Dok iz minute u minutu pratimo rat u Ukrajini, istovremeno se događa i humanitarna kriza s tisućama potresnih izbjegličkih priča.  Među prvim ukrajinskim obiteljima koje su sigurnost od ratnih stradanja potražile u našem  gradu našla se i obitelj uspješnog i mladog poduzetnika Sergeiia Seliutina i njegove supruge Ganne. O njihovom putovanju od Harkova do Velike Gorice i o tome što su sve proživjeli, popričali smo u prostorima Teniskog kluba iTeam Velika Gorica u Cvjetnom naselju, a pridružio nam se prevoditelj s ukrajinskog Andrej Pavlešen i predsjednik kluba Miha Troha, koji nas je i spojio s ovom obitelji iz Ukrajine.

Foto: Ivan, Sergeii, Ganna i Mariia Seliutin u Teniskom klubu iTeam V.Gorica/cityportal

Odluka o napuštanju grada u kojemu su imali više nego li lijep i uređen život, pala je s prvim ruskim granatama koje su krajem veljače zasule njihov Harkov, drugi po veličini ukrajinski grad. Trebalo je spasiti troje male djece, osmogodišnjeg Ivana, petogodišnju Mariiu i najmlađu Vasylisu, kojoj je tek godinu i pol dana, a tu su i stari roditelji, pričaju nam.

– Na odlazak iz Harkova smo se odlučili odmah nakon što su počele padati granate u 5 ujutro. No, potrajalo je nekoliko sati dok nismo krenuli, jer su se roditelji predomišljali, ali svi smo na kraju došli. Sveukupno nas osmero u dva automobila. I pas! Roditelji su bili hrabri, baka se još i oporavljala nakon operacije, bilo je to teško i iscrpljujuće putovanje – priča Ganna.

Strah i neizvjesnost pratili su ih čitavim putem, a smrtonosnim ruskim projektilima izbjegli su doslovno u zadnji tren.

– Stalno smo slušali vijesti s radija i shvatili smo kako su područja kroz koja smo prošli bila napadnuta samo sat vremena nakon što smo uspjeli pobjeći, doslovno smo se spasili u zadnji tren. Vidjeli smo i jako puno vojnih vozila, koja su nam dolazila ususret, a pogled nam je bio čitavo vrijeme usmjeren prema nebu, bilo nas je strah zračnih napada – prisjeća se tih zastrašujućih sati.

Foto: Obitelj Seliutin iz Ukrajine u Velikoj Gorici/privatni album

Sergeii nam otkriva kako prelazak granice nije bio lagan, jer osim što su ih tamo dočekale višesatne gužve trebalo je dobiti i dozvolu za izlazak.

– Bila je velika gužva na cesti, jako puno ljudi je odlazilo, nije bilo kontrolnih punktova i uspjeli smo se probiti između dvije ratne zone. Na graničnom prijelazu s Moldavijom nisu me htjeli pustiti zbog godina, uvedena je vojne obveze, no prema zakonu kao otac troje maloljetne djece imao sam pravo na izlazak i na kraju su nas pustili.

Zbog toga su u Moldaviji proveli tri dana, a u Rumunjskoj su prespavali jednu noć. Trebalo im je punih deset dana i tri tisuće kilometara da bi 5. ožujka konačno stigli u Veliku Goricu. Ganna otkriva kako su odmah nakon prelaska ukrajinske granice osjetili solidarnost sasvim nepoznatih ljudi.

– U trenucima kad vas vaši susjedi napadaju vi se zatvarate i ne želite se ni sa kim družiti. Jako vam je teško i osjećate se loše, ranjivo. I onda dođete preko Moldavije do Rumunjske, gdje na benzinskoj pumpi troje ljudi se zaustavlja i pita nas treba li nam kakva pomoć..odmah su nam našli smještaj, u Rumunjskoj nas je primila jedna obitelj kod koje smo prenoćili.

Foto: Ukrajinska obitelj Seliutin u V.Gorici/privatni album

Jedan od prvih Velikogoričana kojeg su upoznali je Miha Troha iz Teniskog kluba iTeam, koji je gradskom Crvenom križu javio kako su i vrata njegovog kluba otvorena za male izbjeglice.

– To kako smo upoznali Mihu je magija i naša sreća. Kad smo došli ovdje u Veliku Goricu, u Crvenom križu su nam dali Mihin broj i čim smo ga vidjeli i pogledali ga u oči..Nije nas ostavio, počeo se angažirati kako bi nam pomogao i kad naiđete na takve ljude, tu pomoć, smirite se, bude vam puno lakše, strah prestaje – kaže Ganna.

Ovdje su smješteni kod ‘prijatelja od prijatelja’, jako im odgovara smirena atmosfera, sigurnost. Obilaze okolicu, djecu su upisali na aktivnosti.

– Hvala Bogu djeca nisu previše istraumatizirana, jer smo izišli na samom početku, čuli su samo par eksplozija, pa nije previše utjecalo na njih. Svjesni su da je u Ukrajini rat, svaki nas dan pitaju je li škola čitava, navikli su putovati s nama po svijetu i ovo im je kao neki izlet, nisu još svjesni koliko će to trajati. Žele se čim prije vratiti, ali lakše to podnose od nas odraslih. Sve im je zanimljivo, razgovaraju na nekom novom jeziku, upoznaju nove ljude, ali svi se želimo čim prije vratiti – pričaju.

Iako se sad osjećaju sigurnima i dalje je tu velika briga za sve njima drage koji su ostali u Ukrajini. Stoga se svakodnevno čuju s rodbinom i prijateljima i vjeruju kako će se ubrzo i oni vratiti u svoju domovinu.

– Naš grad je jako razrušen i uništen i zvati to specijalnom operacijom je licemjerno. Situacija je takva da jako puno ljudi ne želi otići, jedan dio jest otišao, ali to je u odnosu na naše ukupno stanovništvo relativno manji broj ljudi. Moral je visok, vidimo da je ruska vojska dosta uništena, vjerujemo da će pregovori uroditi plodom i da će se Ukrajina uspjeti obraniti – kaže nam Sergeii.

– Teško je, ali svakako se planiramo vratiti. Ako granata padne na našu kuću i uništi je, tko će to drugi obnoviti nego mi? Ukrajina je naš dom i tamo se želimo vratiti. Uopće ne razmišljamo da će to još dugo potrajati, vjerujemo da ćemo se brzo vratiti  – uvjerena je Ganna.

Foto: Miha Troha, Sergeii i Ganna Seliutin, prevoditelj Andrej Pavlešen u Teniskom klubu iTeam/cityportal

Brojni naši sugrađani odmah su se odazvali pozivu na akciju za ukrajinske izbjeglice, kojih je trenutno pedesetak u našem gradu. Među njima je i puno onih koji se mogu pronaći u priči ove obitelji, jer su i sami prošli rat i izbjeglištvo u Hrvatskoj.

– Čovjek gleda na vijestima sve to u Ukrajini i pitaš se kako još možeš pomoći tim ljudima koji bježe od rata. Osobno mogu pomoći tenisom, kako bi se čim prije uključili u društvo i lakše se snašli, upoznali se međusobno. S tom sam idejom nazvao gradski Crveni križ, ponudio za djecu iz Ukrajine treninge. Sergeii mi se odmah javio i odmah smo se nekako povezali, imamo i djecu slične dobi. Inače sam iz Vukovara i mi smo doslovno izišli u zadnji tren, nas troje u ‘jugiću’, mama je još bila i trudna. Isto tako smo se morali snalaziti i tada su našoj obitelji u pomoć priskočili nama tada nepoznati ljudi i pomogli. Tako sam se nekako i poistovjetiti s njihovom situacijom. Klinci su se super snašli, pokušat ćemo što više ukrajinske djece uključiti u sportske aktivnosti u gradu – ispričao nam je Miha Troha iz Teniskog kluba iTeam.

Foto: Ivan Seliutin iz Harkova s novim prijateljima iz Teniskog kluba iTeam/cityportal

Upravo ta pomoć njima nepoznatih ljudi, empatija koju osjećaju na svakom koraku, solidarnost s njihovom tragedijom, pružila je ovoj obitelji iz Harkova toliko potreban osjećaj sigurnosti i nadu u bolje sutra.

– Dok smo bili tamo, kad su počeli napadi i čitav taj put koji smo prošli kroz ratne zone, granice..za nas je postojao samo taj trenutak, samo ‘danas’, nismo znali što se može dogoditi idući sat, idući dan..Sad se navikavamo na to da ovdje u Hrvatskoj postoji ‘sutra’ i zahvalni smo na tome – završno nam kažu Ganna i Sergeii Seliutin.

Objava Obitelj iz Harkova: ‘Za nas je postojao samo idući sat, sad se navikavamo da ovdje postoji i – sutra ‘ pojavila se prvi puta na cityportal.hr.