Neovisno o tome koliko godina imate, ako ste barem jednom poslušali koncert u dvorani Galženica, susreli ste, i ako ste imali sreće, upoznali gospođu Snježanu Špehar.

Snježana u Velikoj Gorici živi od 1982. godine, a od tada je uspjela skupiti 27 godina staža kao učiteljica glazbene kulture te 18 godina staža kao voditeljica glazbene djelatnosti za Pučko otvoreno učilište. Slobodno vrijeme kod nje je dobivao tek par mjesta u rasporedu jer je bila autorica udžbenika za glazbenu kulturu, vodi tri zbora i autorica je pjesama.

Njena baza bila je dvorana Galženica u koju je kroz dug niz godina dovodila vrsne glazbenike, poznate ličnosti, ali i one koji su se tek razvijali kao glazbenici. Sada je, uz posao profesorice glazbene kulture skupila 45 godina staža i s kolovozom odlazi u zasluženu mirovinu. 

Razgovarala sam s njom o avanturama, životu i ljudima u Velikoj Gorici dok se prisjećala svojih učenika i nevjerojatnih ljudi s kojima je imala priliku raditi.

Profesorica glazbenog s preko 100 djece u zboru

Snježana je svoju ljubav prema glazbi u početku njegovala kao profesorica glazbene kulture u osnovnoj školi u Botincu, a nakon toga u Osnovnoj školi Nikole Hribara (tada Stjepana Fabijančića Jape). U Veliku Goricu je s obitelji doselila 1982. godine i to na prvi rođendan kćeri. Već sam početak njenog života u Gorici donosi simpatičnu priču. “Doselili smo s tada obje kćeri, na Valentinovo 1982. godine i to na prvi rođendan mlađe kćeri. Trebali smo dići kredit da bismo uopće mogli podići kredit, ali stanova nije bilo na tržištu. Kada smo prolazili kroz Goricu vidjeli smo novu zgradu koja se gradi kod Općine. Suprug mi je radio u Industrogradnji i ispričao je svojim nadležnima našu situaciju. Ponudili su nam Dubravu ili Veliku Goricu gdje su oni gradili. U Dubravu nisam željela pa je ostala Gorica. Kada smo išli tražiti gdje je ta zgrada shvatili smo da je to ona kod Općine koju sam ja ‘išpotala’ do iznemoglosti. Tako smo doselili u Goricu.”

Nakon rada u Osnovnoj školi u Botincu radila je u Osnovnoj školi Nikole Hribara. Već tamo se prepoznala njena želja za organizacijom. Kako govori, voljela je tamo raditi i uvijek je bila ponosna na to kad su djeca poštovala glazbenu umjetnost. “U Gorici se otvarala nova škola, Nikole Hribara, tada Stjepana Fabijančića Jape. Podnijela sam molbu i bila sam primljena. Uvijek sam bila tip koji je stalno nešto organizirao, primjerice, svaki tjedan sam išla u kazalište u Zagreb s punim autobusom djece iz škole. Sve smo obišli. Drago mi je što ja njih još uvijek srećem u kazalištima. Bila sam jako ponosna kad sam došla do jednog osmog razreda i kad sam ih pitala žele li gledati operu Čarobnu frulu u HNK ili komediju u Komediji. Kad su oni izabrali da će gledati operu, rekla sam nema problema, a onda sam shvatila da je to moj uspjeh, da su oni izabrali da će poslušati to djelo. S tim se ja ponosim. To je ono što je važno i bitno. Sretna sam što me moji učenici još uvijek prepoznaju. Još uvijek se javljaju.”

“Sretna sam što me moji učenici još uvijek prepoznaju. Još uvijek se javljaju.”

U školi je ukupno radila 27 godina, no uz to je bila i autor udžbenika za nastavu glazbene kulture u osnovnoj školi. Neke njene tekstove vjerojatno ste i sami čitali. “Pozvali su me iz Školske knjige i moje prvo razmišljanje je bilo ‘ma kakvi, kako bi ja to mogla’, ali mogla bi biti recenzent temeljem rada, prakse i iskustva. Međutim oni nisu odustajali, onda sam rekla da može, ali da si ja izaberem koautora jer je bio kratak rok. Tada sam se dogovorila sa, sada nažalost pokojnim, kolegom Alenom Matušekom i to je bilo stvarno jako naporno, to su bile cijele noći da smo mi radili. Trebali smo naći mjeru između enciklopedijskog znanja i zanimljivosti koje trebaš prezentirati djetetu na način da ono to i prihvati. Svu glazbu treba, ako ne voljeti, barem upoznati.”

Kao autorica udžbenika putovala je diljem Hrvatske i regije, a na svojim putovanjima upoznala brojne zanimljive ljude. No, bez obzira na to, među najdražim uspomenama iz škole joj je njen zbor. ” Najslađe mi je bilo kad sam imala zbor, a imala sam zbor od po stotinu učenika. Među populacijom ima onih koji nemaju razvijen zvuk, ali ih nisam mogla odbiti jer je ta želja bila jača. Tada smo probavali, nije baš išlo, pa sam im rekla kako su sluh i glas nešto što se razvija i da treba još malo pričekati, pa kad dođe do nivoa kad možeš, onda ćemo ponovno probati. Kad je to završilo, to dijete je čekalo ispred vrata pa me pitalo može li sada opet probati. Nije li to prekrasno. Onda sam si mislila, ma pjevaj krivo, samo pjevaj.”

Nastavu je započinjala sa zanimljivostima kako bi zainteresirala učenike te, kako kaže, s pažnjom nakon toga više nije bilo problema. Govori kako je obožavala Ero s onoga svijeta, to joj je bila omiljena jedinica uz koju “samo što nije skakala po učionici. Znala sam cijeli tekst opere napamet i recitirala sam im to.”, govori mi Snježana kroz smijeh prisjećajući se anegdota iz škole.

Promjena svakodnevice nakon 27 godina

Nakon ukupno 27 godina u školi, njen put je krenuo u drugom smjeru. Dio Pučkog otvorenog učilišta postala je 2003. godine. “U jednom trenutku sam poželjela promjenu i izazov.”

Govori mi to i pokazuje sliku obješenu u njenom uredu u Galženici koja prikazuje pogled iz njene učionice, a koju je radio njen učenik. Na slici se vidi i zid učionice na koji su lijepili plakate iz HNK-a koji su, priznaje, ponekad učenicima služili kao mali šalabahter. Odlazak iz škole, navodi, bio je izazovan. “Dvije stvari su se miješale, jedna je bila izazov novog posla jer ovo je sasvim drugačije od škole, novih ljudi, glazbenika, umjetnika i moram priznati da mi je bilo jako žao ostaviti moj razred. To mi je bio najveći trenutak lomljenja, otići ili ne. Ovo je na kraju prevagnulo, privukla me organizacija. I dok sam predavala glazbeni sam stalno nešto organizirala.”

“Dvije stvari su se miješale, jedna je bila izazov novog posla i moram priznati da mi je bilo jako žao ostaviti moj razred.”

Nakon godinu dana zaposlenja u Pučkom otvorenom učilištu su već krenule Turopoljske skitnje koje su danas zaista postale zaštitni znak Pučkog otvorenog učilišta. Priča mi o divnim trenucima koje je doživjela sa svojim skitačima. “Naši skitači danas više ni ne pitaju gdje idemo nego kada će biti iduće Skitnje. To su mala putovanja, ali upoznajemo stvari koje sigurno ne bi nikada. Posjetili smo male bisere kulture i umjetnosti u našoj blizini koji postoje oko nas. Jako mi je drago da se stvorio takav interes jer tu imamo druženje, upoznavanje našeg kraja. Tako smo išli tragovima Slavka Kolara i na imanje na kojem je on bio. Prema nekim likovima koje je upoznao je stvarao likove iz Svoga tela gospodar. Išli smo u Roženicu vidjeti prekrasan oltar. Stjecanjem okolnosti upoznala sam glumce iz naših kazališta pa sam zamolila Gorana Grgića koji je glumio u Gavelli da nam dođe i izvede monolog iz Breze pred tim oltarom. Došao je u seljačkom odijelu sa škrlakom, bos, kleknuo pred oltar i izveo taj dio. Zaista je bilo jako dirljivo. Uz to smo organizirali malo prošćenje, da ljudi osjete taj dah i duh mjesta. Često su nas dočekivali i članovi KUD-ova, divno su nas ugostili. To su toliko lijepi i dragi trenuci.”

Prvog događaja koji je organizirala se ne sjeća konkretno, ali razlog tome je što je svakog tjedna organizirala barem dva koncerta. “Gorička publika nije bila naviknuta na koncerte, mi smo folkloraški grad i to je sjajno, to treba njegovati, ali nismo imali publiku koja bi bila zainteresirana za koncerte klasike i trebali smo nuditi što više različitih i kvalitetnih koncerata kako bi privukli i odgojili publiku. Obično to ide tako da su posjetitelji dovodili svoje prijatelje i članove obitelji, a imali smo i suradnje s osnovnim, srednjim i glazbenom školom pa su dolazili i učenici. Polako se stvarala jezgra koja je privukla slušatelje. Ponekad sam bila i razočarana jer je bio sjajan izvođač, a bilo je malo ljudi u publici. Neobično je, a kriza publike za klasičnu glazbu je svugdje u svijetu.”

Dragutin Tadijanović, Arsen Dedić, Kemal Monteno, Valentina Fijačko Kobić..

Među brojnim glazbenicima i umjetnicima koje je upoznala, posebno se prisjetila Dragutina Tadijanovića kojeg je imala čast upoznati. “On je imao 96 godina, a ja sam imala ideju da napravimo večer njegove uglazbljene poezije. Vodila sam taj događaj, došla na pozornicu, najavila zbor i on je krenuo. Tada sam shvatila da nisam rekla tko je to skladao. No, mislila sam to onda reći nakon. Izađem na pozornicu i čujem njega kako govori ‘Nisi rekla tko je napisao ovo!'”, govori mi i smije se uz ovu divnu uspomenu.

U dvorani Galženica je publika imala priliku poslušati svjetski poznate glazbenike, čak i prije nego su stekli taj status. “Kod nas su svirali svjetski glazbenici poput svjetskog gitarista Petričeka, Valentina Fijačko Kobić koja je danas prvakinja opere u HNK, Aljoša Jurinić danas poznati klavirist, skladatelj i saksofonist Gordan Tudor.. U ovoj dvorani je bilo krasnih događanja. U vrijeme rata smo imali program kada je došao i Arsen Dedić kada sam ja još bila slušatelj. Nije bilo previše publike, a on uzima note, baca ih i cinički ima neke primjedbe. Usred pjesme netko je počeo kucati, vrata se otvaraju, a pojavi se Kemal Monteno i kaže kako ga nije mogao propustiti. To je bio takav trenutak, kad su se oni zagrlili, to je bilo tako emotivno.”

“Ta ideja se razvijala, a krenuli smo s velikim srcem, željom i malo novaca.”

Jedna od organizacija koja funkcionira već godinama, a u čijoj organizaciji prste ima i Snježana, je Velikogorički Brass festival. “Time se jako ponosim, ideja vodilja je bila da postanemo svjetski topli mali festival. Stvarno smo imali priliku vidjeti kremu tog svijeta, to su sjajni ljudi. To je pokrenuo kolega Tomislav Špoljar sa svojom klasom trubača. Ta ideja se razvijala, a krenuli smo s velikim srcem, željom i malo novaca. Sad smo u situaciji da nam se glazbenici javljaju i žele biti dio Brass festivala, a to je sjajno.”

Osim zanimljivog posla kao voditeljice glazbene djelatnosti, Snježana mi govori i o svojim drugim hobijima zbog kojih sve teže zamišljam njen raspored. Uz posao vodi čak tri zbora! “Već 25 godina vodim zbor Sindikata umirovljenika Hrvatske, podružnica Velika Gorica, tu je crkveni zbor u Crkvi sv. Petra i Pavla gdje sam prvo samo malo pomogla, a sad sam tamo već 30-ak godina, te radim s folkorašima iz Mičevca od prošle godine. Prvi put smo nastupali u Šiljakovini na festivalu malih lokalnih sastava gdje smo osvojili prvo mjesto što je bilo sjajno. Ako ću imati i dalje zdravlja i glasa, namjeravam i dalje ostati.”

U mirovini želi uživati u stvarima u kojima do sada nije stigla

Iako se čini da to ne stane u njen raspored, Snježana je također i autorica i spisateljica tekstova. “Nisam pisac tekstova tako da sjednem i napišem, već mi se stihovi i tekst pojave kad sam šetala ili su se dogodili u glavi. Ponekad sam ih i zaboravila, ali sam mnoge i zapisala. Melodija nastaje u dahu, ali onda se brusi. Ponosna sam na pjesmu koju je uglazbio Pero Rogan ‘Večeras ti neću doći na čaj’ koja je snimljena s Big bendom HRT-a. Sretna sam što je ta pjesma tako prošla.

“Vama vaši talenti nisu dani da ih držite za sebe, morate ih dijeliti s drugima”

S prvim kolovoza ulazi u mirovinu, a kako mi kaže, mislila je da će joj biti teže. “Moram priznati da se svakog dana sve više veselim i drago mi je. Jako volim izložbe, kazališta i koncerte pa se nadam da će zdravlje poslužiti da napravim neke stvari koje sam željela, a nisam uspjela prije.”

Snježanu vesele i njeni unuci s kojima obožava provoditi vrijeme, a i neovisno o poslu, uvijek se voli baviti nečime. “Na jednom duhovnom predavanju i na koncu smo vukli kartice. Na mojoj je pisalo ‘Vama vaši talenti nisu dani da ih držite za sebe, morate ih dijeliti s drugima’. Nekad je bilo jako naporno i teško, ali bilo je puno želje i volje pa je sve išlo.”

O technu, cajkama i budućim željama

Nisam mogla, a da se s osobom koja cijeli život živi glazbu ne dotaknem i današnjih trendova u muzici. Govori mi da postoje brojni kvalitetni glazbenici, ali i dosta glazbe koja je jednostavno loša. Priznaje mi čak da sluša i techno. “Ne volim agresivnu glazbu i tekstove koji pozivaju na neki nerazložni bunt ili agresiju. Slušam ja i techno, novu glazbu, moraš biti donekle u tijeku. Danas mladi ne samo da znaju pjesmu već i sve o izvođaču, a s druge strane poruka tih pjesama nije uvijek baš jako dobra i kvalitetna. Ali sve one koje pozivaju na toleranciju, mir i suživot, to podržavam. Ne mogu reći da slušam samo jednu vrstu, volim slušati klasiku, ali i izvornu narodnu glazbu. Volim gange, jazz, židovsku glazbu, romsku, ali cajke baš i ne volim, to moram priznati. Nađe se i tu neka koja mi se dopada.”

Najviše što želi u budućnosti je vrijeme da ispuni sve želje koje do sada možda nije stigla. “Treba jednostavno u svakom trenutku biti sretan. Toliko vremena gubimo u čekanju prilike, a vrijeme ode i gdje si onda. Treba uživati u trenutku i guštati. Ako se ti osjećaš dobro i ljudi oko tebe se osjećaju dobro. U jednom trenutku čovjek shvati da ono sutra nije ono što čekaš nego je dan manje. Iskoristi sve, veseli se i uživaj. Ne treba trošiti vrijeme na srdžbu, ljutnju, ljubomoru, svađe i dokazivanja.”

“U jednom trenutku čovjek shvati da ono sutra nije ono što čekaš nego je dan manje. Iskoristi sve, veseli se i uživaj. “

“Nadam se da sam nešto napravila po pitanju glazbene umjetnosti, a nadam se da će i dalje sve to rasti i da će ljudi rado dolaziti ovamo. U ovoj dvorani se ljudi dobro osjećaju, dobra je vibracija. Čak nam dolazili i profesori iz Glazbene akademije uz komentar ‘Ako u vašoj dvorani dobro zvuči, svugdje u svijetu dobro zvuči jer je vaša dvorana izdajnička, sve se čuje’. To mi je uvijek bilo simpatično i drago. Uvijek sam voljela završavati svoje najave rečenicom ‘Vaše mjesto u dvorani Galženica čeka na vas, nemojte dozvoliti da ostane prazno.”

Uz listanje starih slika, naš razgovor završio je s jednom važnom rečenicom: “Nemojte čekati priliku stvorite je, realizirajte je i idite dalje.”

Ovim putem redakcija Kronike Velike Gorice čestita gospođi Snježani Špehar na nevjerojatnom uspjehu kroz sve ove godine i želi joj svu sreću, uspjeh i mnogo ljubavi u budućim danima.

Objava Snježana Špehar odlazi u mirovinu nakon 45 godina staža. Ovo je njena priča pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.