Pravih ljetnih 28 stupnjeva dočekalo je nogometaše Gorice na Rujevici, zajedno s igračima Rijeke, koji su se nadali i vjerovali da na kraju ipak nekako mogu do trećega mjesta. Gorica je, s druge strane, pobjedom mogla do petoga mjesta u prvenstvu, što bi bio uspjeh kakav nismo doživjeli od one sezone kad je Gorica porazom upravo na Rujevici skliznula na peto mjesto i ostala bez povijesnog plasmana u Europu.

Ovoga puta ulog nije bio toliko velik, ali očekivano je bilo vidjeti nogometaše koji su motivirani bez obzira na činjenicu da je riječ o zadnjih devedeset minuta u sezoni. Takvi su Riječani i Goričani i bili, no teško je ovu utakmicu u bilo kojem smislu svrstati među nogometne događaje koji će se pamtiti. Dapače, sve je riješeno u dva poteza, utakmica je bila lišena velikog broja prilika i uzbuđenja, a pogotovo se to odnosi na uzbuđenja pred riječkim vratima.

Gorica je bila bez Pršira, Čabraje i Filipovića, pa su ispred Matijaša startali Leš, Perić i Moustapha, na bokovima Trontelj i Bogojević, a u sredini Kavelj, Pozo, Pavičić i mladi Stjepan Kučiš u Prširovoj ulozi. U vrhu napada, s kapetanskom trakom oko ruke, i ovoga je puta startao Ante Erceg.

U prvom poluvremenu takva je Gorica limitirala Rijeku na jednu opasniju situaciju, u kojoj je sjajno reagirao Matijaš, dok s druge strane opasnosti nije bilo. Nije ih pred riječkim vratima bilo previše ni u nastavku, dok je Rijeka sve riješila – “američki”! Amer Gojak pogađao je u 66. i 84. minuti, golovi da ne znaš koji je ljepši, da li zakucavanje u rašlje za 1-0 ili bomba koja je od prečke ušla za konačnih 2-0…

Ukratko, utakmica nakon koje će navijačima Gorice dobro sjesti to što je sezona završila. A i treneru će odmor dobro doći.

– Bili smo dosta stabilni u prvom poluvremenu, dosta dobri defenzivno, međutim imali smo četiri-pet situacija za kontranapad kakve očito ne znamo rješavati – krenuo je u analizu Mario Carević, pa nastavio:

– To nam je nekako i ogledalo cijele sezone. Ponavljam se u ovim izjavama nakon utakmice, stalno pričam iste stvari, ali to je činjenica. Moraš takve situacije odraditi tako da uputiš udarac, da golman mora reagirati, da uđeš u highlightse… Tu smo nedorečeni i za sljedeću sezonu ćemo sigurno tražiti pojedince koji će nam pomoći. Moramo to i trenirati, iako je teško trenirati donošenje odluka.

Mario Carević ove je sezone postao najdugovječniji trener u prvoligaškoj povijesti Gorice… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Naravno da je Carević razmišljao i o tablici.

– Da smo pobijedili, završili bi peti, što bi trebalo biti ogroman motiv, a da smo uzeli i bod, bili bismo sedmi. Ovako smo završili na osmome mjestu – slegnuo je ramenima trener Gorice, koji je s takvim učinkom na kraju zadovoljan.

– Vratit ću se malo na početak sezone. Otišlo nam je 25 igrača, morali smo raditi totalno novu selekciju i ja sam na kraju mogu biti zadovoljan sa izvedbom i rezultatom. Moglo je to biti i bolje, jer kad vratim film, prosuli smo puno bodova zbog promašenih šansi, penala… A opet, najiskrenije rečeno, nogomet nikad ne laže. Nogomet je nakon tih 36 kola u pravu i to je nekakva naša realnost. Da, dojam je da smo igrali puno bolje nego što to govori broj bodova, ali očito nam nešto fali za nešto više.

Dotaknuo se za kraj i pitanja pobjedničkog mentaliteta…

– Taj mentalitet pobjednika gradi se kroz više prijelaznih rokova, moramo raditi doselekciju i točno znamo što nam treba. Nadam se da ćemo uspjeti dovesti neke nove igrače, da ćemo ući u pripreme kako treba i biti bolji u tim segmentima sljedeće godine – zaključio je Carević.

Ova objava Poraz za kraj: ‘Nogomet nikad ne laže, tamo smo gdje trebamo biti’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.