već nešto više od godinu dana otkad je Kristijan Kahlina nakon četiri i pol sjajne godine u dresu HNK Gorice, u kojem je postao kapetan i hodajuća klupska legenda, otišao iz našega kluba. Prvo u Bugarsku, gdje je uzeo duplu titulu s Ludogorecom, a zatim i u – SAD. U Charlotte, novoformirani klub koji će igrati sve bolji i kvalitetniji MLS…

A koliko su putevi nogometni čudesni, kakvih sve sudbina u toj priči ima, možda će najbolje opisati činjenica je u zimi u kojoj je 29-godišnji Kristijan otišao iz Bugarske u Ameriku, njegov godinu i tri mjeseca mlađi brat Danijel otišao iz Ponikvi u Lukavec!

– Da, moja priča je malo drukčija od njegove… – sa smiješkom priča Danijel dok sjedimo u Lukavcu, nekoliko metara od terena na kojem će u subotu debitirati za svoj novi klub.

– Iznenadio sam se kad sam došao u smislu kvalitete igrača. Znam da je Lukavec ozbiljan klub, kao takav svakom igraču na ovoj razini zanimljiv, a znam i neke igrače još iz drugoligaških dana u Gorici, kad su igrali s bratom… I svaki trening ovdje mi je zadovoljstvo, a to mi je posebno važno – ističe mlađi brat Kahlina, uz još jedan dodatak:

– Za nekoga tko je prije par mjeseci razmišljao o odustajanju, super je što sam pronašao sredinu u kojoj mogu uživati u nogometu.

Teško mu je pao rastanak s Ponikvama nakon tri i pol zajedničke godine, u tim je trenucima razmišljao je ima li smisla uopće nastavljati svoje niželigaške nogometne putešestvije, ali malo se odmorio, pratio brata i uspio se zaželiti nogometa. Nije se dogovorio s Ravnicama, ali zato se brzo i lako dogovorio s Ravnicama.

– Nazvao me trener Batovanja, pitao bi li došao, prihvatio sam poziv i došao odigrati utakmicu. Kratko smo razgovarali nakon nje, sve brzo dogovorili i evo me, u Lukavcu.

Nisu veze obitelji Kahlina s Turopoljem samo nogometne, jer Kristijanova i Danijelova baka je iz Kravarskog, često su i dolazili kao klinci, igrali i nogomet, koji im je zapisao drukčije puteve.

– Realno, nikad nisam bio toliko dobar nogometaš kao brat. Zapravo sam ga uvijek pratio u tim sportovima, što god je on probao, i ja sam, od stolnog tenisa, odbojke… I na kraju nogometa. Počeli smo obojica u Šukerovoj akademiji, koja se malo nakon toga raspala, a mi smo se preselili u Dubravu – govori Danijel.

No kratko su braća bila zajedno u klubu. Kristijan je otišao u Dinamo, Danijel u susjedni Studentski grad. Stariji brat prošao je sve omladinske kategorije u Maksimiru, došao i do seniora, a mlađi se izborio za povratak u Dubravu u juniorima, pa zaigrao i za seniore.

Kristijan je do konačne afirmacije u Gorici došao preko Vinogradara, Lučkog i Kopera, a Danijel je igrao s braćom Juranović u Dubravi, pa se tražio kroz HAŠK i Marof, prije nego je uzeo pauzu od nogometa.

Taman kad je Kristijan dolazio u Goricu, Danijel se kroz NK Lonju vraćao nogometu, da bi sljedeće tri i pol godine proveo u Ponikvama. Rastali su se sredinom prošle jeseni i sad je Danijel na novom početku u Lukavcu. Kao i Kristijan u osam tisuća kilometara udaljenom Charlotteu…

– Kažem, priče su nam prilično drukčije – opet se smije Danijel, inače zaposlen u Čistoći, u odjelu analize.

Kristijan i Danijel Kahlina osvojili su Kutiju šibica 2018. s momčadi Quattro Leones… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Putevi su im potpuno drukčiji, ali najdraži nogometni uspjeh je zajednički.

– Zajedno smo osvojili Kutiju šibica i mogu reći da mi je to najveći uspjeh u nogometu. Posebno mi je to bilo drago zbog brata. On nas je okupio, organizirao, sve to vodio, jer on je jednostavno vođa. Pokazao je to i u Gorici, i poslije u Ludogorecu, a vjerujem da će i sad u SAD-u. Takav je karakter, izdominira u svakoj skupini u kojoj se nađe. Mi smo ga na toj Kutiji slušali i, eto, uspjelo je.

Imali su, naravno, uspone i padove u odnosu kao i sva ostala braća, pogotovo kroz odrastanje, no danas su vrlo bliski.

– Naš odnos je s godinama sve bolji i bolji. Imamo dosta drukčije viđenje nogometa, ali tko zna, možda ćemo danas-sutra i raditi negdje skupa, jer volio bih se školovati za trenera. To bih baš volio raditi, vjerujem da imam viđenje nogometa koje bi moglo biti uspješno – kaže Danijel, kojem se posebno sviđa ideja da jednom negdje on bude glavni trener, a stariji brat, recimo, trener golmana.

– Uh, to bi bilo lijepo, da ja njemu konačno malo šefujem, ha, ha…

Linija Charlotte – Zagreb stalno je otvorena, vijesti iz Amerike su odlične.

– Jako je zadovoljan i sretan, baš se to osjeti u svakom razgovoru. Uvjeti za rad su fenomenalni, pa je čak i on, koji s tim nikad nije imao problema, dobio neku dodatnu motivaciju za rad. Kaže da mu je doslovno lakše raditi u tim uvjetima… U subotu kreću u sezonu protiv Washingtona, naravno da ćemo ustajati noću i sve gledati – kaže Danijel.

U srpnju će cijela obitelj u SAD, u goste starijem sinu, ali dotad će mlađi sin imati nešto posla s Lukavcem. Počevši s otvaranjem sezone u subotu, od 15 sati. Prva utakmica ove sezone na Lukavellu, na otvaranju nove tribine, protiv vodećeg Zagorca, navodno uz nekoliko stotina gostujućih navijača…

– Da, najavili su nam puno gledatelja, a nas igrače to veseli, bit će pravi užitak igrati. Vjerujem da ćemo biti dobri, i u subotu i u nastavku sezone – zaključio je Danijel Kahlina.