Za početak, čim smo sjeli sa 79-godišnjim Kučanom Brankom Berkovićem u kafić na rubu prostora kojeg u selu nazivaju trgom, valjalo je riješiti pravopisna pitanja.

Gdje se mi to sad nalazimo, u Kuču ili Kučama, pitamo prijatelja Branka.

– Mi smo v Kuča! – odgovara onako kako se to i kaže u ovom selu.

Dobro, standardni hrvatski jezik taj oblik neće baš do kraja odobriti, jer to je taj kučki dijalekt, ali poklapaju se te dvije varijante. Točno je reći da si u Kuču, a ne u Kučama, kao što ćeš se za par minuta vožnje biti u Čiču, a ne Čičama…

A kad smo i to riješili, i prije nego što je gemišt stigao na stol, valjalo je doznati i kako se živi u Kuču, jednom od najvećih sela u kraju, smještenom u pitomoj turopoljskoj ravnici, omeđenom sve rjeđim hrastovim šumama Turopoljskog luga sa sjeverne, istočne i jugoistočne strane, nasipom kanala Sava – Odra na jugu te plodnim poljima na zapadu

– Lijepo je živjeti ovdje, uvijek je bilo. Tu sam rođen, tu sam išao u osnovnu školu, odrastao, ovdje živim cijeli život… Je, selo se promijenilo tijekom svih ovih godina, značajno se promijenilo, druga su i vremena, ali kod nas je uvijek živo, aktivno, radno – kaže gospon Berković.

Poznato je to prezime u ovom selu, zna se u cijelom našem kraju da su Berkovići Kučani, ali nije to i jedino prezime koje je vezano upravo uz Kuče.

– Ranije se selo dijelilo na donje i gornje Kuče, na “dolence” i “gorence”. Mi Gorenci bili smo na sto metara nadmorske visine, a oni na 98, što je bitna razlika – kroz smijeh govori Branko Berković, pa nabraja koja su to sve prezimena činila ovo selo s gotovo osam stoljeća tradicije.

Branko Berković pomogao nam je prevrtjeti prošlost, sadašnjost i budućnost Kuča

– Dolenci su bili Pukanići, Pucekovići, Đuračići i Malčevići, uz nešto Čunčića. Gornje selo činili su Čunčići, Fabijančići, Lučići i Berkovići – spremno nabraja Branko.

Povijesne knjige sve to malo upotpunjuju, kažu da su ranije “gorenci” bile obitelji Držanić, Fabijančić, Majdak, Majdešić, Čunčić, Lučić, Videković, Berković, Paleon i Horvačić, a “dolenci” Pukanić, Puceković, Čunčić, Malčević, Horvačić, Gjuračić, Vihlaj i Novak.

Svi nabrojeni u to su vrijeme bili plemenitaške obitelji, takvu tradiciju nose i njihovi današnji potomci, iako neka od tih prezimena u selu više uopće ne postoje. To i ne treba previše čuditi kad se zna da je Kuče selo koje postoji još od sredine 13. stoljeća! Prvi put Kuče se spominje u ispravi iz 1258. godine, a povijesno je iznimno važno istaknuti da je upravo u ovom selu 1521. napisan Čunčićev list, što se smatra najstarijim dokumentom napisanim na kajkavskom narječju. Počinje riječima “Ja Štefanuš Čunčić”, dalje se spominje “plemenita bratija Kučani”, a tekst završava na latinskom: “Data in Kuče ab in mea curia, Anno Domini 1521.” – Dano u Kučama, u mojoj kuriji, godine Gospodnje 1521.

– Ovo selo ima jako dugu i bogatu povijest, toliko dugu da ne znamo sa sigurnošću ni kako je nastalo ime sela. Neki kažu da je prvi čovjek ovdje bio neki prezimena Končan, pa je to vremenom prešlo u Kučan, a drugi tvrde da su tu na početku bile dvije kuće, a kako mi Turopolci nemamo “meko ć”, nastale su Kuče – govori nam Branko.

Popis stanovništva iz 1846. kaže da su u selu tad živjela 502 stanovnika, da ih je u Mraclinu bilo ravno 500, a u Velikoj Gorici – 250!

– Kad sam ja bio dijete, znali su se ljudi šaliti da je Gorica važna zato što kroz nju prolazi cesta do Kuča – sa smiješkom dobacuje Branko.

Danas Kuče ima više od 1500 stanovnika, ima aktivne udruge, ima poduzetnike… A više nema onoga što je desetljećima karakteriziralo ovo selo.

– Nema više poljoprivrede, praktički je potpuno nestala. Nema više ni veterinaske stanice, nije nam potrebna, zadnja krava iz sela nestala je prije nekih desetak godina – uspoređuje Branko.

Jako dobro pamti vremena kad je ovo bilo selo okrenuto baš poljoprivredi.

– Da, živjelo se od poljoprivrede. Ljudi su imali stoku, svinje, krave, konje za obrađivanje polja… Kuće su gotovo u pravilu bile drvene, a sve je bilo prilagođeno poljoprivredi. Sjećam se kad je prvi traktor došao u selo, imala ga je prvo Zadruga, a onda ga je kupio i jedan Berković, i jedan Puceković… I tako su oni počeli orati prvo sebi, a onda i svima drugima – sjeća se Branko i nastavlja:

– Gotovo svi u selu imali su svinje. Netko desetak, netko 20, ali na ispašu su išle sve zajedno, njih više od 500. Svinjar bi hodao ulicom i svirao trubom. Svatko bi izveo svoje svinje, vodili bih u Turopoljski lug, na iskrčenu livadu iza Krčkih vrata, a kad bi se vraćale doma, svinje bi uredno svaka ušla u svoje dvorište! Znali su doći ljudi iz grada i čuditi se gdje to idu sve te svinje, ali svaka od njih je točno znala gdje je doma – uvjerava nas Branko.

Bilo je to očito vrijeme kad su i životinje, kao i ljudi, bile pametnije nego danas, jer ovo nije jedina takva priča…

– Nakon što su prokopali kanal, žene iz sela su tamo vodile guske na ispašu. Tu bi bile u vodi, pasle travu, provodile dio dana, a kad neka od žena pozove, dođu joj samo njezine guske! I kući za njom… Isto vrijedi i za patke, to je tad bilo normalno – objašnjava gospon Berković.

Rođen je 1945. godine, na izmaku drugog svjetskog rata, a stvari su se počele ozbiljno mijenjati tijekom njegova školovanja.

– Već su se počeli pojavljivati i prvi obrtnici, kovači, kolari, stolari… A moja generacija je počela ići na zanate. Ja sam završio metalski zanat, bicklom bi išao do Turopolja ili Mraclina na vlak, pa u Zagreb. Završio sam za tokara, prvo sam radio u industrijskom pogonu goričke Zadruge u Kolodvorskoj, pa sam išao u Zagreb, u Tekstilstroj.

Priča nam Branko i kako mu je otac bio cimerman, majstor za izradu drvenih kuća, majka i sestre bavile su se tkanjem, a ocu je pomagao i stariji brat.

– Znalo se događati da otac ode raditi kuću u Kravarsko, Barbariće ili Posavinu, nije mu se isplatilo svaki dan voziti na biciklu do tamo i nazad, pa je ostajao po tjedan dana. Kad mu je brat pomagao, znao sam u subotu otići biciklom po njega, da jedan dan bude doma, pa bi ga u nedjelju vraćao natrag. Nije bilo druge, to nam je bio jedini bicikl, a ja sam morao nekako ići u školu… – neki potpuno drugi svijet prepričava Branko.

Otkad zna za sebe, pamti i gostionicu u selu, mjesto na kojem su se mještani okupljali, družili, zabavljali.

– To je bio čardak, kuća na kat, dolje ciglena, gore drvena. Imala je i balkon, pa su se svi dogovarali da se nađu pod balkonom. Kao, nisi u birtiji nego pod balkonom… – smije se Branko.

U selu su ispred nekoliko kuća bile postavljene klupe, na njima se narod sastajao u večernjim satima, kad bi se ljudi vratili s polja, tu bi se podnosili dnevni izvještali, dečki su pogledavali djevojke, djevojke dečke…

– Mi smo vam se družili, kak mi to velimo, na križajne! Tu bi se okupili, svirali gitaru, pjevali, družili se. Uvijek je u selu bilo živo, jer još od 1897. godine imali smo svoje vatrogasno društvo, a u njihovom domu smo imali i zabave – prisjeća se davnih dana Berković.

Posebno su Kučani ponosni na činjenicu da su već 1923. godine dobili pučku školu, koja i danas stoji na svome mjestu.

– Škola se gradila u vrijeme kad je župan Plemenite opčine turopoljske bio naš Kučan Franjo pl. Lučić. Učitelji su tu i stanovali, jedna četvrtina bila je odvojena za stan, i generacije Kučana tu su pohađale prve razrede škole. Sve do 1976., kad je škola prestala raditi – svaki detalj života svoga sela pamti Branko.

Uz Lučića, čuvenoga skladatelja, orguljaša i glazbenog teoretičar, u selu su ponosni i na Jurja Habdelića, također rođenoga ovdje, a naš će vodič kroz Kuče spomenuti i Miju Lučića, koji je u SAD-u pokrenuo tamburašku sekciju, a onda se vratio i odgajao nekoliko generacija tamburaša u svom selu.

Općenito, Kučani cijele svoje istaknute mještane. Uostalom, ulice nose nazive zaslužnih Kučana, a u parku pokraj novog i modernog vatrogasnog doma stoje i spomenici mještanima poginulim u drugom svjetskom ratu, kao i Damiru Črnku, jedinom Kučanu koji je poginuo u Domovinskom ratu.

– Bez obzira na to što smo bili razdvojeni na “dolence” i “gorence”, uvijek smo svi bili zajedno, pomagali jedni drugima, igrali nogomet jedni protiv drugih… Bili smo jako međusobno vezani, neusporedivo s ovim našim, današnjim vremenima – ističe Branko, pojašnjavajući dodatno kako se baš početkom devedesetih značajno promijenio sastav stanovništva u selu. I povećao broj ljudi.

– Do rata smo imali negdje oko tisuću stanovnika, ali tad je došlo jako puno ljudi s druge strane Kupe, ali i iz Bosne. Ljudi su došli, kupili parcele, napravili kuće i formirali cijeli jedan novi dio sela, kojeg u selu zovemo “Mala Bosna”. Neki od tih ljudi jako su se dobro uklopili u život sela, aktivni su i u našim udrugama… – upućuje nas Branko.

Već početkom pedesetih Kučani su imali kino projekcije u selu, jer struja je u selo došla još 1948., a uskoro se u razvoj sela uključio i – nogomet! Za osnivanje NK Turopoljca, ponosa Kuča, zaslužan je tadašnji učitelj Željko Ćirković.

– On je i igrao nogomet, pa je pokrenuo inicijativu da se osnuje klub. Odmah su mu se u velikoj broju priključili i mladi, jedan od njih bio sam i ja, a klub sve do danas neprekidno djeluje. Jedno kratko razdoblje bio sam i predsjednik Turopoljca… – otkriva nove detalje iz svoje biografije Branko Berković.

U njoj stoji i da se bavio glumom, kao i pjevanjem, a pjeva i danas. Predsjednik je Hrvatskog pjevačkog društva Kučani, koje je baš prije nekoliko dana proslavilo 15 godina postojanja, a u selu djeluju i Udruga umirovljenika, Udruga veterana, Udruga žena, Plemenita sučija…

– Kažem opet, život ovdje je dobar, kao što je uvijek i bio, ali selo se stvarno jako promijenilo. Otvorili su se obrti, tu je sad i velika pilana koja zapošljava 60-70 ljudi, tu su i druge djelatnosti, a poljoprivreda se gasi, zemlje se pretvaraju u grmlje. Ljudi su puno više okrenuti Zagrebu i Gorici, manje životu u selu, druženju sa susjedima. Nekad su se ljudi općenito više družili, a to je mojoj generaciji ostalo u krvi. Zato se i okupljamo na pjevanju, gdje god možemo…

Kuče, dakle, puno toga više nema, ali i dalje ima svoja prepoznatljiva prezimena, svoj “tvrdi” turopoljski dijalekt, svoj način života, svoje istaknute sumještane, svoju ulogu u povijesti… I svoju crkvu, kao i svako selo koje drži do sebe.

Crkva Sv. Fabijanu i Sebastijana sagrađena je početkom 20. stoljeća na mjestu stare drvene kapele. Posebnu umjetničku vrijednost ima glavni oltar iz 17. stoljeća, a crkva u cijelini predstavlja, kažu, značajno ostvarenje historicističke sakralne arhitekture.

Lijepo je bilo doći u Kuče, selo velikih ljudi, bogate povijest i plemenita roda…

Ova objava Od dvije kuće nastale su – Kuče! Dresirane guske, nadmorske visine i dva velikana… se prvi puta pojavila na cityportal.hr.