Prijava

Vaša prijava

Razgovor sa s. Ilijanom Terezijom od Karmelske Gospe (II.)

[]

U drugom dijelu našeg razgovora sa časnom Ilijanom Terezijom od Karmelske Gospe, Ankicom Cvetnić, karmelićankom iz Mraclina, prisjećamo se njenoga vjerničkoga formiranja, odluke da svoj život posveti Bogu, te samoga odlaska iz Mraclina.

– Koliko je dugo u Vama živjela želja za redovničkim životom? Kaže se da je obitelj “mala Crkva”. Koliko Vam je obitelj bila važna u vjerničkom formiranju i u kojem ste trenutku donijeli veliku odluku da život posvetite Bogu i Majci Božjoj za povjerene Vam duše?

Moj prvi susret, kojega se sjećam, sa časnim sestrama, bio je u bolnici na Rebru. Tad sam imala 3 ili najviše 4 godine. Išli smo u posjetu, mama Slavica, baka Jana i ja, bolesnoj baki Katici koja je operirala mrenu na oku. Tamo nas je dočekala časna sestra sv. Križa, naša rođakinja s. Vendelina Cvetnić. Potrčala sam k njoj i prvo što sam zapazila je krunica na kojoj je visio križ. Onda sam dotrčala mami i rekla: „Gle, mama, Isusek!“ Tu me je počeo Isus na svoj način privlačiti. Mami je bilo drago kad sam ga prepoznala na krunici. Dalje sam rasla u Njegovoj blizini, u obiteljskom domu, a poziv je polako klijao. Kao što je svaki poziv čisti Božji dar; izmoljen od nekoga u Crkvi ili u obitelji, dragi Bog zove koga hoće i kada hoće u svoju službu, tako sam ja spoznala taj dar u srcu, a govor srca često se ne može riječima izraziti, da me Gospodin zove u svoju službu i u svoj vinograd. U tome mi je pomogla i autobiografija „Povijest jedne duše“ sv. Male Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Licakoja je tih godina bila tiskana, a darovao mi ju je naš vlč. gospodin župnik Makarević. Na njezinim stranicama pronašla sam sebe i svoj put do Karmela.

Na tom putu pomogli su mi susreti s djevojkama u Palmotićevoj na duhovnim obnovama i vjeronauku, kao i duhovne vježbe kod otaca isusovaca. Jednako tako, molitva i primjer mojih časnih sestara rođakinja iz Mraclina. Među njima bile su milosrdnice:  s. Svetonija i s. Mirta Cvetnić, te s. Vandelina Cvetnić, križarica i njezine dvije rođene sestre milosrdnice.  

Obitelj mi je bila najbitnija u mom vjerničkom i duhovnom životu. Imala sam krasnu katoličku obitelj koja je živjela i prakticirala vjeru. Uvijek su mi bili primjer i podrška. Brata i mene posebno su voljeli i dali nam najljepše i najbolje što su mogli od sebe da budemo dobri ljudi i dobri vjernici. Znali su sebi uskratiti, da bismo mi imali. Mama i baka učile su me moliti i pjevati, učile su me vjeronauk, išle su sa mnom na sv. misu i na druge pobožnosti, a tata i djedovi bili su pobožni i bogobojazni ljudi koju su dan započinjali s molitvom i pozdravljenjem Majci Božjoj, te za svaki posao molili Božji blagoslov. Posao su s Bogom započeli i dovršili.

Nećakinje Marija Britvec rođ. Cvetnić i Ana Ježovit rođ. Cvetnić u društvu tete Ankice

Odluka za samostan je bila dugo u meni. Želja mi je bila da se družim s Gospodinom po molitvi, žrtvi i služenju i da drugima u tome pomognem, posebno da molim za svećenike, misionare, obitelji, mlade, bolesne, nemoćne i za sve koje nosim u srcu. Tu želju sam povjerila ondašnjoj časnoj Majci Regini Tereziji od Isusa, Trbljanić, ujedno i utemeljiteljici hrvatskog Karmela, a potom svome duhovnom vođi p. Ivanu Fučeku, DI, a zatim našem velečasnom gospodinu župniku Đuri Makareviću, koji me je rado podržao u mojoj odluci, a na kraju mami i tati, te svojima.

Crkva Sv. Vida – arhiva časne sestre Ilijane

– Možete li nam detaljnije opisati sam odlazak iz Mraclina? Jeste li ikad poslije bili u Mraclinu? 

Kad sam razmišljala o duhovnom pozivu želja mi je bila da uđem u Karmel za devetnicu Gospi Karmelskoj, a devetnica je započinjala 7. srpnja. Kod nas u Mraclinu rado smo molili tu devetnicu na večernjoj pobožnosti u crkvici sv. Vida. I tako je rasla moja ljubav prema Majci Božjoj Karmelskoj.

U nedjelju, 6. srpnja 1969., bio je moj oproštaj od župe u Vukovini, kao i od vlč. župnika Makarevića. Bili smo svi na jutarnjoj sv. misi u osam sati, preporučili se Majci Božjoj i vratili se u Mraclin. Taj dan bio je oproštaj od rodbine, prijatelja, znanaca, a kod kuće sam imala oproštaj s djevojčicama koje sam podučavala vjeronauk. S njima sam, svi na biciklama, obišla rodbinu u Mraclinu i Okujama i oprostila se od njih.

Gore: Štefica Berket rođ. Prvonožec, Ankica Cvetnić, Nada Brozinčević rođ. Štuban, Dubravka Rogan rođ. Galeković, Branka Cvetko rođ. Penezić, Marija Pavišić, Ankica Vinetić rođ. Kos, Brankica Tačković, Branka Križanić rođ. Matanović, ? Špoljarić, Barica Rožić rođ. Vukašinec, Jelka Pavišić, Verica Arbanas rođ. Kos, Katica Plodinec Dolje: Brankica Štuban, Verica Kraljević rođ. Križanić, Božica Sever rođ. Galeković, Ivanka Šipušić iz Kuča, Jasna Čunović rođ. Cvetnić, Darinka Crnić. Ljerka Kravarščan rođ. Kos, Verica Hižar rođ. Kos, Brankica Cvetnić

U ponedjeljak, 7. srpnja, spomenute godine, negdje oko 4 i 15 ujutro krenula sam pješice s mojim najbližima i s prijateljima na vlak za Zagreb. Putem smo sreli neke naše mještane, među njima je bio stric Števo Franekov koji je jahao na konju i vodio ih na pašu, te se čudom čudio gdje putujemo tako rano… Od Zagreba smo išli vlakom za Hrvatski Leskovac, a potom pješice, odnosno biciklom. Na ulazu u Karmel dočekala nas je č. Majka Regina Terezija i č. Majka Franciska Cesar.

Mraclin sam ponijela u srcu i u svojim molitvama, a nakon ulaska u Karmel, više nisam bila u Mraclinu.

Ankica Cvetnić s obitelji prije odlaska u Karmel


– Za svoga zaštitnika ste odabrali svetog Iliju koji je u vihoru ognjene zaprege uzašao na nebo. Mnogo puta sam još kao mali čuo da Vaše molitve naš kraj štite od svakakvih vremenskih nepogoda jer i sveti Ilija zapovijeda gromovima i kiši. Znam da se obraćate i Gospi Karmelskoj za nakane i potrebe Vašeg i našeg rodnog kraja i za ljude koji u njemu žive. Koliko vremena dnevno časne sestre provedu u molitvi?

U moje vrijeme  u karmelima je bio običaj da č. Majka ili Majka magistra nadjenu ime kandidatici. Tako je bilo i sa mnom. Č. Majka Regina Terezija mi je nadjenula ime s. Ilijana Terezija od Karmelske Gospe, kako bi se vratili na izvore karmelskoga duha. To je duh proroka Ilije, duh Gospe Karmelske i duh sv. Terezije Avilske. Taj povratak na izvore svake redovničke karizme preporučivao je Drugi vatikanski koncil. Ilija je bio prorok koji je motrio Boga i radio za njegovu čast i slavu. Sigurno, ako mu se utječemo, da nam pomaže u svim nevoljama, tako i u vremenskim nepogodama.

Karmel je Marijanski Red posvećen Gospi Karmelskoj. Ona nam je učiteljica molitve, duhovnog života, služenja Kristu Gospodinu, Majka koja nas štiti svojim odijelom – škapularom, i oblači u svoje kreposti; vjeru, nadu, ljubav, poniznosti, jednostavnost, strpljivost, šutnju, radišnost i blagost. Mislimo da možemo Gospi Karmelskoj, kao i sv. Iliji zahvaliti na zaštiti našega kraja od vremenskih nepogoda, osobito tuče, oluje, vihora, groma i drugih nepogoda.

Kad bismo matematički zbrojili sve molitve i molitvene vježbe, mogli bismo reći da sestre dnevno provedu u molitvi oko sedam sati, a i drugo vrijeme je šutnja, sabranost i posao, kada živimo u Božjoj prisutnosti vršeći Njegovu volju, to će reći: molimo na drugi način. Samo Pravilo nas obvezuje da danju i noću razmatramo o zakonu Gospodnjem i da bdijemo u molitvi.  

Uz štovanje Karmelske Gospe, Karmel posebno štuje sv. Oca Josipa kome povjerava svoje duhovne i materijale potrebe, čije kreposti nastoji nasljedovati i čiji moćni zagovor gotovo dnevno doživljava.

– Brezovički Karmel je poznat i kao Stepinčev. Kakvu je težinu u vrijeme Vašeg zavjetovanja nosila činjenica da nad njime bdije sada blaženi, a po nama i sveti Kardinal?

Da, naš brezovički Karmel, čija je zaštitnica Gospa Karmelska nazivamo još i Stepinčevim Karmelom jer je on njegov utemeljitelj, osnivatelj, graditelj i duhovni otac. Jedini Karmel u Hrvatskoj kojeg je on gradio je naš Karmel. On je sam pozvao dvije sestre karmelićanke Majku Reginu Tereziju Trbljanić i Majku Mariju Josipu Laufer, koje su živjele u austrijskim karmelima, da presade Karmel u Hrvatsku, u Brezovicu, pa još dvije s. Mariju Agnezu Junačko i s. Mariju Tereziju Torović. Visoko je cijenio život molitve i žrtve. Želio je da zagrebačka nadbiskupija ima četiri molitvene oaze kao gromobrane koje će svijet štititi od zla i nevolja. Također je želio da Karmel bude njegova produžena molitva za svećenike i hrvatski narod kada njega više na zemlji ne bude. U svaku ciglu je utkao sebe, svoj život, svoju ljubav. Karmel se gradio od 1941. – 1944., u najtežim godinama Drugog svjetskog rata. Jedan svećenik je rekao da kad dolazimo u Karmel dolazimo k Stepincu. Sam Blaženik potvrdio je svećenicima da je Karmel njegovo životno djelo, a ne župe koje je s ljubavlju gradio i volio.

Istina da su bila velika očekivanja od našeg Blaženika glede našeg molitveno-duhovnog života, tako i mojega. On je želio da Karmel bude uzoran ili nikakav. Odgovorni smo i danas da živimo i njegujemo svetost Stepinčeva Karmela, a time i svetost Crkve. Nije to jednostavno, ali je odgovor na Božju ljubav koju nam dragi Bog svaki dan iznova dariva.

Blaženi Alojizije Stepinac u brezovičkom Karmelu – arhiva Karmela