Dana 29. ožujka u sklopu Lučićevih dana, organiziranih u povodu obljetnice 130 godina od rođenja Franje pl. Lučića, a organiziranih od strane Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, održana je svečana akademija na kojoj je među uzvanicima o životu i djelu znamenitog turopoljskog župana govorio i današnji župan Juraj pl. Odrčić.

Poštovane dame i gospodo,

dragi Turopoljci i prijatelji Turopolja, cijenjena obitelji,

pozdravljam Vas u ime Plemenite opčine turopoljske te kao župan turopoljski se zahvaljujem Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica na organizaciji „Lučićevih dana“ i prilici da o ovom znamenitom Turopoljcu govorim ispred institucije kojoj je i sam Franjo pl. Lučić punih devet godina bio na čelu.

Na samome početku dozvolite mi kratak uvod o Plemenitoj opčini turopoljskoj kako bi spoznali njenu važnost za naš kraj, njen položaj, posebnosti i značaj u Hrvatskoj, a kako bi time spoznali i razinu odgovornosti koju su župani, uključujući i Lučića, preuzimali na sebe stupajući na časnu župansku dužnost.

Zapisao je današnji prisjednik POT-a Ivan pl. Rožić u uvodu svoje knjige, koja će uskoro ugledati svijetlo dana, ove riječi o Plemenitoj opčini turopoljskoj:

„Postojala je nekoć u srcu Europe, u Hrvatskoj, jedna mala tisućgodišnja samoupravna država, ustvari državica u državi. Imala je svojega demokratski izabranog poglavara (župana), svoj na demokratski način izabrani sabor (spravišće), svoju vladu (čelništvo, magistrat), svoje zakone, svoju vojsku (banderij), svoje vlastito, neovisno sudstvo, svoj grb i svoju zastavu. I premda njezine granice nisu bile nigdje ucrtane, znao se tijekom cijelog tisućljeća točno svaki centimetar njezinog suverenog područja. Ta se državica zvala Plemenita općina turopoljska . Ponikla je iz župe Turovo polje koja je uspostavljena u 7. stoljeću dolaskom Hrvata na ova područja i u rodovskom se ustroju, uz nužne prilagodbe, održala sve do sredine dvadesetog stoljeća. I dok su sve slične župe tijekom povijesti nestale, ona se, nekim čudom, uspjela ne samo održati već je uspjela u 13. stoljeću dokazati svoj od pamtivijeka slobodni, tj. plemićki status koji je sačuvala do druge polovice devetnaestog stoljeća, a kao posebno ustrojena zemljišna zajednica postojala sve do 1947. godine.

Iz ovih rečenica vidimo da je kroz povijest Plemenita općina turopoljska kao samoupravno tijelo imala gotovo državničke ovlasti, dakle njen čelnik – komeš odnosno župan, imao je obvezu brige o pravnom poretku unutar Općine, njenom gospodarskom prosperitetu, sigurnosti, društvenom razvoju odnosno sveukupnoj brizi o životu ljudi na svom teritoriju. Iako se dio tih županovih zadataka postepeno smanjivao te na prijelazu u 20. stoljeće u fokus stavio gospodarsko upravljanje, stoljetna tradicija zajedništva i međuljudske brige unutar Plemenite općine turopoljske i dalje je obvezivala župana da se bori za ukupan razvoj našega zavičaja. Ta razina sposobnosti i želje za boljitkom očekivala se zasigurno i od Franje Lučića koji se za županovu dužnost pripremao u vjerojatno najtežem razdoblju za Europu. Onome s kraja Prvog svjetskog rata o kojemu Lučić govori ovim riječima: „Svi smo prošli taj strašni rat, svi smo trpjeli, žrtve doprinašali, ali posljedice i odjek svjetskog klanja još uvijek snašamo i tražimo svaki na svoj način neki put, kojim bi lakše to zlo pretrpjeli i sigurnije došli što prije do mirnoga već jednom života“. Dakle, svjestan je Lučić u kojem vremenu preuzima breme upravljanja Plemenitom općinom i vođenjem njena naroda.

Ne samo da je postratno doba Prvog svjetskog rata donijelo težak život za stanovnike Starog kontinenta, tako i Turopolja, već i geopolitičku promjenu u kojoj Hrvatska izlazi iz devetstoljetne  veze s Ugarskom i Austrijom. Na našem prostoru potvrđuje se novi narodni smjer prema ujedinjenju Slavena i onome što smo kasnije poznavali kao Jugoslaviju. Tektonske su to promjene u kojima su stare vrijednosti po kojima se održala Plemenita općina turopoljska, prije svega njena samoupravnost, došle na kušnju, te će zadaci očuvanja njenog bogatstva, a pritom ne mislim samo materijalnog, biti veliki izazov za budućeg župana.

No, vratimo se u 1918. godinu u kojoj već unazad jednog stoljeća Plemenitom općinom turopoljskom čvrsto vlada obitelj Josipović, a tadašnji župan Ljudevit Josipović prvi je čovjek POT-a već punih 25 godina. Velike su zasluge župana iz obitelji Josipović ne samo za očuvanje Turopoljskog bratstva nakon ukidanja feudalizma 1848. godine, već i prosperiteta koji je danas vidljiv u arhitektonskom smislu kao povijesna jezgra Velike Gorice koja je u doba Josipovićevih dobila svoje vizure kojim i danas svjedočimo. Ipak, u vrijeme poslijeratnih političkih, državnih i drugim promjena Turopoljci su zaželjeli da bogatog veleposjednika starog kova župana Josipovića zamijeni novo lice iz naroda, zbog čega je zatražena i izvedena smjena župana, a upravo to novo lice Plemenite općine turopoljske prepoznali su u liku i djelu tada mladog 29-godišnjeg intelektualca Franje Lučića.   

Sam Lučić o tome vremenu piše:

“Zastupnici turopoljskog naroda dva do tri puta su me posjetili u Zagrebu u mome stanu i zamolili da primim mjesto župana turopoljskoga. Ja sam se konačno odlučio u ovom teškom i burnom vremenu da primim tu čast.“

Prema staroj turopoljskoj tradiciji, a nakon provedenih izbora, Franjo pl. Lučić je za župana turopoljskoga potvrđen 13. prosinca 1918. godine, dakle prije punih 100 godina.

Povjesničar dr. Branko Dubravica u knjizi „Prilozi za povijest POT-a od 1918 do 1943. godine“ objavljuje dijelove i pretiske zapisnika Plemenite općine turopoljske, a već u prvim zapisnicima vidimo razmišljanja i smjer djelovanja Lučića kao župana. Tako na sjednici 30. travnja 1919. godine župan Lučić govori o zaslugama hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Krste Frankopana, a čije su kosti upravo toga dana prenesene u zagrebačku katedralu uz veliku procesiju u kojoj je jašući na konju uz turopoljski banderij sa zastavom sudjelovao i sam Lučić. I već tu iščitavamo da je hrvatsko opredjeljenje i ljubav prema domovini odlika Franje Lučića. Nadalje, 30. lipnja utišuje nezadovoljstvo zbog agrarne reforme, što pokazuje da razumije problematiku odnosa poljoprivreda-politika, 5. prosinca kupuje 100 dionica od Turopoljske vjeresijske banke, dakle brine za imetak POT-a, 29. prosinca odobrava trošak popravka orgulja u crkvi u Vukovini. Ovom odlukom spaja brigu o crkvi i glazbi. Ništa manje nije zanimljiv niti posljednji zapisnik kojega potpisuje župan Lučić. Tako 25. listopada 1927. godine ponovno iščitavamo kako blagajnu POT-a ostavlja punu prodajom 500 hrastovih trupaca i novim ugovorom o zakupu turopoljske ciglane; za društvo brine kroz odluku kojom sučija Rakitovec traži građevno drvo za gradnju vatrogasnog spremišta, a umjesto toga doznačena im je cigla i opeka. Odobreni su i radovi koje je zatražio Župni ured u Velikoj Gorici, dakle nastavlja brigu o crkvi. Sve ove odluke prihvatilo je spravišće na županov prijedlog.

Zaslužni povjesničar Emilije Laszowski i Lučićev suvremenik naglašava kako je Franjo pl. Lučić u potpunosti shvaćao važnost knjige i čitanja po narod. Snovao je i spremao Lučić svoje suce od 22 plemenite sučije turopoljske, i narod, riječju i primjerom. A kad je vidio da je teren donekle pripravljen, odaslao je 4. lipnja 1920. sučijama značajan poziv u kojemu piše: „Odlučio sam, da pomoću naroda i plemenite općine, otvorim diljem Turopolja što više čitaonica i knjižnica. Svaki od nas, koji misli dobro sebi i svojima, poduprijet će tu važnu i korisnu stvar i zapisat će se za člana čitaonice.“

Narod je doista i poslušao Lučića, koji je pripremio statut knjižnica i osigurao financiranje za njih, te već te 1920. godine se osnivaju čitaonice u Dragonošcu, Kučama, Plesu, Rakitovcu, Velikoj Gorici i Velikoj Mlaki.

U njegovo vrijeme osnivačku podršku dobivaju pjevačka, tamburaška i folklorna  društva: „Vjenčić“ u Mraclinu, Tamburaški zbor u Buševcu i Donjoj Lomnici, te crkveni zborovi. Reorganizira prvo pjevačko društvo „Lira“ kojemu je i predsjednik. Župan Lučić potpomaže i osniva nova vatrogasna društva, a po sučijama se grade „opčinske hiže“ za okupljanja – današnji društveni domovi. Brine za crkve u Turopolju, obnavlja i gradi u Velikoj Gorici i Dubrancu, te kapele u Kobiliću i Lomnici.  

Nastavio je Lučić podupirati i veliki posao sređivanja turopoljskog arhiva koji je po Josipoviću nalogu započeo Emilij Laszowski, a bez čijeg rada danas bi široj publici povijest Turopolja bila još veća nepoznanica. Tako je 1924. godine, dvanaest godina nakon posljednjeg, pripremljen i tiskan treći svezak „Povijesti Plemenite opčine turopoljske“, a koji se bavi prosvjetnom radu. Birane riječi za to dobio je Lučić u samoj knjizi, a napisao ih je dr. Velimir Deželić: „Kao komeš, uzeo je sebi glavnom zadaćom, da svoj narod pridigne u socijalnom, ekonomskom, a naročito u kulturnom pogledu. Morao se boriti za agrarnu reformu, da u novoj državi sačuva oblik turopoljske zajednice. Uspjelo mu je zadržati opseg, autonomiju i imovinu, da je to ostalo kao i prije prevrata. Bio je praktični i duševni vođa naroda, koji je u nj zalazio, u njegove sastanke, skupštine i prikazivao mu blagodati kulture. I njegove riječi nisu pale o kamen. Za njegova županova otvorene su tri škole i 15 čitaonica i knjižnica. Kao napredan čovjek, znao je, da u ovoj mladoj državi ne može postojati zajednica, ako se ne razvija i materijalno dobro, stvaranjem industrijalnih pothvata. Zato je 1919.g. predložio skupštini gradnju ciglane, salaša i osnutak vlastite štedioničke zadruge. Ciglana je podignuta u jesen g.1922 g. i nosi turopoljskoj općini veliki prihod.“

O brojim Lučićevim tragovima u Turopolju i zaslugama za njen razvoj možete iščitati i iz prigodne knjižice koja prati ove Lučićeve dane. Umjesto nabrajanja, dozvolite da na kraju nas sve zajedno pokušavam oplemeniti mislima našeg župana Franje pl. Lučića kroz odabir dijelova iz njegova pisma kojega je 1920. godine poslao svim ovlaštenicima putem plemenitih sučija.

„Tako je nastala sada općenita borba za mirni, a većinom laki i udobni život. Svaki si hoće osigurati, kako pojedinac, tako i cijeli stalež lagodni život, a većinom na tuđi račun. Jedan iskorišćuje drugoga samo gdje to može. Većina teži za užitkom i plodom, a malo tko za radom. Hoće žeti bez sijanja; rušiti a ne graditi; znati a ne učiti; zapovijedati a ne slušati; imati prava bez dužnosti.

Lučić nastavlja…

„Jedan od prvih i glavnih uvjeta svakoga solidnoga rada je poštenje, do koje vrline danas mnogi žalibože ništa ili malo drže… Poštenje je dragocjenost, koja resi i pokazuje plemenita čovjeka, kao što dobar plod pokazuje dobru voćku.

Drugi važan uvjet, koji osigurava uspješan rad je sloga. Badava i najljepša osnova i prijedlog, ako nema sloge i ako nemaš s kime to oživotvoriti… U svakom poštenom radu budite složni, da se dokrajči, a u nepoštenom budite složni, da se zabaci i uguši.

Treći od glavnih uvjeta je samosvijest i zrelost. Čovjek mora sebe spoznati, svoju snagu i vrijednost, svoje pravo, dužnosti i položaj u državi time, da zna što mora dati, a što dobiti.

Jedan pako najveći, najglavniji uvjet svakom naprednom radu jest prosvjeta. Akoprem može biti i neuk pošten, daje ipak prosvjeta poštenome neku stalnost i jakost, dok nepoštenoga može poučiti i privesti u kolo vrijednih. Narod bez prosvjete je kržljav i slab, kao i biljka bez sunca. Narod prosvijetljen ne nasjeda drugima i ne da se od stranih voditi, već se vodi sam u svojoj jakosti i samosvijesti.“

Franjo pl. Lučić svojim djelovanjem u prosvjeti i glazbi, razvoju i životu turopoljskog kraja zadužio je cijeli turopoljski kraj koji mu se 2008. godine odužio spomenikom u parku ispred Muzeja Turopolja. Danas njegovo ime ponosito nosi i velikogorička umjetnička škola, gradski zbor, središnji povijesni park kod Muzeja Turopolja kao i obližnja mu ulica, a i nagrada Grada Velike Gorice za postignuća na području društvenog djelovanja nosi upravo ime Franje pl. Lučića.

Župana Lučića posredno se sjetimo i svaki puta kada se izvodi turopoljska himna koju je skladao 1925. godine. Spoznaju i veličinu ljubavi prema svom zavičaju lako čitamo iz teksta cijela himne, a citirat ću te posljednje stihove: „Bože silni, Bože sveti, – Turopoljski brani dom. – Ljubav, slogu nam podijeli, – Ponos da smo rodu svom.“

Osobno, meni kao tek osmom županu koji je došao iza njega predstavlja po svojim odlikama, ljubavi prema Turopolju, i osobni uzor u mom županskom mandatu. Njegove riječi: „ČOVJEK VRIJEDI ONOLIKO KOLIKO VRIJEDI ONO ŠTO JE URADIO ZA SVOJ NAROD“ trebala bi biti misao vodilja svakome županu koji dolazi poslije njega.

Naposljetku, o njegovoj ostavštini najbolje govori to i što smo se danas ovdje okupili u zajedništvu. Hvala mu na tome!