Stravično trostruko ubojstvo djece u zagrebačkim Mlinovima zgrozilo je Hrvatsku. Blizance stare sedam i dječaka starog četiri godine ugušio je vlastiti otac, 56-godišnji državljanin Austrije Harald Kopitz. Život je pokušao oduzeti i sebi. Izgubio je svijest i pao na pod, a iduće što je mogao vidjeti bila su lica policajaca koji su došli u stan, i to na poziv jednog od njegovih poznanika. Kopitz je počinio jedan od najmonstruoznijih zločina kakav se desetljećima ne pamti na ovim prostorima. 

Ovaj slučaj podsjeća na još jedan monstruozan zločin iz 1976. godine koji se također dogodio u Zagrebu, kada jedan otac je žicom zadavio svoja dva sinčića u dobi od pet i četiri godine. Njihova tijela je stavio u kofer, a kofer bacio u Savu. U nastavku podsjećamo na tekst novinarke RTL.hr-a Sanje Petrović koja je o potonjem slučaju pisala prenoseći dijelove memoara Branka Lazarevića, bivšeg policajca i šefa ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke, novinara i publicista. Tekst pročitajte u nastavku.

Ovo je priča o ocu koji je žicom zadavio svoja dva sinčića u dobi od pet i četiri godine. Njihova tijela je stavio u kofer, a kofer bacio u Savu...

Lazarević je pojasnio i zašto je ovaj slučaj iz 1976. godine važan i za današnje policajce.

"Nakon što se dogodilo ubojstvo dvojice dječaka i nakon što smo pronašli njihovog ubojicu, mi, malo iskusniji i stariji policajci, uvijek smo mladima govorili kako je prilikom obavljanja očevida potrebno puno truda i strpljenja pri pronalasku tragova. U ovome očevidu policajac koji se bavi pronalaskom otisaka papilarnih linija uspio je strpljivim radom izazvati otiske papilarnih linija na staklenoj boci koja je bila u koferu, a taj kofer je bio bačen u Savu i plutao je nekoliko dana u mutnoj rijeci", istaknuo je umirovljeni kriminalist i dodao:

"Dakle, uz puno truda i znanja može se izdvojiti mnogo tragova na mjestu događaja i pomoću njih se može nekome dokazati da je počinitelj kaznenog djela. Ne treba nikada unaprijed govoriti i suditi da na nekom mjestu događaja nema korisnih tragova."

'Halo, policija! U koferu je mrtvo dijete'

Darko je mirno pecao kada je opazio kako oveći kofer sporo plovi kanalom. Pratio ga je pogledom. Kofer je prošao pored njega i dvadesetak metara dalje zastao u plićaku. Ribič je odložio štap i pohitao da ga dostigne. Plašio se da kofer ne krene dalje. Morao je malo zagaziti u vodu da bi ga dohvatio, a onda ga je izvukao na obalu. Kofer je bio težak, voda je iz njega curila na sve strane. Kada je vidio da je po sredini vezan duplom plavo-bijelom žicom, to je samo povećalo njegovu znatiželju. Odvezao ju je i podigao poklopac. Prizor ga je užasnuo. Zavrtilo mu se u glavi. Poklopac mu je ispao iz ruku. Potrčao je prema prvom kafiću kako bi se domogao telefona. Nazvao je policiju u Velikoj Gorici i jedva izgovorio:

"Ovdje u kanalu u koferu je mrtvo dijete."

Riječi su zbunile dežurnog policajca koji se javio. Tražio je još informacija:

"Samo malo, pričekajte, ostanite na vezi, recite u kojem kanalu?"

"U kanalu Sava-Odra, malo nizvodno od nadvožnjaka", odgovorio je Darko.

"Dolazimo! Ostanite tamo da nam pokažete gdje ste pronašli kofer", poručio je policajac.

Dva zagrljena mrtva djeteta

Policajac koji je prvi stigao, pažljivo je podigao poklopac. Šok je bio još veći. U koferu nije bilo jedno dijete, bilo ih je dvoje. Ležali su bočno, okrenuti jedan prema drugome. Izgledalo je kao da su zagrljeni. Pored njih su bile nagurane dvije staklene boce od litre napunjene vodom.

Policajci s terena odmah su o slučaju obavijestili kolege iz Đorđićeve. Prvi su do kanala stigli Džemil Hasanović i Ljuban Miličević.

"Izgleda mi kako da su blizanci", rekao je Džemil.

"I meni se čini", složio se Ljuban.

Dugo su bljeskali fotoaparati. Policajci su bilježili baš sve.

Mrtva tijela malenih dječaka prevezena su u Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku. Položeni su zajedno, jedan do drugoga, na hladni i gotovo uvijek vlažni kameni stol. Policajci su sada mogli detaljnije pregledati tijela. Jedan dječak je visine 105 centimetara. Bio je odjeven u tamnoplavu pidžamu. Na prsima je imao prišivenog nasmijanog, zadovoljnog dječaka u mornarskoj majici koji je u ustima imao lulu, a u rukama brodsko kormilo.

Drugi je bio visok 102 centimetra, imao je svijetloplavu pidžamu na čijem lijevom džepiću je bio lik laneta koje se igra. Bili su već ukočeni. Svaki je na vratu imao vodoravna, duboka utisnuća široka svega par milimetara. Liječnik obducent bio je kategoričan:

"Smrt je nasilna. Nastala je uslijed zadavljenja nekom tankom vrpcom, trakom ili žicom".

Bilo je jasno, djecu je netko ubio.

Treba pronaći ubojicu, ali nije to lako u ovakvim slučajevima. Ovdje se ne zna ni tko su žrtve. To je prvo što se treba utvrditi. Uobičajena procedura u ovakvim slučajevima je da se najprije pregledaju evidencije nestalih osoba. Nije bilo niti jedne prijave nestanka djece. Poslan je raspis svim policijskim postajama u Hrvatskoj. Dali su opis mrtvih dječaka i zatražili u prvome redu informaciju o njihovom identitetu, ili o nestanku pa i o samoj smrti.

Za svaki slučaj kriminalistički tehničar je osušio boce izvađene iz kofera i na jednoj od njih uspio izazvati otisak prsta.

Susjed od policajca obješen u šumi

Narednog dana, u zagrebačkoj policijskoj postaji Trešnjevka uključio se teleprinter. Nekoliko minuta je pisao, a da pomoćnik šefa smjene Simo Manojlović nije ni obraćao pažnju na njega. Kada se teleprinter zaustavio, Simo je potpisao pristiglu depešu i odmah je počeo čitati. Što je duže čitao, imao je što za vidjeti. U šumi kod Novske, nedaleko od autoceste pronađen je automobil zagrebačke registracije. Pored njega bio je obješen muškarac koji kod sebe nije imao dokumente. Policajci iz Novske dali su osobni opis obješenog muškarca i tražili da zagrebački policajci utvrde tko je vlasnik vozila, tko ga koristi i tko bi mogao biti taj muškarac. Čitajući pristiglu obavijest, puno toga Simi je bilo poznato. U prvome redu učinila mu se poznata marka i registarska oznaka vozila. Njegov susjed Boris ima takav automobil. Nije znao napamet koji su brojevi na registarskoj oznaci, ali mu se činilo da je baš taj broj. I osobni opis obješenog muškarca sličan je Borisovu. Ušao je Simo u bazu podataka registriranih vozila i utvrdio je da je to doista vozilo njegovih susjeda i da je vlasnica dvadesetšestogodišnja Štefica, Borisova supruga. Znači, Boris bi mogao biti obješeni muškarac.

Kada je sve to malo povezao, Simo je nazvao dežurnoga u Đorđićevu i priopćio mu tko bi mogao biti muškarac obješen u Novskoj. Nastupio je još jedan šok za policajca s Trešnjevke. Dežurni iz Đorđićeve rekao mu je da su dan ranije pronađena dva mrtva dječaka koji bi mogli biti Štefični i Borisovi sinovi i pitao bi li ih mogao prepoznati. Simo je pristao otići u Zavod za sudsku medicinu kako bi pogledao mrtve dječake.

Nije mogao prihvatiti činjenicu da su Boris i njegovi sinovi mrtvi. Koliko puta su, kada bi se on policijskim automobilom dovezao pred zgradu, ulazili u njega i otimali se tko će prije sjesti za upravljač glumeći da i oni progone lopove. Dopuštao im je da i oni uključe rotirku i promatrao bi ih kako uživaju. Ponekad bi upalili i sirenu, ali njezin prodorni zvuk bi ih uvijek prestrašio.

Mrtve dječake identificirao policajac

Krug se pomalo počeo zatvarati i sada je već dosta toga policiji bilo jasno. Ujutro nakon noćne smjene, Simo nije išao kući već je sa Džemilom i Ljubanom krenuo na Šalatu da pogleda jesu li ubijeni dječaci njegovi susjedi. Bilo je teško starom policajcu kada je ušao u obdukcijsku salu. Polako, sitnim koracima prišao je stolu na kojem su ležali mrtvi dječaci.

"Da, to su oni. Ovaj viši rastom je Ričard, star je pet godina. Manji je Robert i godinu dana je mlađi", identificirao ih je policajac s neizmjernom tugom.

Vođa grupe za krvne delikte Damir Lončarić i Džemil krenuli su u Novsku. Što se najbrže moglo stigli su u šumu. Još iz daleka vidjeli su da su obilno krvavi prednji blatobrani i hauba. Na polici ispred volana bio je krvav tapetarski nož. U prtljažnom prostoru pronašli su nekoliko metara žice plavo-bijele boje, iste onakve kakvom je bio vezan kofer u kojem su pronađena mrtva djeca.

Automobil je bio metar udaljen od ovećeg stabla graba gdje se objesio muškarac. Na podlakticama, malo iznad šaka, imao je velike rezne rane.

Nije bilo dvojbe, samoubojica je Boris. Najprije je tapetarskim nožem prerezao vene na podlakticama, a onda se objesio.

Vještak je utvrdio da je otisak prsta nađen na boci iz kofera baš Borisov otisak. Sada se već znalo da je Boris zadavio svoju djecu i stavio boce u kofer zajedno s njima kako bi bio siguran da će kofer pod težinom potonuti.

'Uzalud nas tražiš, ja sam ubio djecu svojim vlastitim rukama...'

U Zagrebu, na Trešnjevci, sva izbezumljena Štefica je već treći dan iščekivala Ričarda, koji je toga vikenda bio kod oca. Prema dogovoru, Boris ga je trebao dovesti dan ranije, ali nije bilo ni njega ni djeteta. Čula je da se policajci raspituju za automobil i za djecu, ali još uvijek nije ništa mogla povezati. Mislila je da je negdje počinio neki prekršaj, da je djecu sakrio. Toga, trećega dana, vraćajući se s posla, Štefica je u poštanskom sandučiću pronašla razglednicu iz Novske. Dobro poznatim rukopisom bile su ispisane rečenice:

"Uzalud nas tražiš, ja sam ubio djecu svojim vlastitim rukama kao što ću učiniti i sada sa sobom. Ne znam zbog čega si uvijek bježala okolo tražeći sreću drugdje ne shvaćajući da je najveća sreća biti s nama. Uostalom, ne znam zbog čega i tebe nisam povukao s nama, ali učini to radije sama.

Vole te tvoji Boris, Ričard i Robert."

Stajala je dugo kod kod poštanskog sandučića i nekoliko puta pročitala poruku. Nije mogla ni zamisliti da su odjednom svi mrtvi. Potajno se nadala da je Boris samo želi prestrašiti i da će se svi zajedno vratiti. Nakon dugo vremena poželjela ga je što prije vidjeti, ali ni njega ni djece nije bilo. Došla je u Đorđićevu i policajcu koji je vodio slučaj, pokazala razglednicu. Policajac je pročitao, nije odmah ništa rekao. U stvari, nije znao kako joj priopćiti što se dogodilo. Gledajući ga, Štefica je procijenila da on već dosta toga zna i počeo ju je obuzimati još veći strah. Osjećala se malenom, sićušnom, praznom... 

Plakala je dugo. Nije se mogla smiriti i ništa nije moglo ublažiti tu golemu bol i tugu.

Ljuban i Džemil su otišli u Borisov stan u kojem je još ostala živa samo njegova baka. Teško je bilo gledati pogrbljenu staricu kada je zaplakala. Brišući suze izgovorila je: "Da sam barem ja mrtva". Pričekali su da se starica isplače i zamolili je da im pokaže dječju sobu.

Na podu su bile složene igračke. Bile su odvojene. Baka je pokazala. "Ovo je Ričardov kut, a ono je Robertov." U Ričardovom, najviše je bilo brodova i čamaca.

Baka je ispričala da su se Boris i Štefica upoznali u Stubičkim Toplicama i ubrzo se oženili. Krenule su svađe. Razveli su se. Ričard je pripao mami, a Robert tati. Vikendom su braća bila zajedno, nekada kod Borisa, a nekada kod mame. Izgledalo je kao da ih je Boris neobično volio. Pretprošlu noć bio je s njima negdje vani. Došli su kasno. Unio ih je u stan noseći jednog na jednoj, a drugog na drugoj ruci. Svi su bili dobre volje, bili su veseli, igrali su se. Nekoliko sati kasnije svi su bili mrtvi. Pokopani su na zagrebačkom groblju Miroševac. Pokopani su zajedno - otac i sinovi koje je ubio.